DEKLASIFICIRANI DOKUMENTI

TAJNI ARHIV: CIA je u jeku rata tražila bojne otrove u RH

 Maja Zlatevska/CROPIX

Jedna od ozbiljnih prijelomnica u ratovanju kad je riječ o oružju koje izaziva velik broj mrtvih dogodila se između travnja i svibnja 1915. godine kad je njemačka vojska prvi put masovno upotrijebila bojne otrove u borbama za kontrolu nad belgskim gradom Ypresom po kojem je jedna vrsta tog stravičnog oružja i dobila naziv iperit. Od tada se svijet snažno bori zabraniti kemijsko oružje što se konačno i dogodilo stupanjem na snagu Konvencije o kemijskom oružju 1997. godine.

Zabrinjavajuća depeša

Za Hrvatsku je ona važna jer je u nju, kao oblik napada kemijskim oružjem, unesen i napad konvencionalnim oružjem na kemijsko postrojenje - Srbi su planirali napad na Petrokemiju u doba Oluje.

A upravo se tijekom rata na području bivše Jugoslavije odvijala prava drama kad je riječ o kemijskom oružju. Naime, kako je postalo razvidno tek nedavnim deklasificiranjem dokumenata Američke središnje izvještajne službe (CIA), jedan od njezinih agenata je u tom razdoblju ušao u trag kemijskom oružju koje je izradila bivša JNA, a zatim je završilo u Srbiji. Priča počinje u siječnju 1993. godine kad vojni ataše iz američke ambasade u Zagrebu šalje zabrinjavajuću depešu u postrojenju u Bijelom Polju u kojem je bivša JNA proizvodila kemijsko oružje. “Znali smo da je bivša Jugoslavija imala obrambeni program kemijskog oružja, ali nismo imali potvrdu proizvodnje ofenzivnih agensa”, ističe tako operativac. No, nije bilo jasno gdje je to Bijelo Polje - u BiH ih je najmanje pet. A onda u “Vjesniku” od 1991. godine pronalazi informaciju o tvornici u blizini Mostara. Ostalo je bila tehnika, iskoristio je sve ono što CIA nudi, satelitske snimke, druge izvore i potvrda je bila tu. I tako je 19. veljače 1993. godine to postrojenje stavljeno na popis mogućih proizvođača bojnih otrova.

Počisitli lokaciju

No, trebalo se uvjeriti kako stoji stanje na terenu pa on i još jedan stručnjak 4. travnja odlaze u Zagreb i u Ministarstvu obrane razgovaraju s tri stručnjaka - imali su malo problema s njihovim lošim engleskim, ali kao iskusni agenti to su lako riješili. I dobili vrlo precizan uvid u aktivnosti bivše Jugoslavije kad je riječ o proizvodnji kemijskog oružja, o programu koji je gotovo četiri desetljeća bio skrivan od očiju svjetske javnosti. I konačno je potvrđeno da su ovi stručnjaci, znanstvenici, radili ne samo na proizvodnji otrova, sarina i drugih, nego i na granatama, ručnim i topovskim, koje bi bile punjene otrovima. A onda je Amerikancima ponuđeno, na njihovo čuđenje, da odu pregledati tu lokaciju. “Primirje je u Mostaru, možemo lako tamo”, priča agent CIA-e da im je bilo rečeno. Avionom su odletjeli do Splita, a zatim do Mostara. Vojna lokacija je bila ruinirana, ali ondje su ipak našli značajnu dokumentaciju koja je dala novi uvid u aktivnosti bivše JNA. Jedan od bivših zaposlenika im je ispričao da su u siječnju 1992. godine zapovjednici rekli neka “uzmu par dana odmora” i nakon toga se više nisu vratili na posao, a JNA je “počistila” lokaciju.

