Čovjek koji se želi dopasti i lijevima i desnima htio bi postati hrvatska verzija Baracka Obame

Naša Republika treba svakog čovjeka i svaki čovjek u Hrvatskoj mora dobiti priliku da pronađe svoj put i svoje mjesto, da dostojanstveno živi od svog poštenog rada. Ovo je kuća za nas. Za sve nas. Za nas koji smo tu, za generacije koje dolaze i za one koji će se vratiti svojoj kući, glasila je, sudeći prema popratnim pohvalama, možda, najvažnija poruka koju je uputio novoizabrani predsjednik Zoran Milanović u govoru na inauguraciji 18. veljače.

Milanovićev inauguralni govor općenito je dobio najviše ocjene: rekao je da ne kani biti korektivni nego konstruktivni faktor te poručio da će uložiti “sve što ima i zna” da iz zrna razumijevanja koje moli za svoje greške “izraste predsjednički mandat koji će biti na korist Hrvatskoj i svim njezinim građanima”. Komplimenti su stizali sa svih strana, unatoč povremenim iskricama, kao kada je na poruku “Bit ću najbolji prijatelj ove Vlade”, koju je poslao Zoran Milanović, premijer Andrej Plenković uzvraćao prijetnjom o “tvrdoj kohabitaciji s Pantovčakom”.

Doista, što se događalo u proteklih pola godine? Je li Milanović ispunio očekivanja svojih birača, a onda i hrvatske javnosti? Ili je napravio korak nadesno, zbunjujući vlastite pristalice i pritom narastavši u očima dobrog dijela desno-državotvorne scene?

U stvarnosti, odnos na relaciji Banski dvori-Pantovčak sasvim dobro štima. Pandemija Covida-19 već je bila u punom jeku kada je početkom ožujka održana sjednica Vijeća za nacionalnu sigurnost koja je sazvana zbog novog velikog migrantskog vala i epidemije koronavirusa. Bio je to prvi veliki sastanak na kojem su se susreli predsjednik Zoran Milanović i premijer Andrej Plenković i, kako su saznali izvjestitelji Jutarnjeg lista, sjednica je prošla u “vrlo konstruktivnoj atmosferi” i “bez ikakvih trzavica između Plenkovića i Milanovića”, a jedan HDZ-ov ministar čak je nahvalio Milanovića zbog “iznimne profesionalnosti i korektnosti”.

U međuvremenu je bez trzavica postignut i dogovor o imenovanju Roberta Hranja na čelo Glavnog stožera te o novom mandatu Daniela Markića kao ravnatelja SOA-e. Dakle, u važnim pitanjima nacionalne sigurnosti nije bilo natezanja, a to je jako važno.

Žestoki napadi

Naravno da je bilo i trzavica. Sve je počelo zbog Milanovićeve izjave prilikom komemoracije žrtava NDH-zijskog logora Jasenovac kada je za HOS-ovu ploču s ustaškim pokličem “Za dom spremni”, koja je iz Jasenovca premještena nedaleko u Novsku, decidirano rekao: “To treba maknut, bacit negdje. Svatko tko se 1991. borio za Hrvatsku pod “Za dom spremni”, nije se borio samo za Hrvatsku nego i za restauraciju NDH”.

Ubrzo su uslijedili žestoki napadi. Milijan Brkić, potpredsjednik HDZ-a, napisao je kako ”trenutni predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović nažalost nije imao osobne hrabrosti sudjelovati u Domovinskom ratu kada je trebalo braniti svoj narod i svoju zemlju, ali je danas imao “hrabrosti” napasti i omalovažiti značajnu ulogu HOS-a u obrani naše domovine”. Uskoro je uslijedila svađa Vlade i Ureda predsjednika oko Milanovićeva napuštanja obilježavanja obljetnice Bljeska zbog ustaških simbola na službenom dijelu ceremonije.

Plenkovićevi ministri ostali su “zgroženi” postupkom predsjednika koji, kao, “ne poštuje branitelje”, iako je jasno da on ne napada HOS, nego je protiv upotrebe pokliča “Za dom spremni”.

