OPASNI PSI

Četiri tisuće prijavljenih ugriza pasa 2016. godine u Hrvatskoj. Imamo li razloga za strah?

 Getty Images/iStockphoto

U siječnju ove godine dva staforda napala su trudnicu i njenog psa na Čiovu. Kujica Gina branila je svoju vlasnicu pa su je psi izgrizli. Žena je prošla bez ozljeda. U studenome prošle godine američki stafordski terijer napao je desetogodišnju djevojčicu ispred škole u Vinkovcima. Ozljede, na sreću, nisu bile teške. U kolovozu iste godine dva staforda napala su i usmrtila labradora u Pazinu, a ozlijeđena je bila vlasnica jednog od staforda, koja ih je pokušala razdvojiti. Mjesec dana ranije u Puli pijani je vlasnik pustio pit bula koji je slobodno šetao ulicom, a potom ušao u trgovinu i napao staforda koji je tamo bio s vlasnikom. On ih je razdvajao pa je pritom ozlijeđen.

Pasmine američki stafordski terijer i pit bul nalaze se na popisu opasnih pasmina u Pravilniku o opasnim pasminama.

Spomenuti hrvatski slučajevi napada nisu, na sreću, imali teške posljedice, ali ni takvi, pa i gori, ishodi napada nisu isključeni. Dva strašna slučaja prošle su se godine dogodila u SAD-u. Dva pit bula ubila su 62-godišnjaka u New Yorku, a jedan je pas te pasmine napao dva dječaka u malom gradiću Sjeverne Karoline, od kojih je jedan kasnije preminuo.

Podaci za tu zemlju općenito su alarmantni: godišnje psi ugrizu čak 4,7 milijuna puta, od čega milijun ugriza zahtijeva medicinsku skrb. Svake godine oko 20 ljudi umre od posljedica ugriza, a pit bul pasmine bile su odgovorne za trećinu svih napada tijekom posljednjih 30 godina. Neke su zemlje zbog takvih statistika otišle korak dalje - primjerice, u Velikoj Britaniji zabranjeno je posjedovanje, uzgajanje, napuštanje, prodaja ili poklanjanje pit bul terijera. Policija za kršenje Dangerous Dog Act kažnjava s pet tisuća funti ili šest mjeseci zatvora.

Pogrešni ljudi

U našoj je zemlji prošle godine zabilježeno četiri tisuće ugriza, no nije poznato koliko ih je naneseno od opasnih pasmina i njihovih mješanaca. Prema nekim podacima, u Hrvatskoj je 1700 registriranih stafordskih bul terijera, američkih stafordskih terijera, bul terijera i mini bul terijera, no nagađa se da je brojka daleko veća.

Brojne zemlje diljem svijeta ozbiljno pristupaju rješavanju problema koji društva imaju s određenim pasminama. No, postoje li zaista opasne pasmine? Propisi kažu da postoje i točno određuju pasmine. No, s druge strane, veterinari, vlasnici i uzgajivači kažu: nema pasmina koje su opasne same po sebi. Sa svakim psom treba raditi da ne bi postao opasan. Vlasnici koji kupe psa i od njega stvore opasnu, ubojitu zvijer često to rade ciljano, kako bi na ulici izazvali neku vrstu reakcije, te da bi sami o sebi stvorili dojam opasnih ljudi. Uzgajivači kažu: krivi ljudi nanijeli su puno štete određenim pasminama. Vežu ih lancem, teroriziraju, obučavaju za borbe, a potom puste da slobodno šeću i grizu sve što žele, terorizirajući tako svoju okolinu. No, jesu li psi krivi zato što ih biraju takvi ljudi?

Noćni napad

The American Animal Hospital Association (AAHA) u tekstu pod nazivom “Jesu li određene pasmine agresivnije od drugih” kaže kako nema dokaza da zaista jesu i time je zapravo potvrđeno ono što veterinari govore godinama: svaki pas može biti agresivan, a to ovisi o odgoju, socijalizaciji i okruženju. Oni su dali i niz savjeta vlasnicima: držati psa na uzici, socijalizirati ga, kastrirati i sterilizirati, naučiti da ne smije gristi ništa, čak ni namještaj. Treba i stalno imati na oku psa i reagirati na prvi znak agresivnosti, dovoljno ga istrčavati, uzeti pasminu koja odgovara stilu života vlasnika - to znači da štene Jack Russell terijera ne smije kupiti jedva pokretna žena od 75 godina.

