Nataša Bek: Učitelji su poniženi, škole se raspadaju, a đaci nose noževe na nastavu...

VUKOVAR - Dok se vi svađate, školstvo propada. Politikantsko prepucavanje ministra i biskupa oko zdravstvenog odgoja paravan je za prikrivanje pravih problema u školstvu, a to sigurno nije navlačenje kondoma na krastavce.

Nastavnici sami kupuju toaletni papir za školu; škole rade u tri smjene; mnoge su derutne i opasne za život, u nekima nema ni vode ni struje, a kamoli kabineta i elektroničkih dnevnika; nasilni učenici donose hladno oružje već u osnovnu školu, a gimnazijalci ne znaju ni koliko kilogram ima grama.

To je samo dio problema u školstvu na koje ovih dana upozoravaju prosvjetari iz udruge “Nastavnici organizirano”, koji više nisu mogli trpjeti javne svađe oko nečega što je, kažu, u ovom trenutku posve minoran problem u školstvu.

Profesorica fizike iz vukovarske osnovne škole “Nikola Andrić” Nataša Bek, Osječanka koja svaki dan prevaljuje 80-ak kilometara na posao i s posla, članica udruge “Nastavnici organizirano”, o tim problemima govori za Slobodnu Dalmaciju.

Nakon godinu dana od stupanja na vlast, kakvim ocjenjujete dosadašnji rad ministra Željka Jovanovića?

– Ocjenom dovoljan. Vidi se da gospodin Jovanović nije stručnjak za područje obrazovanja i svi se već pitamo zašto ministar nikad ne bude nastavnik koji je na svojoj koži osjetio što znači raditi u školi.

Prvo što se ministar treba pitati jest kakvo obrazovanje zapravo želimo. Koji nam kadrovi trebaju, a kojih imamo previše?

Kad odluči što i kakvo obrazovanje želi, onda treba mijenjati programe koji će tom i takvom obrazovanju biti prilagođeni. Komentari da je ministar ustvari ministar sporta, ne i obrazovanja, pokazali su se točnima i u sljedećem: na webu ministarstva postoji rubrika “Čestitke sportašima”, ali ne postoji rubrika “Čestitke učenicima”.

Bitno je napomenuti da postoji fond za nagrađivanje sportaša koji je prošle godine iznosio devet milijuna kuna, dok učenici koji osvoje medalju na međunarodnom natjecanju dobiju direktan upis na fakultet. Kao da se inače ne bi na temelju svog znanja upisali!

Koje biste probleme izdvojili kao goruće u obrazovnom sustavu? U kakvom su danas položaju škole i nastavnici?

– U nezavidnom. S jedne strane, na papiru, postoji Državni pedagoški standard kojim se utvrđuju materijalni, kadrovski, tehnički i drugi uvjeti za optimalno ostvarivanje kurikuluma i nastavnih planova. Gotovo 90 posto Standarda trebalo je realizirati do kraja 2012. godine, a nismo ni blizu tome.

Legitimno je postaviti pitanje koliko škola u Hrvatskoj zadovoljava, ne sve, ali većinu tih uvjeta propisanih Standardom, a u kojim područjima Hrvatske su škole svjetlosnim godinama udaljene od tog istog Standarda.

Razlike su goleme, od škole do škole, između gradova, čak i između škola u istom gradu. Problem su i ravnatelji birani prema političkim zaslugama, a mnogi nemaju ni osnovne menadžerske kompetencije za upravljanje školom.

Nastavnici upozoravaju kako lokalna vlast često ne podmiruje osnovne troškove rada škola, pa teret tekućih troškova nerijetko snose nastavnici iz svojih džepova.

– Već smo više puta upozoravali da nastavnici sami kupuju toaletni papir ili papir za printanje, to je nešto što je postalo gotovo praksa u nekim školama. No, problemi su puno veći.

