Da je bio Englez, sigurno bi mu dali titulu lorda

ZAGREB - Žarko Susić ne bi volio da ga oplakujemo. Volio bi da ga slijedimo i da ga nadmašimo... Ne bi volio ni da s patetičnom nostalgijom oslikavamo njegovu veliku, dugu i plodnu životnu avanturu. Ali, vjerujem kako bi volio da citiram riječi s kojima smo se rastali za našeg posljednjeg ručka kod Pere na Šalati, kamo je zalazio sa svim generacijama svojih učenika, sportskih i novinarskih, posljednjih pola stoljeća. Osjećao je da se utakmica bliži kraju:

- Znaš, mislim da stvarno mogu kao Luj XV. reći: “Poslije mene - potop!”. Nema više sporta kakav sam znao i o kojem sam pisao, nema više ni novinarstva kakvo sam živio i kakvom sam vas učio - kazao je Žarko, ali bez ikakve rezignacije i žaljenja.

Prezirao poltronstvo

Nikad se nije žalio i nije osobito podnosio ni kad se drugi žale. Bio je posve svoj, široko obrazovan, kulturan, pristojan, civiliziran. Teško je podnosio površnost i glupost, zazirao je od pretjeranih emocija.

“Predugo živim da bih mogao reći kako me nikada nisu ponijele emocije, ali u posljednjih 50 godina zaista nisu. Novinar mora moći svladati svoje emocije i hladno promatrati što se zbiva te to hladno prezentirati”.

U sportašu je uvijek gledao samo čovjeka, cijenio je njegov napor i sportašev je uspjeh vrednovao poput remek-djela. Prezirao je poltronstvo i u životu i u novinarstvu.

“Mnogi novinari danas ne znaju ono o čemu pišu, pa uzimaju zdravo za gotovo ono što im govore sugovornici. To je slabost svih novinara, a sportskih posebno. Ja sam imao sreću da sam se zbog svojih ambicija bavio svime i svačime i da mi nije bilo jednostavno prodavati šiške pod babuške”.

70 godina izvještavanja

Godine 2004. pričao mi je u povodu 70 godina od objavljivanja svoga prvoga teksta da ga je u sportsko novinarstvo nekako prirodno odvela obiteljska tradicija. Otac mu je bio prednjak Hrvatskog sokola (prednjak je pandan današnjem tehničkom direktoru, nap.a.), jedan od osnivača Hrvatskog sokola u Sisku, Đakovu i Virovitici, a i majka mu je bila sokolašica.

“Imali smo vrlo mnogo knjiga o tjelesnom vježbanju, koje sam vrlo rano počeo listati. Jednog je dana 1924. moj otac, vraćajući se s posla - inače, bio je sudac - donio novine. Bio je i dopisnik tadašnjega Jutarnjeg lista iz Gospića. Ušao je u kuću i rekao: “Nurmi je opet pobijedio”. To je bio moj prvi kontakt s olimpijskim igrama. Imao sam tada devet godina. Nakon toga sam počeo redovito čitati novine i redovito čitati sport. Došavši u Zagreb, temeljito sam se počeo baviti klizanjem i jednog me je dana Miroslav Dobrine, inače bankovni činovnik, koji je amaterski vodio sportsku rubriku u Jutarnjem listu, zamolio da mu napišem izvještaj s klizačkog prvenstva Zagreba. Tako je sve počelo.”

Sedamdeset i šest godina od objave prvoga teksta u tadašnjem Jutarnjem listu, danas je u svome domu, sam, tiho i dostojanstveno, kako je i živio, u 95. godini umro Žarko Susić, najstariji hrvatski i najstariji sportski novinar na svijetu.

“Kolega Susić u Engleskoj bi jamačno već bio lord, jer je takva kova: uspravan, dostojanstven, čestit i dosljedan. Uvijek je takav bio. U Hrvatskoj se te ljudske vrline premalo cijene. Žarko Susić govori sve tiše, ali kada govori, svi utihnu”, rekao je Vilko Luncer, Žarkov djelomični učenik i kolega.

Cijeli je Susićev novinarski život bila jedna velika olimpijska avantura. Gledala sam ga kako s australskoga kontinenta izvještava sa svojih 15. olimpijskih igara. S mnogo više entuzijazma nego dvostruko mlađi kolege, hitao je sydneyjskim olimpijskim borilištima, kako to može samo čovjek koji istinski voli sport. Njegovo je pregalaštvo prepoznato i cijenjeno izvan granica naše domovine, a najveću potvrdu i satisfakciju za svoj rad dobio je u Sydneyju - najviše novinarsko priznanje Međunarodnog olimpijskog odbora, koje mu je dodijelio Juan Antonio Samaranch za novinarski doprinos olimpijskom pokretu i olimpijskim igrama. Četiri godine kasnije hitao je kroz atenski pakao na plus 40, u 90. izvještavajući sa svojih 16. i zadnjih olimpijskih igara.

Lički uspravan

“Potresen sam. Bio je lički uspravan. Bio je velika mjera, neću reći uspjeha jer uspjeh je moguće ostvariti i bez vrijednosti. Žarko je bio velika mjera vrijednosti. Mogao bih reći da s njime odlazi jedna epoha čistunskoga sporta. Volio je sportaše, nije volio slavu i novac jer je iza toga bljeska s pravom slutio zlo. Nikad nisam pročitao nijedan njegov pogrešan sud ili pogrešnu procjenu”, kazao veliki poštovatelj i prijatelj Žarka Susića, Antun Vrdoljak.

Da, Žarko je prezirao menadžere jer su “uništili” sport kakav je poznavao, a od sportaša su napravili potrošnu robu.

Smatrao je da je raspadanje sporta počelo izborom Atlante za OI 1996., a ne Atene koja je te godine obilježavala stotu godišnjicu modernih igara. “Atena je morala ustuknuti pred kapitalom, biznisom, Coca-Colom... Sportske priredbe više ne organiziraju sportaši i gospoda koji su bili sveučilišni profesori, intelektualci, nego ih organiziraju menadžeri”, govorio je Žarko, grozeći se vremena i ljudi koji su od sportaša učinili neslobodnog čovjeka.

Od sporta nije ostalo ništa

Tvrdio je da je zbog komercijalizacije na neki način ugrožena ljudska supstanca. Pitao se, naime, treba li netko sa 22 godine smatrati da je ispunio svoj život, ako je tri puta bio svjetski prvak? Osobito je negodovao protiv kod naših nogometaša popularne sintagme osiguranje egzistencije.

“Kao da će biti nesposobni za posao i život nakon prestanka sportske karijere”.

U Žarkovo doba sport je bio igra i zabava, a danas je posao. I to ratnički posao.

“Sve što se danas događa sa sportom neizbježno je, i posljedica je vremena u kojem živimo, i ja to prihvaćam kao neizbježno, ali jako sam ožalošćen što od sporta kakav ja znam nije ostalo ništa. N i š t a.”

Posljednjih godina kavu je, uglavnom, pio sam. Ni novine više nije vidio čitati. Naočale nisu pomagale. “Možda je i bolje da ne vidim”, kazao je na našem zadnjem ručku prije dva mjeseca.

Zbogom gospodine Žarko, odmorite se od maratona i od novina.