Prije dvije godine Sveučilište u Bristolu provelo je istraživanje “Ljudski usmjerena agresija kod pasa: pojava u različitim kontekstima i čimbenicima rizika”. Rezultati su bili iznenađujući: ponašanje vlasnika, a ne pasmina, može pridonijeti predviđanju hoće li pas biti agresivan ili ne. Vrsta treninga koji se koristi ima veliku ulogu, a važan je i način na koji vlasnik komunicira s drugim ljudima. Prema toj studiji, ljudi stariji od 40 godina imaju dvostruko veću šansu da odgoje agresivnog psa nego oni mlađi od 25 godina.

No, istraživanja koja govore da psi nisu opasni sami po sebi ne znače ništa Zagrepčaninu Ivanu, kojem je pas iz nekontroliranog uzgoja u tipu bul terijera napao i ozlijedio ljubimca.

- Šetao sam sa svojim psom i iz čistog mira na nas se zaletio taj pas. Vraćali smo se kući iz noćne šetnje, bili smo na ulici, a moj je pas bio vezan. Napadač nije. Nije bilo upozorenja prije nego što je napao. Da se to dogodilo u igri, razumio bih, no ovome nije bilo povoda - počinje svoju priču Ivan, koji kaže da se zbog tog napada smrzne od straha svaki put kad vidi većeg psa koji nije na uzici.

- Mojeg četiri godine starog labradora taj je pas ugrizao za bočnu stranu trbuha. Vlasnik je počeo vikati na mene i odvukao svojeg psa. Nije se ispričao, nije pitao da li da nas odvede u veterinara, nije se ponudio platiti troškove. Nisu oni bili veliki, nekoliko stotina kuna, no bol i strah koji je moj pas pretrpio ne može se nadoknaditi. U trenutku kad se napad dogodio bio sam fokusiran na svojeg psa koji je krvario, pa nisam pozvao policiju - kaže Ivan, koji žali što to nije učinio.

Njegov se ljubimac fizički oporavio jer ugriz nije bio pretjerano snažan. Ivan pretpostavlja da je to zbog kuta ugriza, jer pas napadač nije uspio dovoljno jako zagristi prije nego što ga je vlasnik odvukao. No psihičke posljedice su tu: njegov se labrador još uvijek, gotovo godinu dana od napada, boji velikih pasa i muškaraca. Kad vidi nešto čega se boji, sav se skupi i pokušava pobjeći.

To je samo jedan slučaj u kojem je pas kojeg pravilnik proglašava opasnim napao i ozlijedio drugog psa. Ivan kaže ono što svi stručnjaci za ponašanje pasa oduvijek govore: za ovaj slučaj nije kriv pas, nego vlasnik.

Čini se da je svijet pun neodgovornih vlasnika pasa. To nema veze s pojedinom pasminom. Pas je ono što se od njega napravi, kaže zagrebačka veterinarka Silva Rakočević, koja ima svoju veterinarsku ambulanta već 21 godinu i, kaže, tijekom karijere mnogo je toga imala priliku vidjeti.

- Svaki je pas potencijalno opasan ako mu se nanosi bol ili se nečega boji. Psi se brane ugrizom ili bijegom, jer nemaju kako drugačije. U ordinaciji smo znali zaraditi poneki ugriz - no, iskreno, znali su me ugristi maltezeri i čivave, ali američki staford nikad. Oni nisu opasni psi - svi koje sam u svojoj karijeri vidjela prave su bebe - kaže Rakočević.