Školama danas nedostaje stručnog kadra, općenito, način zapošljavanja i filtriranje kadra je rak-rana našeg obrazovnog sustava. Pitanje je i zašto se prigodom zapošljavanju ne uzima u obzir mjesto stanovanja i put do posla. U Bavarskoj, primjerice, ured koji raspolaže stanjem slobodnih radnih mjesta učitelju nudi ono koje je u tom času najpovoljnije, dakle blizu mjesta stanovanja. U glavne probleme svakako spadaju i izdvajanja za školstvo...

No, činjenica je da je dio škola u Hrvatskoj već ušao u digitalnu eru, uvode se elektronički imenici, tableti, počinju elektronički upisi u srednje škole...

– Da, dok neke škole grcaju u dugovima, zgrade propadaju i opasne su za život učenika i nastavnika, druge se škole razbacuju gadgetima poput e-dnevnika i slično. Dok se ne ujednače kriteriji, ne možemo promicati parolu “svima jednako” jer smo daleko od jednakosti.

Osnovni standard školskog prostora u pravilu treba osigurati rad škole u jednoj smjeni do stvaranja potrebnih uvjeta, a iznimno u dvije smjene. Znam za škole koje organiziraju nastavu i u tri smjene.

Koliko škola ima produženi boravak s prehranom? U mnogim školama nedostaju stručni suradnici psiholozi, stručnjaci edukacijsko-rehabilitacijskog profila, koji bi bili velika pomoć u nastavnom i školskom pedagoškom radu.

Vaša je udruga pokrenula peticiju za uvođenje nove pedagoške mjere, suspenzije nasilnih i problematičnih učenika na više dana. Smatrate li da bi ona mogla biti djelotvorna?

– Nije meritum peticije to što učitelji doživljavaju od takvih učenika, niti kažnjavanje problematičnih, nego da cijeli sustav, s naglaskom na većinu učenika koji žele raditi, trpi jer učitelji nemaju pravni instrument kojim bi zaštitili njih i integritet nastave.

Trpe i problematični učenici jer se njihovi problemi guraju pod tepih umjesto da se izdvoje iz krizne situacije i da im se pruži pomoć.

Učenici koji kontinuirano i preko svih granica ometaju nastavu onemogućuju ostvarivanje tog prava dobrih učenika i za to nitko ne mari!

Problemi kreću od klasičnog ometanja nastave – razgovaranja, gađanja, neizvršavanja zadataka, a u tim situacijama učitelj može samo usmeno višekratno upozoriti učenika.

I ništa više. O ozbiljnijim prekršajima kućnog reda škole, vrijeđanju, nasilju, donošenju alkohola u osnovnu školi, hladnog oružja, višekratnih prijetnji učenicima i nastavnicima, uništavanju, otuđivanju školske imovine, da i ne govorimo.

Treba napomenuti da je Hrvatska vjerojatno jedina zemlja u zapadnom svijetu koja zabranjuje isključivanje učenika s nastave.

Prosvjetari su nedavno štrajkali zbog smanjivanja njihovih materijalnih prava. Kako danas učitelj može živjeti od svoje plaće?

– Više od materijalnog položaja nastavnika, koji je bijedan i ponižavajući u usporedbi s bilo kojom zemljom u EU-u, smeta nas društveni status u smislu da nas kao relevantne čimbenike sustava ne doživljavaju ni roditelji, a ni vlastito Ministarstvo.

Odluke se donose mimo savjetovanja sa strukom, bez javnih rasprava ili preko ljetnih mjeseci, kao što je to bilo s izmjenama i dopunama Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnim i srednjim školama, s uvođenjem zdravstvenog odgoja ili ukidanjem zaključivanja ocjena.

Roditelji mogu mimo nastavnika i ravnatelja anonimno prijavljivati nastavnike na temelju svojih osobnih impresija ili frustracija, najčešće potpuno neutemeljenih. A onda nastavnik mora trpjeti stresne i ponižavajuće inspekcijske nadzore i slično.

To su okolnosti u kojima danas živimo i radimo.