‘Asadu se ne sviđaju moja izvješća pa mi ne da u Siriju’

Ivan Šimonović, jedan od pomoćnika glavnog tajnika UN-a Ban Ki-moona, nakratko je boravio u Zagrebu. Šimonović se bavi pitanjima kršenja ljudskih prava i često je u nekima od najgorih mjesta na planetu, o čemu smo i razgovarali.

S obzirom na krizna žarišta koja ste posjetili zadnjih mjeseci, gdje je teže, u Iraku, Afganistanu ili Ukrajini?

- Trenutno je po broju žrtava i opsegu kršenja ljudskih prava, uz Siriju, najgore u Iraku. Nedavno sam ga ponovno posjetio i to je pojačalo moju zabrinutost. Nije to samo ISIL, tu je i prijetnja uzajamnih sukoba izmedu šijita i sunita. Nezadovoljstvo sunita zbog diskriminacije od strane prošle vlade pridonijelo je osvajanjima ISIL-a. Nova je vlada inkluzivnija i tolerantnija, ali podjele su vrlo duboke. U Afganistanu se, otkako se američke trupe povlače, stanje ubrzano pogoršava. U travnju ću ići u Afganistan s glavnim ciljem da pregovori s talibanima i moguća podjela vlasti ne budu nauštrb osnovnih ljudskih prava, uključujući prava žena. Ukrajinska kriza najviše pogađa sve Ukrajince, bili oni proruski ili proukrajinski, ali je i regionalna, pogađajući zbog sankcija i njihovih gospodarskih učinaka i Rusiju i EU. No, ona je već i globalna, a mogla bi postati još i više zbog umiješanosti velesila.

Jednom ste rekli da su na vas ljuti u Sjevernoj Koreji i Rusiji. Zbog čega?

- To bi njih trebalo pitati. Dužnost mi je objektivno i nepristrano izvijestiti Vijeće sigurnosti, kad to od mene traži, o kršenjima ljudskih prava i njihovim posljedicama za mir i sigurnost. Vijeće sigurnosti donosi političke odluke, a ja sam dužan za njih osigurati činjeničnu podlogu iz područja moje nadležnosti, sviđalo se to nekome ili ne. U zadnje vrijeme najčešće sam izvještavao o Ukrajini.

Konkretno, je li Rusija agresor na Ukrajinu? Ako jest, može li se zauzdati Putina s obzirom na snagu Rusije?

- Odgovorom na ovo pitanje izašao bih iz okvira svoje nadležnosti. No, u sporazum iz Minska ugrađena su i neka hrvatska iskustva iz Domovinskog rata. Za formulu oslobađanja zatočenika ‘svi za sve’ po uzoru na budimpeštanski sporazum između Hrvatske i SRJ, u čijem sam postizanju sudjelovao, zalagao sam se u razgovorima i s ukrajinskom vladom i pobunjenicima i ona je prihvaćena kao sastavni dio sporazuma. Nažalost, taj se aspekt sporazuma još potpuno ne primjenjuje: djelomične razmjene zarobljenika i dalje vode lovu na ljude da bi se imalo koga razmijeniti.

Dugo ste radili u diplomaciji. Što mislite o kritici aktualne hrvatske vanjske politike da pretjerano slijedi SAD i EU?

- Zbog prezauzetosti ne pratim detaljno ni hrvatsku vanjsku politiku, ni njezinu kritiku. Kao hrvatski diplomat, zalagao sam se za principijelna rješenja, uz puno poštivanje međunarodnog prava i ljudskih prava. Kad sam se, npr., protivio sudjelovanju hrvatskih postrojbi u intervenciji u Iraku, što su mi mnogi tada zamjerali, bilo je to iz načelnih razloga. Danas i većina Amerikanaca smatra da je to bila greška. Ali, premda nitko nije bez grijeha, ne smatram da su Obamina administracija i EU s aspekta ljudskih prava trenutno glavni problem. Kada se i počini greška, kao što je to bio Guantanamo, postoji spremnost da je se prizna i ispravi.

Nakon povratka iz Iraka mislim da ste ukazali kako nastanak ISIL-a nije slučajan. O čemu se radi?

- Dok se ne suočimo s time da mnogi mladi ljudi pristupaju ISIL-u i zbog diskriminacije sunita i raznih razočaranja, borimo se samo protiv simptoma. Nemojte me shvatiti krivo, sadašnji simptomi vrlo su opasni i protiv njih se treba boriti, ali to nije dovoljno za trajno rješenje.

Hoće li veći vojni angažman Zapada, Iraka i Sirije uništiti ISIL?

- Nisam vojni stručnjak, ali zajednički angažman neophodan je da se zaštite ljudska prava koja ISIL najgrublje krši. Ali i u borbi protiv terorizma treba poštovati ljudska prava jer se inače teroristi predstavljaju kao žrtve vjere i ideologije. Treba naći odgovor na pitanje zašto toliko regruta dolazi ne samo iz regije, nego i iz država EU. Ali nije samo problem ISIL. Boko Haram se širi u Nigeriji, Čadu, Nigeru i Kamerunu, a Al Shabab je još snažan u Somaliji. S druge strane, muslimansko stanovništvo na udaru je budista u Mianmaru i Šri Lanki. Treba potaknuti umjerene vjerske vođe da preventivno djeluju protiv zloporabe vjere za kršenje ljudskih prava, a ako se dogode, da ih odmah i nedvosmisleno osude.

Je li u pitanju svojevrsni sukob civilizacija, islama i liberalne demokracije?

- Opasno bi bilo prihvatiti takvu tezu. Radi se o sukobu jedne ekstremne interpretacije islama s liberalnom demokracijom, ali i većinskim shvaćanjem islama. ISIL bi upravo to i htio - da sukob s njim preraste u sukob s islamom, pri čemu bi oni postali vođe i zaštitnici cjelokupnog muslimanskog ili barem sunitskog stanovništva. A to bi vodilo tragediji ogromnih razmjera.

Sada bi se mogao izvući Bašar al-Asad jer Zapad treba saveznika u borbi protiv islamske države?

- Mislim da na dugi rok neprincipijelna pragmatika ne može biti zadovoljavajući odgovor. Politika prijateljskih tirana višekratno je pokazala neuspješnost na dugi rok.

Zašto ne smijete u Siriju?

- Godinama mi odbijaju izdati vizu, a pozivaju se na neugodna izvješća moga ureda za vlast, nazivajući ih pristranima i neobjektivnima. Ali se rado pozivaju na njihove dijelove u kojima kritiziramo kršenja ljudskih prava i ratne zločine koje su počinile pojedine opozicijske snage.

Što se događa u Afganistanu?

- S odlaskom američkih trupa djelovanje opozicijskih postrojbi, posebice talibana, ubrzano jača. Nažalost, to nije samo dojam: broj žrtava u 2014. veći je 22 posto nego u 2013., a ni 2015. nije dobro počela. Bitno je naći kompromis između lokalnih političkih strana, potencijalno i s talibanima, ali ne nauštrb osnovnih ljudskih prava.

Znači li to da je Obamina odluka o povlačenju iz Afganistana bila pogrešna?

- To bi bilo previše pojednostavljeno. U jednom trenutku Afganistanci moraju preuzeti odgovornost za svoju zemlju.