Dodaje kako se, nažalost, puno vlasnika ne drži odredbe o tome da službeno opasne pasmine drže na povocu i s brnjicom. Mnogi puštaju svoje pse da se slobodno kreću ulicom, zbog čega su ljudi onda u još većem strahu. S obzirom na to da se njena ordinacija nalazi u centru Zagreba, kaže, vlasnici velikih pasmina općenito imaju samo izrazito socijalizirane pse.

Napad na uniforme

- Labradori hoće napasti, posebno uniforme. Tu su i border collie, njemački ovčar, jazavčar, čivava, pekinezeri i maltezeri. Kolegu je ugrizao rotvajler koji se budio iz narkoze. No, znam da inače dosta grizu pit bulovi. Oni imaju agresivnost u genima. Postoje oni koji se odgajaju za borbe i oni se bore, dok su drugi obiteljski psi - kaže Rakočević.

Pojašnjava da postoje dvije vrste agresivnih pasa: dominantno agresivni, koji su uglavnom čistokrvni i zahtijevaju pozornost, pretjeranu naklonost, posesivni su prema svom mjestu gdje leže i spavaju i obično prestanu jesti kada im se prilazi. Mnogi od tih pasa neće slušati naredbe. Obrambeno-agresivni psi su miroljubiviji u ponašanju. Oni mogu ponekad ugristi kada su stjerani u kut i često grizu ljude kada im okrenu leđa.

- Genetski faktori igraju važnu ulogu u nastanku agresije. Od nekih pasmina, kao što su pit bul, rotvajler, akita inu ili doberman, očekuje se da budu agresivniji od zlatnih retrivera i labradora, iako svi mogu nositi agresiju u genima. Okoliš, uvjeti života, nedostatak socijalizacije, pretjerana kazna, previše neopravdanih pohvala od strane vlasnika, izolacija, zadirkivanje od strane djece, sve može utjecati na razvoj agresije - pojašnjava Rakočević.

S njom se slaže i veterinar Vando Raunig iz Splita, koji svoju ambulantu na Bačvicama vodi već 24 godine. Kaže da je jako nezahvalno svrstavanje pasa u skupine: labradori su dobri, pit bulovi nisu. Posebno, kaže, što su neke pasmine nezasluženo u određenim skupinama. Među njima ističe staforde.

- Generalno to nisu loši psi. No, jedna loša situacija i njihov izgled i eto priče. Uvijek su, ponavljam, problem ljudi. Postoje određeni ljudi koji ne bi trebali imati pse, a posebno ne takve pasmine, no skloni su im. Ne rade s njima i imaju ih iz pogrešnih razloga, zbog čega su psi došli na loš glas - kaže Raunig.

Strahovi drugih

U Splitu, kaže, ima dosta američkih stafordskih terijera i pit bulova, uglavnom iz nekontroliranog uzgoja. Njihovi vlasnici često ne poštuju strah drugih ljudi, već pse puštaju da se slobodno šeću ulicama. Riječ je o jakom, snažnom psu, dodaje, i posljedice napada takvog psa su zaista užasne. Još kad to izađe u medijima, praćeno slikom psa s iskešenim očnjacima, ljude je još više strah. Vlasnici bi zato uvijek trebali poštovati zakon: brnjica i uzica na javnim površinama na kojima nije dopušteno istrčavanje.

- Ove sam godine imao 11 ugriza pasa koje sam sanirao u ordinaciji, a od toga je jedan američki staford. Imam i njemačkog ovčara, dva maltezera, nekoliko mješanaca i jednu mačku. Svi oni su napali i ozlijedili ljude. Godinu prije imao sam 18 ugriza, i tu su bila tri staforda - kaže Raunig.

Kaže da ne radi razliku među pasminama: sa svim je psima potrebno raditi. Treba ih odgojiti da slušaju. Nezgodna se situacija uvijek može dogoditi, za to svi imaju razumijevanja, no kada se nešto ponavlja dva ili tri puta, mora se reagirati.

- Na kraju se sve svodi na ljude. Postoje oni koji nisu sposobni imati pse. Puni su hormona i odluče se za psa kojeg ne mogu odgojiti. Kod takvih pasa, koji su službeno opasni, treba posebno voditi računa o odgoju. Sve ovisi o obitelji u kojoj žive. Ako su vlasnici u redu, i psi će biti, neovisno o pasmini - dodaje Raunig.

