Zakon kojim bi se u Hrvatskoj ograničile plaće, bonusi i otpremnine direktora banaka bio bi u koliziji s postojećim hrvatskim Ustavom, odnosno - bio bi neustavan. Prema ustavnim odredbama, ograničenja i zabrane dopušteno je uvoditi za neke osobe samo ako će se time nekog drugog ili društvo u cjelini zaštititi. A u ovom slučaju zakon bi vlasnike banaka, dioničare, štitio od njih samih, što je besmisleno i kršilo bi njihova osnovna poduzetnička prava i slobode, te prava i slobode temeljene na vlasništvu nad bankovnim kapitalom. To bi bilo tako čak i u slučaju da Europska Unija donese takav propis budući da i temeljni ugovor EU jednako štiti temeljna ljudska i poduzetnička prava.
Opravdano je ograničiti na autocesti brzinu vožnje i onim vozačima koji bi u postojećim okolnostima bez problema mogli voziti i puno brže jer se time štite ostali sudionici u prometu, daje se vrijeme za reakciju i većini vozača koji nemaju Schumacherove sposobnosti. No u slučaju bankarskih bonusa izravno se ograničava pravo dioničara da svoje direktore plaćaju koliko god žele ili koliko god smatraju da su zaslužili (naravno, pod uvjetom da pritom plate i sve poreze i doprinose), a da se pritom nikoga drugoga ne štiti.
Moglo bi se reći da država ima pravo spriječiti direktorski moralni hazard u onim financijskim institucijama u kojima osigurava štedne depozite građana, ali to je već učinjeno mnogim drugim propisima. Već i po Zakonu o trgovačkim društvima uprave i nadzorni odbori dužni su i kod ugovaranja plaća, bonusa i otpremnina postupati pažnjom dobrog gospodarstvenika, voditi računa o stanju društva i odgovaraju za eventualnu štetu koju nanesu društvu.
Velike, krajnje neprimjerene zarade nekih direktora banaka u godinama koje su prethodile globalnoj financijskoj panici 2007./08. opravdano su ogorčile dio javnosti, to više što se moglo zaključiti da je umjetno bildanje cijena dionica i poslovnih rezultata, za koje su se ubirali bonusi, bilo i uzrok krize zbog koje danas pate i obični građani i porezni obveznici.
No tu svoju nesmotrenost najviše su i platili dioničari, odnosno vlasnici banaka, koji su u kolapsima banaka ostali bez svoje imovine.
Ako su novi kapital za banke dale države, onda one sada izravno, kao novi vlasnici, mogu određivati i plaće svojih direktora preko uobičajenih kanala odlučivanja. Za to im ne trebaju novi zakoni, možda tek bolje procedure i drukčija pravila korporativnog upravljanja bankama. Zato najpametnije postupaju Švicarci kada pravo odlučivanja o plaćama direktora tvrtki izlistanih na burzi prenose skupštinama dioničara, umjesto da donose suvišne i sputavajuće populističke zakone.