Da Čobanković nije 'gulio krumpire', presuda Sanaderu ne bi bila moguća

Presuda Ivi Sanaderu u slučaju Planinska vrlo vjerojatno ne bi bila moguća bez mogućnosti Državnoga odvjetništva da direktno sklapa nagodbe s okrivljenicima.

Slučaj bivšega ministra poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva Petra Čobankovića, koji je u zamjenu za “guljenje krumpira” dao jedan od ključnih iskaza u slučaju Planinska, često se nalazio pod udarom javnosti zbog minorne kazne, no javnost je često zanemarivala činjenicu da se ozbiljni slučajevi protiv organiziranoga kriminala i korupcije svugdje u svijetu vrlo teško rješavaju bez insajdera, odnosno pokajnika.

Oprosnice

Izmjene Zakona o kaznenom postupku iz 2008. godine prvi put su Državnom odvjetništvu dale mogućnost da se direktno nagađa s okrivljenicima, odnosno ograničile sud samo na potvrđivanje već ranije dogovorene sankcije. Uz uvođenje instrumenta parcijalnoga imuniteta, tzv. oprosnice, novi ZKP donio je i dogovaranje nagodbi - možda najvažniji alat kojim je Državno odvjetništvo, barem jedno vrijeme, vrlo uspješno otvaralo velike antikorupcijske slučajeve.

U međuvremenu su oba istrumenta u izmjenama zakona doživjela svoja ograničenja. Npr. nagodba za određena kaznena djela, ona protiv života i tijela, dakle silovanje, ubojstvo i slično, više se nije mogla sklopiti između tužitelja i okrivljenika bez pristanka žrtve, odnosno njezine obitelji.

No, premda su takve izmjene u korist žrtava bile dobrodošle, u zadnje vrijeme se sve otvorenije govori o tome da bi se iz zakona u najnovijim izmjenama institut nagodbe mogao potpuno izbaciti. Time bi Državno odvjetništvo izgubilo važan, ako ne i ključan, alat u bilo kakvom velikom antikorupcijskom slučaju. Posljednji veliki sudar koncepcija koje podržavaju nagodbu i onih koje joj se suprotstavljaju dogodio se na pripremnom ročištu u slučaju protiv bivše sisačko-moslovačke županice Marine Lovrić-Merzel.

Naime, tada je sudac Ivan Turudić dva puta otvoreno prkosio nagodbi koju je USKOK sklopio s tajkunom Željkom Žužićem tvrdeći da mu je USKOK dao preblagu kaznu. Turudić je također tumačio da sudac ima pravo intervenirati u visinu kazne ako smatra da je ona neprikladna.

Pravna trgovina

No, Uskok je svoju poziciju dva puta branio i obranio smatrajući da je Žužićev iskaz ključan za dokazivanje da je Lovrić-Merzel primila mito, a Vrhovni sud je Uskoku dao za pravo.

Osnovni problem s nagodbama i lažni dojam koji se stvara u javnosti jeste da one predstavljaju oprost od kazne za okrivljenike, te da društvo nema nikakvih benefita od njih. Istina je, naravno, drugačija. Nagodba doista predstavlja trgovinu između tužitelja i okrivljenika, međutim, kao i kod svake nagodbe, profitiraju obje strane. Prije svega pokazalo se da nagodbe doista jako ubrzavaju krvotok inače jako sporoga hrvatskog kazneno-procesnog sustava. Premda se čini i da sada postupci dugo traju, prije nagodbi su trajali puno dulje. No, najvažnija funkcija nagodbi je spoznajna, odnosno mogućnost da tužitelj od okrivljenika u razmjeni, za manju kaznu, dobije korisne informacije i iskaz koji će zatim biti dio dokaznog materijala u postupku protiv “većih riba”.

Borba protiv mafije

Dakle, ključno je shvatiti da bez jednoga nije moguće drugo - nije moguće dobiti insajdera npr. zločinačke organizacije, a ne moći mu ponuditi baš ništa, odnosno poslati ga u zatvor zajedno s onima protiv kojih je svjedočio.

Premda se u hrvatskoj stručnoj javnosti razvila polemika o tome jesu li kazne na temelju nagodbi primjerene težini počinjenih djela, često se iz vida ispušta da takva praksa s manjim varijacijama postoji u većini zapadnih zemalja, odnosno da smo je mi samo preuzeli, a ne i izmislili. Što se konkretnih kazni tiče, možda nije nevažno spomenuti jedan svjetski poznat i prilično radikalan slučaj.

Naime, vjerojatno najpoznatiji pokajnik protiv Cose Nostre, Salvatore Gravano, priznao je sudjelovanje u ukupno 19 ubojstava, za što je u New Yorku dobio kaznu od samo pet godina. Međutim, njegovo pokajničko svjedočenje odvelo je glavnoga mafijaškog šefa Johna Gottija na doživotnu robiju. Država je procijenila da im je Gravano važniji kao svjedok protiv Gottija, nego da on sam doživotno završi iza rešetaka.