Jesu li stvarno u HDZ-u tako nezadovoljni suradnjom s predsjednikom države? Ako se može suditi prema razmišljanjima jednog od bližih Plenkovićevih suradnika – baš i nisu. Ili, budimo potpuno precizni, unutar premijerova kruga, u ekipi “decisionmakera”, na Milanovića se gleda uglavnom pozitivno:

“Ako hladno gledamo, suradnja Vlade i predsjednika oko bitnih državnih pitanja bila je korektna, a to je najvažnije za državu”, objasnit će visoki izvor iz HDZ-a pa dodati: “Drugo je pitanje Milanovićev stil, ali to je njegova stvar, poput angažiranja Josipe Lisac kao izvođačice himne, inauguracije na Pantovčaku, a ne na Markovu trgu ili načina na koji nastupa u javnosti. To je pitanje njegove osobnosti u koju se nitko ne treba petljati”.

Sukobi s Vladom ponešto su pojačani kada se Milanović na N1 osvrnuo na pandemiju Covida-19 i negativno komentirao ulogu Nacionalnog stožera civilne zaštite. “Nije normalno da grupa ljudi koja nije birana od naroda određuje koliko ljudi smije biti na svadbi. Ja sam za to da idemo u inicijalnu odluku dvotrećinskom većinom. Vlada treba punomoć za to koliko će ljudi biti na svadbi, ja bih im je dao da mogu. Kome se građani mogu žaliti na rješenje o samoizolaciji? To morate pitati pravne stručnjake, ali u principu nikome”, rekao je Milanović te dodao da o Stožeru treba odlučivati Sabor.

Ipak u HDZ-u pojašnjavaju kako je to sporedno pitanje, a Milanovićeve izjave opisuju kao uglavnom dobre, a onda nešto zna dodati i sve uprska. “Tako je u Jasenovcu imao odličan nastup, koji je pao u drugi plan jer je bespotrebno dodao kako ploču ubijenim HOS-ovcima treba baciti. Ali u Kninu je bio izrazito korektan u odnosu prema Vladi, a to je važnije od sporednih prepucavanja. Naravno da ne očekujemo nekakvu harmoniju u odnosima s Pantovčakom.

Uostalom, upravo kad je riječ o Milanovićevim kritikama na račun Stožera, iako je riječ o tijelu koje djeluje u skladu sa zakonom i u ime Vlade Andreja Plenkovića, moglo se vidjeti snažne osobnosti i Plenkovića i Milanovića te da njih dvojica nisu sijamski blizanci koji o svemu jednako misle. Međutim, važno je da dobro surađuju kada se radi o bitnim državnim pitanjima. Većina u HDZ-u ne može smisliti Zorana Milanovića, ali naša suradnja s njim, oko ključnih pitanja, nikada nije bila ugrožena”, ispričao je sugovornik Magazina.

Zadovoljstvo u HDZ-u

Usto, u HDZ-u ne skrivaju zadovoljstvo jer se, suprotno predviđanjima, dosad Milanović držao na distanci od ovdašnje ljevice, kako od SDP-a tako i od ekipe Možemo koja je zabilježila odličan rezultat na parlamentarnim izborima. “Iskreno smo zadovoljni jer je odlikovao gardijske brigade HVO-a, bez obzira na kritike iz BiH zbog dodjele odličja generalu Zlatanu Miji Jeliću.

Iz Sarajeva se tuže jer je Jelić pod optužnicom, a s druge strane, oni ne izručuju desetak kriminalaca iz Hrvatske, koji se nalaze u BiH. Milanović se nije bavio ljevicom i zasad se ponaša unutar okvira predsjedničkih ovlasti.”

Niti još desnije od HDZ-a, a to je Most, ne doživljavaju Milanovića na negativan način, iako je izabran u velikoj većini, glasovima lijevih i centrističkih birača. Mostov saborski zastupnik Nikola Grmoja kratko je replicirao kako je šest mjeseci premalo za ocjenjivanje predsjednikovih postupaka.

“Pravu ocjenu moći ćemo dati nakon što odradi cjelokupni mandat. Ima nekih poteza s kojima se slažemo, kao i onih koje nipošto ne podupiremo. Ako između nas postoji nekakva dodirna točka, onda je to odnos prema Stožeru za koji smo u Mostu od početka tvrdili da je kompromitiran i treba biti ukinut, a i Milanović postavlja pitanje legalnosti davanja sadašnjih ovlasti članovima Stožera”, smatra Grmoja.

