TRI DRAME

Čudimo se kako nismo svi mrtvi. Vatra je lizala vrata, plamen je bio tako velik, mislili smo gotovo je...

 Božidar Vukičević / CROPIX

Trosjed, kao nov, odbačen je pred vratima Hrepićevih. Vatra ga je u žurbi zaobišla, imala je važnijeg posla od sjedenja na šarenom kauču.

- Doša je nekidan lola Mercedeson i mrtav ladan ga izbacija, misli valjda da je to normalno, da smo svi mi jadnici šta ovde živimo. Vika san za njin, zaletija se, ali dok san dotrča iz vrtla, on je već bija uteka - govori Toni Hrepić.

Razočaran je u ljude, stvarno nas ima svakakvih, bahatih najviše, a opet, do neba je zahvalan prijateljima. Oni koji nisu mogli pomoći, zvali su, a on im nije imao kad odgovoriti, valjalo je gasiti, a ne pričati.

- Uopće mi nije jasno kako nismo svi izgorili, kako smo se iz ovoga mogli čitavi izvuć. Virujte mi, bilo je gotovo, kraj, vatra nam je došla do kućnih vrata, bija je takav plamen da san mislija da cila kuća gori, da nam nema spasa - kaže Toni i grli suprugu Branku.

Taman je došao iz trgovine. Parkirao je automobil pred kapijom na adresi Dračevac 116, izvadio iz prtljažnika netom kupljeno gumeno crijevo, pa se zagledao u svoje imanje. U masline u dvoru koje su preživjele. I čemprese koji nisu. Branio je kuću do posljednje kapi vode, otac je ostao s njim, a suprugu je jedva uspio nagovoriti na evakuaciju. U zadnji čas.

Ekološka bomba

- Na brzinu san spremila šta san mogla, ono šta je u kući bilo najvridnije i šta san mogla ponit. Pokupila san i najmanjega pasa, e, ovoga maltezera, i utekla - kaže nam Branka.

- Uteka bi i ja, ali ova druga dva pasa nisan nikako moga smirit, osta san samo radi njih - dodaje Toni.

Prava priča tek kreće. Bitni su, naime, uzroci, a ne posljedice. U blizini je Karepovac, ekološka bomba o kojoj se sve zna, no u Čistoći, čuvarima splitskoga smeća, ponašaju se, tvrdi bračni par Hrepić, kao da smo na cvjetnoj livadi, a ne usred velegradskog probavnog trakta koji svaki trenutak može eksplodirati.

- Molija san ove iz Čistoće ko zna koliko puta da izađu s dva bagera i očiste ovaj teren, upozorava san ih da će se zlo dogodit, ali oni to nisu tili napravit. Evo, pogledajte, na pet metara od moje kuće i dalje se dimi, do četiri ure smo jutros žena i ja polivali ovo misto, ali ga nismo uspili ugasit, ko zna šta je ispod da ovako dimi - ogorčeno će Toni Hrepić.

Vatrogasci Hrepićima nisu mogli doći upomoć, skočili su, srećom, prijatelji. I Torcida. I obližnji nogometni tereni Franka Bućana spašeni su u zadnji trenutak. Već su počeli gorjeti kad su se, tvrdi Toni, odnikud pojavila tri momka s kantama vode.

Jutro poslije požara koji je prestravio Split reporteri Slobodne pratili su crnu crtu. I slušali strašne ispovijesti. A najčešća riječ koju su naši sugovornici izgovarali bila je - čudo. Čudo, kako se požar brzo širio. Čudo, kako je vatra gutala sve pred sobom. Čudo, kako smo preživjeli.

Proklete šiške

Dražen Drnas iz Mravinaca, Ulica Marka Marulića, izvadio je mobitel i pokazuje nam sliku za slikom.

