ČOVJEČANSTVO NA PREKRETNICI Izbjeglička kriza mogla bi biti okidač destrukcije druge ere globalizacije

Globalizacija i internacionalizacija determiniraju međunarodna ekonomska, financijska, socijalna i politička kretanja posljednjih 50 godina, koje se ponekad nazivaju “drugom erom globalizacije” - aludira se na ratom završeno razdoblje “prve ere globalizacije i slobodne trgovine” od 1870. do 1913. Za europska, ali i azijska (post)tranzicijska gospodarstva učinci globalizacije posebno dolaze do izražaja od početka 90-ih (1989. nakon pada Berlinskog zida) uz prihvaćanje sveopćeg trenda demokracije, liberalizacije vanjske trgovine i međunarodnih financijskih tokova, liberalizacije nacionalnih tržišta roba, rada i kapitala te izraženije ekonomske migracije stanovništva na regionalno i globalno. Kroz povećanu dostupnost svjetskih prirodnih resursa te slobodu i rast prekograničnih/međukontinentalnih ulaganja i trgovine omogućeno je da nova znanja i inovacije nastale u jednom dijelu svijeta vrlo brzo budu poznate i dostupne u drugim područjima. Značajnu ulogu u globalizaciji imaju vlade razvijenih zemalja kroz sporazume o međusobnom povezivanju tržišta te promoviranje suradnje s manje razvijenim zemljama. U odnosima EU i SAD-a tome bi trebalo pridonijeti Transatlantsko trgovinsko i investicijsko partnerstvo TTIP s očekivanim pozitivnim učincima jačanja transatlantske trgovine na ekonomski rast u kratkom i srednjem roku, iako se istodobno naglašavaju i negativni dugoročni učinci na pad izvoza, BDP-a, zaposlenosti, dohotka od rada i javnih prihoda u najrazvijenijem dijelu Europe. Rizici su posebno izraženiji u slučaju malih i otvorenih zemalja, a tim više ako su one uz slobodu prekograničnog financiranja prekomjerno kumulirale vanjski dug, javni dug te prezaduženost poduzeća i građana; ako su pod pritiskom strane konkurencije izgubile domaću proizvodnju i postale visoko ovisne o uvozu hrane, energenata i drugih proizvoda i/ili ako zbog pada konkurentnosti ne ostvaruju dovoljne stope rasta izvoza.

U uvjetima kada su svjetska moć i kapital koncentrirani u rukama vrlo uskog kruga osoba, kada srednji sloj nestaje, a sve veći dio svjetskog stanovništva živi u siromaštvu, problem dohodovnih i imovinskih nejednakosti onemogućava rast potrošnje, zaposlenosti i BDP-a na svjetskoj razini te prijeti rizikom “trećeg vala” globalne financijske i ekonomske krize.

Značajan dio svjetske proizvodnje odvija se u siromašnim nerazvijenim zemljama i regijama koje karakterizira jeftina radna snaga, niska kupovna moć te gotovo potpuna nezaštićenost radnika, što stvara pritisak na nedovoljnu konkurentnost ekonomija s uređenim radnim zakonodavstvom i socijalnim pravima građana. Brojne države su prezadužene i uz niske stope rasta teško financiraju socijalne javne rashode, europski model ekonomije blagostanja sve više je ugrožen, a ugrožava ga i njegova nespojivost s globalnim silnicama koncentracije kontrole, moći i bogatstva koje umanjuju ljudske slobode, produbljuju jaz između bogatog i siromašnog dijela svijeta, dok uz rast broja socijalno isključenih građana Europe stvaraju plodno tlo za polarizacije u društvu i među narodima.

U takvim uvijetima nije čudno što na globalnoj sceni ponovno jačaju ideje ekonomskog protekcionizma pa i nacionalizma, što se događaju valutni i drugi ekonomski ratovi, dok jačanje antiimigracijskih pokreta osnažuje antiglobalizacijske struje. Istodobno, zone svjetskih izvora nafte, rudnih bogatstva i drugih sirovina obilježene su političkim nestabilnostima i ratovima koji ograničavaju njihov ekonomski i društveni prosperitet, dok su s druge strane “ring” u kojem se odmjerava snaga geopolitičke moći velikih država s multipolarnom podjelom na Ameriku, Aziju i Europu.

Izbjeglička i migracijska kriza samo su jedne u nizu posljedica globalizacije, ali mogle bi postati i okidač njene buduće destrukcije. Iako se europska birokracija prema migracijskoj krizi odnosi kao prema problemu koji nije očekivan, migracije su zapravo posve logična posljedica i popratna pojava liberalizacije tokova roba i kapitala na globalnoj razini, jer ako su ta tržišta liberalizirana, onda i treće tržište - svjetsko tržište rada treba biti liberalizirano. Ili možda ne treba jer to ljudskoj prirodi nije drago, jer su kulturološke razlike između naroda prevelike, a strah od terorizma i stranaca druge vjere je veći faktor ograničenja nego činjenica da će nečije radno mjesto postati upitno - iako je s druge strane uz adekvatnu integraciju “drugačijih” moguće da se upravo na taj način pridonese prosperitetu europske i svjetske ekonomije u cjelini. No, ako na globalnom tržištu postoje barijere na tržištu rada, onda i prva dva tržišta trebaju barijere. Kada se barijere počinju podizati prvo ogradama na graničnim prijelazima, a potom istjerivanjem imigranata, slabljenjem jedinstva europskih država, carinama i drugim necarinskim barijerama vanjskotrgovinske razmjene na globalnoj razini, s ratovima koji se s ekonomske scene mogu lako proširiti i na političku i društvenu scenu - kraj “druge ere globalizacije” nije isključen, uz popratne efekte na ekonomsku, društvenu i političku nestabilnost - barem do 2017., uz neizvjestan scenarij što će biti poslije.