VALUTA U KAOSU DEVALVACIJE

Slaba kuna neće nas izvući iz recesije

Ponavlja se scenarij iz samoupravljanja: Nakon svake devalvacije hrvatske valute troškovi i cijene rasli su sve brže, a devalvacije su bile sve češće. U konačnici je priča krajem 80-ih završila sa stopom inflacije od 1200 posto
 Bruno Konjević/CROPIX

Deprecijacija tečaja nacionalne valute gotovo 40 godina figurira kao spasonosno, gotovo mistično rješenje svih ekonomskih problema s kojima se susreće gospodarstvo Hrvatske.

Osnovna ideja je jednostavna: rast tečaja, recimo sa 7,2 na 8 kuna za euro, trebao bi poskupiti uvoznu robu, a strancima pojeftiniti (mjereno eurom) hrvatski izvoz. Više izvoza znači više posla, više radnih mjesta, više poreza i doprinosa, veću industrijsku proizvodnju i veći BDP.

Neisplativa proizvodnja

Na žalost, za nosioce ekonomske politike u Hrvatskoj stvarnost nije toliko jednostavna. Deprecijacija rješava posljedicu, a ne uzrok krize i zato ne jamči da se kriza neće ponoviti. Uzrok krize proizlazi iz činjenice što su cijene, odnosno troškovi jednostavno preveliki u dijelu ekonomije koji je zaštićen od konkurencije (nekretnine, banke, država, lokalna vlast, komunalna poduzeća, zdravstvo, monopolisti kao što su HEP, HŽ, INA, HT, HAC, itd.).

Direktna posljedica toga su visoki troškovi života koji tjeraju sindikate da traže plaće iznad usporedivih razina u ostalim tranzicijskim zemljama. Možda najbolji primjer toga je prosječna plaća iz travnja 2010. od 5246 kuna, odnosno 724 eura koja je, s izuzetkom Slovenije, vjerojatno najveća u odnosu na tranzicijske zemlje, ali je isto tako, prema podacima DZS-a, nakon korigiranja s indeksom potrošačkih cijena, njena kupovna moć više od 1000 današnjih kuna manja od realne prosječne plaće iz 1978.

Indirektna posljedica je da cijene netržišnog monopolskog sektora i natprosječne plaće kao njihova posljedica istiskuju profite u izvoznim poduzećima. Izvozni (tržišni) sektor je prisiljen koristiti usluge preskupog netržišnog sektora koji nema konkurenciju i zapošljavati radnike koji unatoč visokim plaćama imaju nizak standard, a u konačnici mora prodavati svoje proizvode po cijenama na svjetskom tržištu i na koje ne može utjecati. Visoki troškovi i niske svjetske cijene stvaraju situaciju u kojoj je jako teško nešto profitabilno proizvoditi, iz čega proizlazi nekonkurentnost hrvatskog gospodarstva, odnosno sintagma “kako se u Hrvatskoj ništa ne isplati proizvoditi”.

Prenapuhani troškovi

Netržišni sektor je skup jer se kroz komunalna poduzeća, prenamjene zemljišta, razne strukovne udruge, lokalnu vlast, zdravstvo, državne agencije, državnu administraciju, pa i velika monopolska državna poduzeća (HEP, HAC, INA) često vodi socijalna politika ili su profiti i radna mjesta plod političke trgovine ili dio strategije osvajanja vlasti. Logika političara je kratkovidna: kako je riječ o monopolistima, smatraju da višak zaposlenih ili prenapuhani troškovi ovim poduzećima ne mogu štetiti i tu su u pravu.

Međutim, ne vide da se navedeni troškovi socijalne politike ili političke trgovine kroz poreze, cijene zemlje i cijene monopolskih poduzeća prevaljuju na izvoznike kao troškovi u izvoznim poduzećima, a koji onda čitav izvozni sektor čine preskupim i nekonkurentnim.

Isti problem je postojao i u samoupravljanju, kad se cijena netržišnog dijela gospodarstva smanjivala devalvacijama. Devalvacija bi pojeftinila izvoz (mjereno stranom valutom) i omogućila predah izvoznicima, međutim s vremenom bi se rast troškova nastavio i uskoro je bila potrebna nova devalvacija da opet smanji troškove netržišnog dijela ekonomije. Nakon svake devalvacije su troškovi i cijene rasle sve brže, a devalvacije su bile sve češće. U konačnici je čitava priča završila sa stopom inflacije od 1200 % krajem osamdesetih.

Život na dug

Medicinskim rječnikom govoreći, devalvacija je bila ekvivalent liposukcije pacijenta koji ne pokazuje naznake da će u budućnosti promijeniti prehrambene navike i, što je još gore, svaki novi zahvat doživljava kao zeleno svjetlo da jede još više.

I u tranziciji, nakon stabilizacijskog programa, ekonomska i politička elita nastavila je skrivati neefikasnosti prvenstveno političkog sustava u netržišnom monopolskom dijelu ekonomije. Jedina razlika je što se zbog neovisnosti HNB-a nisu mogli osloniti na tiskanje novca i devalvaciju kao korektivni faktor za gubitak konkurentnosti. Spasonosno rješenje je pronađeno u zaduživanju i vanjskom dugu. Kada već nije bilo političkog konsenzusa u pogledu reguliranja netržišnog (monopolskog) dijela ekonomije i njegova negativnog efekta na konkurentnost, najlakše je bilo zanemariti problem (ne)konkurentnosti i jednostavno živjeti na (vanjski) dug.

Sada je očigledno recept “života na dug” potrošen i opet smo suočeni s istim iskonskim problemom koji je u bivšoj državi kreirao hiperinflaciju, a u neovisnoj Hrvatskoj ogroman vanjski dug.

Za one koji su skloniji deprecijaciji postoji i dodatni problem: deprecijacija u prezaduženoj i euriziranoj ekonomiji ne djeluje na BDP na isti način kao i u samoupravljanju. Stariji se sjećaju da je dug cijele bivše države bio 22 milijarde dolara, a danas je Hrvatski dug oko 60 milijardi dolara.

Isto tako, nije bilo devizne klauzule, pa je dug kućanstava nakon devalvacije i inflacije bio sve manji i manji. Te dvije činjenice mogu značajno djelovati na (ne)uspješnost deprecijacije u borbi protiv recesije. U vrijeme hiperinflacije ljudi su počeli izražavati cijene u njemačkim markama, a kasnije eurima (tzv. eurizacija) kako bi sačuvali realnu vrijednost svog rada i svojih proizvoda pa je devalvacija izgubila svoju djelotvornost.

Terapija antibiotikom

Za zaustavljanje recesije pomoću deprecijacije u euriziranoj i prezaduženoj ekonomiji potreban je konsenzus sa sindikatima o tome da će prosječne plaće u kunama ostati iste, konsenzus s financijskim sektorom o uporabi varijabilne kamatne stope umjesto devizne klauzule i potrebna je takva struktura ekonomije u kojoj deprecijacija povećava neto izvoz za iznos koji je veći od pada osobne potrošnje i investicija.

Također, važno je napomenuti kako je deprecijacija slična antibiotiku: lako može izazvati rezistentnost ekonomije na deprecijaciju.

Naime, učestale deprecijacije rezultiraju indeksacijom svih cijena i plaća u stranom novcu i nakon toga deprecijacija više ne može povećati konkurentnost i ona nakon toga na jako dugo razdoblje prestaje biti imalo efikasnim instrumentom ekonomske politike.

Još čekamo odgovor hoćemo li napokon početi živjeti zdravo ili ćemo završiti na liposukciji.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 01:21