DAVOR BUTKOVIĆ Ulazak u EU najvažniji je događaj za budućnost Hrvatske

Republika Hrvatska danas mijenja svoj pravni, politički, ekonomski, pa i kulturni kontekst: taj se okvir mijenja za dulje razdoblje, koje bi moglo trajati nekoliko desetljeća (ili još dulje).

Danas je, dakle, najvažniji dan za hrvatsku budućnost, jer 1. srpnja počinje povijesna epoha u kojoj ćemo provesti barem dobar dio ovoga stoljeća.

Ulazak u Europsku uniju za našu je zemlju značajan i zbog cijeloga niza konkretnih razloga: neki od njih vide se već sasvim jasno, a drugi su relativno dublji pa ćemo se na njih morati privikavati određeno vrijeme, promatrajući istodobno kako se mijenjamo.

Očigledne posljedice ulaska u Uniju, poput ukidanja carina, uvođenja relativno slobodnog tržišta, veće slobode kretanja ili odvajanja od i dalje opasnoga geopolitičkog konteksta bivše Jugoslavije, nema potrebe posebno elaborirati.

One druge, manje transparentne posljedice ulaska tiču se promjena u funkcioniranju države na svim značajnim razinama: od obrazovanja, preko pravosuđa, do javne uprave, ali i u funkcioniranju privatnih tvrtki koje će se morati radikalno modernizirati kako bi ostale konkurentne na polumilijardskom tržištu ujedinjene Europe.

Ulazak u eurozonu, za četiri ili pet godina (koliko prognozira guverner Hrvatske narodne banke Boris Vujčić), donijet će novi val promjena: od pomalo sentimentalnih, kao što je ukidanje kune, do suštinskih, kao što je uvođenje zajedničke fiskalne politike. Potpuno je jasno da bez relativno čvrste porezne politike euro neće moći dugoročno funkcionirati.

I dok će se neke funkcije Unije nužno centralizirati, relativna suverenost njenih članica ne bi trebala doći u pitanje. Utoliko je Zoran Milanović u pravu kada kaže da budućost Unije ne vidi u federalnoj Europi, niti u bilo kakvim Sjedinjenim Europskim Državama. Prerastanje Europe u federalnu državu nemoguće je već i zbog zemalja poput Velike Britanije koje na takvu opciju sasvim sigurno ne bi pristale. Istodobno, nije nerealno očekivati da unutar sadašnje Europske unije nastanu nove nacionalne države, poput Katalonije.

Europska unija u sljedećem će razdoblju voditi zajedničku fiskalnu i zajedničku vanjsku politiku, kao i niz manjih specifičnih zajedničkih politika: za Hrvatsku je svakako dobro da sudjeluje u tim politikama.

Istodobno, uz izravni utjecaj na promjene u hrvatskim javnim politikama i praksama, i na promjene u hrvatskom gospodarstvu, Europska unija možda bi mogla utjecati i na uspostavu čvršćih vrijednosnih kriterija u hrvatskom društvu. Hrvatska javnost i hrvatska politička scena iz godine u godinu ponašaju se sve nervoznije, netolerantnije i agresivnije. Ovdje se ne radi samo o kulturnim ratovima, koji bjesne zadnjih nekoliko mjeseci između prirodno konzervativne Katoličke crkve i gotovo neočekivano liberalne Vlade, nego o nedostatku elementarnog kodeksa zajedničkih vrijednosti u društvu, što je došlo do izražaja i na prekjučerašnjoj svečanoj saborskoj sjednici uistinu nedopustivim ignoriranjem prvoga predsjednika Republike dr. Franje Tuđmana.

U redu, dr. Tuđman ustinu nije bio eurofil, pogotovo ne nakon 1995. godine, ali Tuđman je pobijedio u Domovinskom ratu, bez kojega ne bi bilo današnje Republike Hrvatske, pa tako ni njezina ulaska u Europsku uniju.

Polaganim uspostavljanjem novih, čvršćih, manje pristranih političkih, ideoloških i povijesnih kriterija, u Hrvatskoj bi se trebao stvoriti jasan sustav zajedničkih vrijednosti, koji obuhvaća i prvoga predsjednika Republike (uza sve njegove brojne pogreške), i Domovinski rat, i detuđmanizatore poput Ivice Račana, i poželjni zaštitnički odnos države i društva prema manjinama, i aktualne politike novog tipa koje, više ili manje uspješno, pokušavaju otkloniti niz stečenih društvenih anomalija.

Danas Republika Hrvatska ulazi u sasvim novi svijet: besmisleno je, naravno, očekivati da će “bolji život” doći istodobno s ulaskom u Uniju. Međutim, od 1. srpnja 2013. Hrvatska dobiva šansu da u predstojećem razdoblju postane uspješnija, modernija, normalnija i sretnija zemlja.