On se nije želio izjasniti ni oko toga je li Milanović skrenuo desno. “Ne bih tako rekao. Zoran Milanović je osebujan političar, takav je i predsjednik, tako da će jedne njegove postupke podržati ljevica, a druge desnica. Osobno očekujem da ispuni obećanje kako će biti pravobranitelj građana, a sada su mnogi naši građani ugroženi, kako ekonomski tako i udarima na njihova ljudska prava, i Milanović ih treba štititi”, smatraju u Mostu.

U stvarnosti, ovdje nastaje svojevrsni paradoks vezan za Zorana Milanovića. Jer, kada se maknu uličarske poruke desničara zbog njegovih kritika ustaševanja, u svim ostalim aspektima njegovo dosadašnje predsjednikovanje puno više godi uhu pobornika desnice, nego ljevičara. To precizno obrazlaže Danijela Dolenec, članica Možemo i izvanredna profesorica komparativne politike na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, prema čijem mišljenju Zoran Milanović osuvremenjuje dužnost predsjednika Republike Hrvatske time što je lišava nepotrebne pompe i, ukupno gledano, primjereno interpretira njezine dosege.

Ulaže trud u svoje govore i javne nastupe, nastojeći biti naša verzija Baracka Obame - odnosno lidera koji je promišljen, a simpatičan, mudar, ali duhovit. A zatim dodaje: “U tome bi bio bolji da primijeni princip manje je više jer sada prečesto čujemo kako on puno čita i sam sebe referencira kao da piše seminarski rad. Taj tip upadljivog pametovanja podsjeća me na ljude kojima nije dovoljno što si mogu priuštiti Fendi, nego im to mora i pisati velikim slovima na majici.

Kako bih rekla, neki iskaz ili je ili nije mudar i duhovit, a kad pritom citirate Buharina, to vas prokaže kao taštog i propadne vam sve skupa. Na kraju, postojala je nada da je iz vremena premijerske dužnosti shvatio promašenost taktike ulagivanja desnici koja ga nikad neće prihvatiti, ali kao što vidimo, on i dalje na tome ustraje”.

Iako ga javno hvale, kada pričaju off the record, slično rezoniraju i u SDP-u, Milanovićevoj matičnoj stranci. Na primjer, veliko nezadovoljstvo, pa i zbunjenost izazvala je njegova odluka da ne sudjeluje na konstituirajućoj sjednici Hrvatskog sabora i u SDP-u su se batrgali u pokušajima da objasne doista čudan potez svojeg bivšeg lidera, a da pritom ne ispadnu bedasti. “Nakon zasjedanja bio sam na ručku s trojicom nekadašnjih Milanovićevih ministara koji su dva sata rezignirano raspravljali o njegovim potezima otkako je postao predsjednik”, prepričao je sudionik spomenutog SDP-ovskog druženja.

Profesor ustavnog prava Branko Smerdel, koji je jedan od kreatora postojećeg ustavnog sustava, pojašnjava kako je jedina prava vlast u Hrvatskoj - izvršna vlast. Baš kao što svi znaju da premijer Andrej Plenković kontrolira parlament. Smerdel bez zadrške kaže kako ima vrlo negativno mišljenje o Milanoviću kao predsjedniku Republike, i to ne samo zato što je dao apsurdnu izjavu da se natječe “jer mu je dosadno”, nego i zato što je kao premijer izuzetno negativno govorio o toj instituciji kao nepotrebnoj, izmišljenoj i onoj koju treba ukinuti.

Ubrzano skretanje

“Što misli o Ustavnom sudu, koji je isto namjeravao ukinuti, pokazao je na inauguraciji ignoriranjem njegova predsjednika - protivno izričitoj odredbi zakona. Osim toga, naznake koje vidimo iz njegovih nastupa i govora pokazuju da je Milanovićeva strategija možda stvarno onakva kao što je prvi napisao Peđa Grbin, da on želi biti posljednji predsjednik s ovakvim ovlastima, a da se iduće predsjednike bira u Saboru. Više sam puta upozorio da bi izbor predsjednika Republike u parlamentu učinio ovu funkciju predmetom trgovine”, kaže Smerdel.

