DANAS I SUTRA UZ JUTARNJI Poklanjamo DVD s filmom 'Glavu dole, ruke na leđa', potresna svjedočanstva Vukovaraca iz srpskih logora, pogledjate isječke

Za velik broj ljudi, dan pada grada Vukovara bilo je tek predvorje pakla koje su kasnije proživjeli. Ako su preživjeli.

Prema podacima s braniteljskih portala, kroz srpske je logore 90-ih godina prošlo više od 30.000 hrvatskih logoraša (oko 7000 ljudi odvedenih samo s vukovarskog područja), među kojima oko 500 djece i 3000 žena. Prilikom herojske obrane Vukovara, i u vrijeme pada grada, 18. studenoga 1991., mnogi su odvedeni u srpske logore.

Većina bivših logoraša, razumljivo, nerado govori o danima strahota i zarobljeništva koje su doživjeli. I sam branitelj, Stipe Majić Pipe (55) iz Vukovara, uspio je okupiti ljude, njih 25, koji su mu se pred kamerom potpuno ogolili i ispričali potresne događaje tog vremena, još tako živima, još tako svježima u njihovim sjećanjima.

Majić, koji potpisuje režiju, scenarij i produkciju, sva je svjedočanstva okupio u filmu koji je nazvao “Glavu dole, ruke na leđa”, frazom koja se tijekom ovog 85-minutnog filma vrlo često može čuti. Riječ je o dokumentarno-igranom filmu koji obrađuje događanja u Vukovaru za vrijeme Domovinskog rata s naglaskom na sam pad grada, predaju i odvođenje hrvatskih branitelja i civila u srpske koncentracijske logore.

- U autobusu za Stajićevo je bilo cijelo vrijeme maltretiranje, mi smo morali striktno držati glavu dolje, ruke na leđima. Srpski vojnici išli su po autobusu, udarali koga god su stigli, kundacima, pendrecima, puškama. Maltretirali su nas na sve moguće načine, a cijelo vrijeme smo morali pjevati srpske pjesme”, jedna je od izjava iz filma branitelja Vukovara Miroslava Josića “Mikija”.

“Stajao sam i odlučio da se neću živ predati. Odlučio sam da ću se ubiti. Uzeo sam pušku, nabio sam cijev, stavio sam prst na okidač i onda su mi kroz glavu prošli pokojni brat, ubijeni roditelji, čitava tragedija koju sam do tada prošao. Zamislio sam se. Imao sam tek 20 godina, nisam se mogao ubiti u tom trenutku, nisam imao hrabrosti - u kameru je pak drhtavim glasom kazao Draško Čović “Drki”, još jedan branitelj Vukovara koji je završio u logoru.

Film je premijerno prikazan 20. listopada 2018. godine u zagrebačkom Kinu Europa, nakon toga gostovao je u većini hrvatskih gradova, a sufinancirao ga je i HAVC. Sniman je na nekim autentičnim lokacijama u Vukovaru dok su ekonomsko dobro kod Lepoglave i zatvor u Lepoglavi zamijenili logore Stajićevo i Sremska Mitrovica. Na tim mjestima su i snimane igrane scene filma.

Majićev film kroz izmjenu igranih scena, svjedočanstava i arhivskih snimki prati kako se situacija 1991. u Vukovaru iz dana u dan rapidno mijenja - neki započinju dogovore o predaji, a drugi ne odustaju od borbe. Putem iskaza samih branitelja pratimo zadnje dane borbe sve do predaje uvjetovane ubijanjem civila, njihovo putovanje od zarobljavanja do razmještanja po logorima. Neki odlaze u zatvor u Mitrovicu, neke odvode na stočarsku farmu Stajićevo, kasnije neki pak završavaju u zatvoru u Nišu.

- Barišu su natjerali da proguta krunicu. On nije uspio progutati križ, zapeo mu je u grlu. Onda su ga priklali. Prešli nožem preko vrata. Ali napravili su samo površinsku ranu, rez i on je uspio preživjeti... - još je jedno od svjedočanstava iz filma od kojeg vam se ledi krv u žilama.

- Svjedočanstva ljudi u filmu jesu izrazito bolna, ali nisu patetična. Film sam snimao dvije godine, a vjerujem da sam povjerenje samih ljudi stekao i time što sam i sam branitelj, te što sam već snimio dokumentarni film ‘Srce Vukovara’ - rekao nam je sam redatelj Majić. Film je snimio jer javnosti želi prikazati što je to Domovinski rat uistinu bio te svojim suborcima odati priznanje za sve što su pretrpjeli.

“Glavu dole, ruke na leđa” u ponedjeljak i utorak, 18. i 19. studenog, na DVD-u na poklon će dobiti svi čitatelji Jutarnjeg lista.