Shvatili smo poruku birača - ponavljaju ovih dana u SDP-u unaprijed napisanu tlapnju koja služi da nanovo odgodi neminovnu, sad možda ipak zakasnjelu introspekciju.
Načelno, lijepo je reći: "Čuli smo vaš glas, mijenjat ćemo se", jer su u tako sročenoj kurtoaziji na neki način stale i isprika i priznanje neuspjeha.
Ali u slučaju SDP-a tu je nepremostiv logički problem. Naime, kojih birača?
SDP je već prije gubio i izgubio glasače koji su im odavno slali istu opomenu koju im šalju i danas, a ona im je svaki put na jedno uho ulazila i odmah ugibala kao korona kod dvaput cijepljenih Modernom. Svaki novi izborni ciklus potvrđuje da ti birači više nisu tu ni da bi slali poruke Grbinu, niti da bi dočekivali njegov odgovor.
Poruka je: nemate program, nemate ideju, nemate kadrove, ne znate, neuvjerljivi ste - nemamo vremena za vas.
SDP je, da to odmah demistificiramo, u deset najvećih hrvatskih gradova u nedjelju osvojio ukupno 76.000 glasača. Znači, recimo da je korpus stanovništva veličine Zadra zaokružio SDP, ali na golemom području koje obuhvaća gotovo milijun i pol stanovnika. Da bude još jasnije: pet posto populacije deset najvećih gradova u zemlji zaokružilo je u nedjelju SDP. I ozbiljna izborna istraživanja rade se na značajnijem uzorku. Za još bolju usporedbu, Tomaševićev Možemo! u samo jednom gradu privukao je više od 130 tisuća, dakle gotovo dvostruko više glasača nego SDP. S kojim to onda biračima Grbin, Hajdaš Dončić i SDP tako ozbiljno i udubljeno komuniciraju i čije to poruke i pouke oni primaju, slušaju i prihvaćaju? Jesu li to možda poruke s Mar(a)sa? Razgovaraju li svi oni zadnjih godina s građanima ili uglavnom sami sa sobom? Mijenjaju li se ili se pretežno hrabre i tapšaju?
Rezultat nam nameće odgovor: na razini županija ta je stranka u odnosu na prošle lokalne izbore izgubila oko 100 tisuća glasača, toliko je na primjer stanovnika u Osijeku.
Tih stotinu tisuća poslalo je SDP-u najjednostavniju moguću poruku: "Ne, ne zanimate nas", ali iz SDP-a se svejedno tješe da su im tobože dali drukčiji, bitno blaži signal: "Malo smo se nadurili, kupite nam čokoladu pa ćemo se pomiriti".
U pokušaj pomirenja s nekadašnjim glasačima SDP, međutim, već dugo ulazi i bez čokolade i, što je još kritičnije, bez recepta za čokoladu.
Čak i sad, nakon opakog otrežnjenja u Zagrebu, jedan od njihovih mozgova Siniša Hajdaš Dončić - političar s ogromnim ambicijama, nešto slabijom idejom i skomnim radnim elanom, ovako vidi taj "zaokret" prema oporavku i pobjedi:
"Svijet se mijenja, birači se mijenjaju. Svaki izborni ciklus u Hrvatskoj i svijetu donosi novi sadržaj i nove ljude. Nitko ne zna što će se dogoditi za četiri godine" - ozbiljno će Dončić.
Pa tko se ne bi vratio i pristao uz jasnoću i snagu ovako izgovorene vizije?
Urnebesno je SDP-ovo nijekanje katastrofe, čak i sa sviješću da moraju izdržati bez raskola i katarze barem do drugog kruga i tako spasiti makar vlast u Rijeci. Ekvivalent ponašanju i reakcijama njihova vodstva bio bi da, na primjer, Domovinski pokret sutra dobije 45 posto, a netko tko u tom trenutku vodi HDZ krene opisivati u kojim su sve mjesnim odborima po Hrvatskoj ipak ostvarili zapažene rezultate.
U SDP-u ili ne shvaćaju ili ne žele prihvatiti kako je u zadnjih deset godina, otkako oni polako ali sigurno poniru, stasala cijela generacija koja zapravo uopće ne zna što je SDP. Niti za što se zauzima, niti čemu služi. Toj generaciji teško će se i danas i ikad u budućnosti dodvoriti i približiti politikom Grbin-Hajdaš Dončić koja tobože garantira brz povratak na staro. Te nove mlade ljude ne zanima staro, čak ni da je genijalno; interesira ih isključivo novo, što SDP i dalje niti nudi, niti uočava.
Umjesto toga, recikliraju ideje, prakse, govore, replike, pa čak i vođe. Jednostavno je infantilan štićenički odnos Grbina i Hajdaša u odnosu na Milanovića, koji je političar njima nedohvatljivog formata. Očekivati da će Milanović, ili čak (o, moj Bože) Josipović, povući SDP s dna apsurdno je i u smislu političke prakse nakaradno.
Uostalom, nitko od prijatelja, suradnika ili apologeta predsjednika Republike nije na ovim izborima ni najmanje profitirao od Milanovićeva strastvenog političkog angažmana koji je prije svega bio usmjeren njegovu osobnom produciranju i afirmaciji, uostalom kao i dok je vodio SDP, preuređujući stranku, kadrovski i programski, upravo tako da joj najveći domet bude asistiranje nekoj novoj, bitno promišljenijoj i organizacijski discipliniranoj lijevoj opciji.
"Čuli smo i dobro razumjeli poruku birača", samozavaravajuće odzvanja ovih dana Iblerovim trgom. Prevedeno: nojevski u nove neuspjehe! U toj stranci dugo su i predano uvježbavali kako opravdavati poraze, a ove kompliciranije lekcije o pobjeđivanju lijeno su preskakali. Nije ih odviše zanimalo ulaganje u znanje i nadogradnju vlastitih političkih lidera na lokalnim razinama i na nacionalnoj, nisu se baš bavili novačenjem mladih članica i članova sa znanjima i idejama, ne baš ni osuvremenjivanjem svojih dugo prepisivanih programa. Gnjavaža im je i krvav, kontinuiran terenski rad s građanima. Mnogo više od toga, "elita" SDP-a zanimala se za funkcije, mjesta na listama, šofere, privilegirana parkirališta, apanaže u odborima, plaćene račune za mobitel i drugo.
Sitna politika - sitni rezultati.
- Od jeseni ćemo krenuti s novim vjetrovima - utješno poručuje (sebi ili bivšim biračima?) Siniša Hajdaš Dončić. A do jeseni? Što će do jeseni raditi? Pa ne valjda ono drugo, neugodno, s vjetrovima u fotelju?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....