Taj ustavnopravni stručnjak nije među onima koji smatraju da je Milanović u proteklih šest mjeseci dobro radio. Pritom je pomalo ironično da ga i dalje podržava ljevica, koja ga doživljava kao ujedinitelja, iako se on od toga žestoko distancira. “Milanović gradi neku svoju poziciju ubrzanim skretanjem nadesno. Usto, i dalje je vrlo neoprezan kao nedavnim javnim nipodoštavanjem Haaškog suda kao bezvezne i besmislene institucije, kao i da nije kriv svatko koga je osudio Haag. Takve izjave ne škode samo njemu kao političaru, nego i Republici Hrvatskoj, a iz svega je vidljivo da on nema nikakve intenzivne vanjskopolitičke aktivnosti.

Predsjednik Republike, ako želi, može naći prostor djelovanja, kao što je to jako ambiciozno počeo Ivo Josipović s Borisom Tadićem, proces približavanja Hrvatske i Srbije. Jednostavno, predsjednička funkcija u Hrvatskoj tako je postavljena da svaka osoba na tom položaju može pokazati koliko je velika. Milanović je uvjeravao da je sazrio, ali pokazao je da nije, nego je onaj isti političar, kakav je bio, koji politiku shvaća kao borbu i eliminira neistomišljenike.”

Nije li nekim nastupima ipak pokazao da će biti brana pred radikalnim desničarima?

“On je solo igrač, ne vidim da ima neku ideju ili platformu. Milanović je usvojio pravila spin doktora i zna kako nastupati da zadrži ljevicu, a dobije i glasove desnice. Mene zanima što o tome misle lijevi intelektualci, koji su očekivali da će on postati onaj koji će okupiti ljevicu. Štoviše, neke sam javno pozvao da iznesu stav, ali oni se ne javljaju”, dodaje Smerdel.

Poznati ljevičar Zoran Pusić razgovarao je s Milanovićem početkom srpnja 2016. godine, a na sastanku je bio i Dragan Markovina. Njihov je jedini savjet bio da se SDP treba okrenuti svom prirodnom biračkom tijelu, da je SDP izgubio i predsjedničke i parlamentarne izbore zato što je u jalovu pokušaju da privuče glasače desnice razočarao svoje glasače koji su odgovorili neizlaskom na izbore.

“Znamo kako je to završilo”, prisjetio se ovih dana Zoran Pusić: “Milanović je postupio upravo suprotno, vodio je tajni razgovor s predstavnicima šatoraša u kojem se pokušao dodvoriti radikalnoj desnici izjavama kojih se i sam Milanović danas, vjerojatno, srami. Oni su ga potajno snimili i taj razgovor objavili. SDP je izgubio izbore neizlaskom svojih razočaranih birača”.

Na molbu da nabroji Milanovićeve dobre i loše poteze otkako je u Predsjedničkom uredu, Pusić je bio eksplicitan: “Nesumnjivo dobar potez je njegova nedvosmislena osuda notornog ustaškog simbola “Za dom spremni” na obilježavanju Bljeska. Za razliku od ostalih prisutnih političara, on je imao hrabrosti reći “car je gol”.

Nasuprot tome, dodjela odlikovanja čovjeku koji je pred optužbom za teške ratne zločine u BiH pobjegao u Hrvatsku s ljudskog je stanovišta nemoralna, a s političkog loša. Isto tako, Milanovićev govor u Kninu bio je dobar dok se držao predloška koji je sam na početku govora postavio: citata Churchilla o odlučnosti u ratu, velikodušnosti u pobjedi i dobroj volji u miru. Ali kad je nakon toga zabrazdio u sto godina sukoba, krvoprolića i ratova između Hrvatske i Srbije, zvučao je kao falsifikator povijesti i bilo je to nedostojno predsjednika”.

Koliko ovdašnja ljevica dobiva s njim kao predsjednikom?

“Vrijeme i Milanović pokazat će koliko će s njim dobiti opcija jednog otvorenijeg, miroljubivijeg, manje korumpiranog, sekularnog društva, odmaknutog od mita i mitova, od liliputanskog militarizma i klerikalizma. Ostvarenje barem dijela te opcije bio bi dobitak ne samo za ljevicu, nego za Hrvatsku kao zemlju u kojoj je ugodnije živjeti. Racionalno je ne nadati se previše”, zaključio je Zoran Pusić.