- Vidi, sve san snimija. U 17.49 dimilo je iza brda, daleko da ne može, mislija san, bit dalje. U 18.01 san već, za svaki slučaj, posla dicu u grad, u 18.21 ušla je vatra u Kučine, jadni Kučinari, mislija san tada, kad u 18.34 evo ti je kod nas. Pakal je nasta dok se nisi okrenija, za ne povirovat. Čuja san legende o šiškama, ali da ovako mogu letit, da ovako mogu vatru pribacivat, nisan moga ni zamislit, a nisan moga zamislit ni da sić vode može zlata vridit. Ko protiv sića išta više kaže, taj nema pojma - glasno će Dražen.

Nije ih puno zgradu u Marulićevoj branilo, njih svega sedam-osam, vatrogasaca, veli, nije bilo. Dijete su iz obližnje kuće izbavili. Da je samo vidite, ona siva, a sve okolo ugljen.

- Dašta je nego bila panika, tražiš gumu, a nigdi gume, žene plaču, gori na sve strane, gori gumenjak Crvenoga križa, miči kamion, pun je benzina, dodaji siće, polivaj, polivaj - prepričava Dražen dramatične mravinačke sate. Nešto prije 19 sati Bosa Dadić napustila je svoj dom, niti stotinjak metara zračne linije daleko od Draženova. Šiški je to čas posla. Sad je vidiš, sad je ne vidiš. Dok ne plane, kurva, na drugom kraju mjesta. Na krovu Bosine kuće.

Ništa od kuće nije ostalo. Prepoznati je moguće tek bojler i nekoliko pločica iz kupatila na gornjem katu. Bosa je tu s dvoje djece živjela, a sad ćemo vidjeti državu na djelu. Ne ljude, jer ljudi bi, i to ćete čuti, Bosi novu kuću do nedjelje sagradili, na državi je da djeluje, da pokaže čemu služi, zašto je imamo.

- Šta je nama jedna ovakva kuća, fala Bogu nismo nemoćni, bogati su Mravinci, nikad ovde gladi nije bilo - tvrdi Edo Duplančić.

Skupili se susjedi pa gledaju u Bosinu kuću. U ono što je od nje ostalo. Pa gledaju u svoje kuće. Pa opet u Bosinu. Valja im se dobro dragome Bogu za ovoliku milost odužiti.

- Bio sam na sprovodu u Vrgorcu kad me žena zove da sve gori, a ceste zatvorene... - govori Berislav Bušelić.

- Žerava mi je po leđima padala, gasio sam i plakao - dodaje Janko Ciganik.

Vatrogasci su, uglas će, došli kad je sve bilo gotovo, kad je već izgorjelo što je imalo izgorjeti i kad su Mravinčani obranili što su mogli obraniti.

- Ajde, bar zmija sad neko vrime neće bit, a sad napokon znan i di su mi međe, sve mi je baš lipo očistilo - na crnu šalu baca Duplančić.

Ivici i Marici, a još smo u Mravincima, Ulica Ante Starčevića, bajka je završila. Izgorjele su im masline, breskve su im se smežurale, a smokve karbonizirale.

- Đava odnija i masline, glava je važna, neka je ona na ramenima, a za drugo ćemo lako - gaze Ivica i Marica Rogulj po zgarištu i zalijevaju i dalje kao što su cijelu noć zalijevali.

Računi za vodu

Boris Anić i Mario Burov grintaju na političare. Savjetuju ih da gledaju kako će još kanadera nabaviti, a ne borbene avione, što će nam, da ne bismo njima možda Moskvu napadali. I još ih nešto muči, zapravo dvije stvari. Prvo je gdje su bili vatrogasci, jer niti jednoga u svojoj ognjenoj muci vidjeli nisu, a drugo, koliki će im biti računi za vodu.

Grabova ulica na Kili. Neda Polić i njezina kuća našli su se u vatrenom obruču.

- Za deset minuta je plamen s Karepovca doša do nas. Sami smo gasili koliko smo mogli, vatrogasaca nije bilo, a kad su došli, jedan me uvatija za ruku i počeja vuć. A ja držin gumu i ne puštan. Cili san život bila gladna i žedna da bi ovo stvorila i sad ti oćeš da sve napustin, e, bome neću, makar izgorila - kaže nam Neda.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 10:53