Do 120 djelatnika

Agent CIA-e je dolazio u Zagreb i kasnije, u svom izvješću ističe kako je upravo Hrvatska bila od ključne važnosti da se shvati ukupan opseg programa proizvodnje tog opasnog oružja. Tako je postalo poznato da je bivša JNA počela program još 1950-ih godina, da je bilo više lokacija na kojima se proizvodilo oružje, a da se testiranje obavljalo prije svega na jednom od najvećih vojnih poligona, Krivolak u Makedoniji (što je kasnije potvrđeno i analizom tla). Također, potvrdilo se i da mnogi od vojnika nisu imali zadovoljavajuću zaštitu pa je bilo i žrtava.

No, agent CIA-e zaključuje kako je opasnost, koja je svakako postojala, gotovo potpuno nestala nakon što je tadašnja Savezna Republika Jugoslavije 2000. godine potpisala i ratificirala Konvenciju o kemijskom naoružanju. Tada je navela i lokacije proizvodnje, a i detalji o opremi iz Mostara su navedeni, ali, ističe, dosta neprecizno.

Prema pak dostupnim informacijama iz hrvatskih izvora u tajnom pogonu za proizvodnju bojnih otrova u Potocima kod Mostara (Bijelo Polje) bilo je 80 do 120 djelatnika od čega 6 do 10 inženjera i 10 do 12 tehničara. Prema dostupnim informacijama u Srbiju su iz Mostara dovezene sirovine za sarin i S-iperit. Navodno je bilo riječ o oko 40 tona metilfosfonildiklorida od čega je moguće napravitii 30 tona sarina, te 3 to­ne sumpormonoklorida i 4 tone S-iperita. Što se zapravo dogodilo s tim zalihama zapravo javno nije poznato. Prema informacijama stranih obavještajnih službi Srbija je nastavila s proizvodnjom bojnih otrova. Jugoslavenska vojska proizvela je oko 6000 bojevih glava s 10 tona plina. Još oko 30 tona se moglo proizvesti u Srbiji do 1999. Te zalihe navodno nisu uništene tijekom NATO bombardiranja tvornice “Milan Blagojević” u Lučanima gdje je bio smješten laboratorij za destilaciju otrovnih plinova.

Zločin s Kurdima

Prema dostupnim informacijama bivša Jugoslavija je veću količinu Sarina prodala režimu Sadama Huseina. Ta trgovina navodno se nastavila i kasnije te je Milošević nastavio trgovati sa Irakom. Prema tvrdnjama stranih obavještajnih službi Husein je krajem 80-ih otrovom proizvedenim u BiH ubijao iračke Kurde.

Bivša JNA razvoj proizvodnje kemijskog oružja započela je još 1960. godine. Počelo je s istraživanjem proizvodnje sarina i S-Iperita u tvornici Prva Iskra Barić. Prve količine proizvedenog sarina korištene su za punjenjene granata kalibra 152 mm i 155 mm. U probnoj proizvodnji preoizvedeno je po 600 kg S-iperita i sarina. Nekako istovremeno napravljeno je postrojenje za proizvodnju fozgena. U razdoblju od 1959. do 1965. go­dine proizvedeno je oko 15 to­na fozgena.

Tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća JNA je radila na programu ispitivanja streljiva punjena sarinom. Na osnovu tog ispitivanja u službeno naoružanje uvedene su granate 122 mm punjene sari­nom i S-iperitom, rakete od 128 mm punjene sari­nom i avio-bomba punjena sarinom. Tijekom probnog rada u pogonu za proizvodnju kemijskog streljiva proizvedeno je 250 komada granata 122 mm punjenih sarinom, namije­njenih za skladištenje kao pričuva kemijskog oružja.

Skladištenja sarina

Navodno je tijekom probnog rada u pogonu za proizvodnju kemijskog streljiva proizvedeno je 250 komada granata 122 mm punjenih sarinom, namije­njenih za skladištenje kao pričuva kemijskog oružja. JNA je napravila i plan proizvodnje za razdoblje od 1991. do 1995. godine. Tako je bilo predviđeno uskladištenje 4800 granata 122 mm punjenih sarinom i 1000 granata istog kalibra punjenih S-iperitom.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. studeni 2024 12:17