EKSKLUZIVNO OTKRIVAMO: KAKO JE ZAPRAVO VLADAO SANADER

Prava istina o famoznom susretu Sanadera, Čovića i Žužula na operi u Veroni

ZAGREB - Pliva, Ina, Podravka. Tri korporacijske priče nedjeljivo povezane s trojcem vodećih aktera: Ivom Sanaderom, njegovim potpredsjednikom Damirom Polančecom i glavnom regulatorom tržišta , Hanfinim šefom Antom Samodolom. U sve tri priče, kao bočni igrač, sudjelovao je i tadašnji predsjednik države Stjepan Mesić. S time da je priča o Ini čvrsto povezana s pričom o Podravki, da je Podravkin Belupo jedina domaća konkurencija Plivi te da bi Pliva mirno mogla ostati izvan tog paketa da nije bilo Verone, a još više da nije bilo nevjerojatno zbunjenog pokušaja prikrivanja sastanka koji se tamo dogodio.

Nalet optimizma

Za razliku od Ine, gdje se nedvojbeno trgovalo utjecajem i vlasničkim pravima (iako, dok se istraga ne završi ne možemo tvrditi da je korupcijski novac doista promijenilo vlasnike), Plivina promjena vlasnika odigrala se u skladu s poslovnom logikom. Američki Barr definitivno je 2006. ponudio više od islandskog Actavisa i preuzimanje je završeno u najboljoj mogućoj varijanti za dioničare, transakcijom teškom 2,23 milijarde američkih dolara (705 kuna po dionici).

Je li Pliva trebala ostati u hrvatskom vlasništvu? O tome je trebalo razmišljati prije izlaska kompanije na međunarodne burze. Kada se jednom 1996. našla na dvije - u Zagrebu i Londonu - agresivnog kupca kakav je u to vrijeme bio islandski Actavis mogla je zaustaviti samo jača ponuda ili državni otkup dionica, za što nije bilo novca, a ni posebnog razloga. Pliva je svoj zenit proživjela sa Sumamedom i u jednom je razdoblju dramatično prerasla hrvatske okvire. Hrvatska kao mala, ratom osiromašena država pokazala se nedovoljno spremnom za zadržavanje tako velike kompanije.

Je li Željko Čović mogao voditi Plivu drukčije i zadržati je kao najvećeg igrača u regiji? Ili još više, s obzirom na to da se, iako stidljivo, u jednom naletu optimizma u Plivinu vrhu doista razgovaralo o mogućnosti da ona preuzme Tevu.

Nerealne ambicije

Netko drugi možda, a i to vjerojatno negdje drugdje. Čović je, zajedno s Plivom, svoj zenit prošao u prvim godinama nakon izlaska na burze. Bilo je novca, kompanija je rasla, ulagalo se u istraživanja i činilo se da će tako ostati zauvijek. Kada je, nakon 2000., apetit prerastao mogućnosti i kada se pokušalo ući u otvoreno natjecanje s velikim farmaceutskim kućama u SAD-u, kompanija je počela osjećati financijske posljedice nerealnih ambicija.

Prodaja Plivina prvog američkog projekta - Sancture - za 45 milijuna dolara, nakon što je godinu dana prije kupljen za 150 milijuna dolara i u njega uloženo 100 milijuna dolara, označila je trenutak kada je dioničarima postalo jasno da trebaju što bolje utopiti svoje vlasničke pakete u kompaniji.

Čovićeva turneja

Ono što nikada nećemo saznati, jer nitko od tadašnjih igrača nije dovoljno lud da bi već danas o tome govorio, odgovor je na pitanje kako se u priči pojavio islandski Actavis.

Je li došao na sugestiju nekog velikog dioničara kako bi započeo utrku? Ili je doista, što uopće nije nemoguće, uprava Actavisa koji je tada mljeo sve pred sobom zaključila da je cijena Plivine dionice dovoljno nisko da se isplati zagristi.

U svakom slučaju, tada je počela Čovićeva turneja kroz hrvatske političke institucije. Krenuo je s razgovorom kod premijera Sanadera, nastavio na Pantovčaku kod tadašnjeg predsjednika. I Mesić i Sanader tada su zauzeli stav da ne treba prodavati državni udio u Plivi koju su obojica smatrala jednom od najboljih hrvatskih tvrtki. Bio je početak 2006. i u tim se razgovorima već spominjao tada još neobavezujući prijedlog islandske tvrtke Actavis za moguće preuzimanje Plive.

Naci partija

Actavisov šef Robert Wessman tih je dana više boravio u Zagrebu nego u Reykjaviku ili u Londonu, odakle je pak biznis vodio njegov pravi šef Björgólfur Thor Björgólfsson, islandski dolarski milijarder i financijaš (Forbes ga je tada procijenio na 3,5 milijardi dolara, nakon krize procjene su se spustile ispod milijarde).

Björgólfsson je na čelu tvrtke Novators Partners, čiji se ostali vlasnici skrivaju iza kompanija registriranih na Cipru, Kajmanskim Otocima, u američkoj državi Delavare, Gibraltaru, Luksemburgu i na Britanskim Djevičanskim Otocima.

U svakom slučaju šaroliko društvo, kojem dodatni kolorit daje i podatak da je Thora Halgrimsdottir, Thorova majka, bila prva žena Georgea Lincolna Rockwella, osnivača američke naci partije. Novators Partneri u svojem su portfelju tada imali i Actavis grupu i, s obzirom na njihovu vlasničku strukturu, možda otpor na koji su naišli u Hrvatskoj i nije bio toliko iznenađujući, pogotovo u kombinaciji s izrazito bahatim nastupom za prvog zagrebačkog predstavljanja Actavisa.

Kada se nakon njih pojavio američki Barr, svima gotovo da je laknulo. Ako je Actavis poslužio da se probije led i započne razgovor o neizbježnosti preuzimanja Plive, Barr je sa svojom u startu višom ponudom, ali i s imidžem prve prave američke kompanije koja stiže u Hrvatsku odmah bio u prednosti.

Ujedno, Pliva je s Barrom surađivala otprije, dijelili su zajedničku viziju razvoja biogenerika, a Barr je uz to bio i izlistan na Njujorškoj burzi, što je nosilo dodatnu prednost kada je riječ o sigurnosti predstavljenih brojki (Actavisove slobodne dionice bile su samo na burzi u Reykjaviku, a vlasništvo Novatorsa mutno). Zašto je i kome onda trebala Verona?

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 13:32