Kaže da veterinarska inspekcija zaista vodi računa - kad se psa čipira, mora se upisati pasmina. Ako je riječ o opasnoj pasmini, kastracija je obvezna, kao i socijalizacija. Ako dođe do incidenta, o njemu se mora izvijestiti inspekcija, a pas mora proći obuku.

Šerifi u gradu

American Veterinary Task Force on Canine Aggression and Humane-Canine Interactions proveo je veliko istraživanje o napadima pasa. Analitičari su utvrdili da napadi imaju veze s popularnosti određenih pasmina u nekim razdobljima. Tako, kako su u 70-ima dobermani bili vrlo popularni, jako puno napada bilo je upravo od njih. Popularnost pit bula počela je rasti tijekom 80-ih, zbog čega je onda bilo i realno (statistički) očekivati porast ugriza. Valja imati na umu da mnogo ugriza malih pasmina nikad ne bude prijavljeno, zbog čega nije ni poznato koliko su male pasmine zapravo agresivne.

Mladen Ercegović kinološki je sudac, vlasnik uzgajivačnice američkih stafordskih terijera i suautor je Pravilnika o opasnim psima. Prisjeća se vremena kad je taj pravilnik donesen - bilo je to 1998. godine, a uzor pri sastavljanju našeg bio je francuski pravilnik. U međuvremenu su bile dvije revizije: prva 2000. i druga 2008. godine. U prvoj verziji nalazila se su se kategorije “opasnih” i “moguće opasnih pasa”. Zadnja kategorija izbačena je u reviziji 2008. godine. Sadašnji pravilnik, naime, poznaje samo pojam “opasnog psa”, a to je onaj koji ni s čim izazvan napadne čovjeka ili drugog psa i nanese mu teške tjelesne ozljede ili ga usmrti, kao i psi koji su odgajani ili dresirani za borbe pasa. Naravno, i terijeri tipa bul koji ne potječu iz uzgoja te njihovi križanci.

- U vrijeme kada je pravilnik donesen morali smo nešto napraviti. U to su doba neodgovorni vlasnici bili pravi šerifi u svojim područjima, nitko im ništa nije mogao, a borbe pasa su se odigravale javno. Zato smo počeli raditi. U to doba imali smo, nažalost, dva smrtna slučaja, u Našicama i Splitu, kada su dva pit bula usmrtila ljude. Javnost je bila uznemirena pa smo počeli s poslom - kaže Ercegović.

Borbeni gen

Dodaje kako sve pasmine koje se nalaze u pravilniku imaju borbeni gen. Njega se ne smije poticati, već pas treba biti dio obitelji, ne smije provoditi vrijeme na lancu ili u boxu i nikako ne smije biti čuvar. Mora ga se dobro socijalizirati - od malih nogu okružiti drugim psima.

- Kad su staford i pit dobro odgojeni, nema boljih pasa na svijetu. No, ako su neodgojeni i nesocijalizirani, nema gorih pasa na svijetu. Imam uzgajivačnicu već 30 godina, cijeli život imam baš ovu pasminu i odgovorno tvrdim da dobro znam kakvi su: izuzetnih sposobnosti, inteligentni, snalažljivi u borbi, temperamentni... Oni nisu psi za svakoga - pojašnjava nam Ercegović, čija se kuja Juicy oštenila prije dva tjedna. Desetak malih pasa na prodaji će biti tek za dva mjeseca, a ne prodaju se svakome. Strogi kriteriji postoje: novi vlasnici njegovih pasa su uvijek obitelji koje im mogu pružiti stabilnost. Nikad psa neće prodati ljudima starijima od 70 godina jer ta pasmina nije za tu dob. Kupce zna i odbiti, posebno ako iz razgovora shvati da ga se kupuje samo kao statusni ili društveni simbol. Nije problem u tome, kaže, nego u činjenici da ljudi koji kupuju psa zbog toga da bi ih se vidjelo kao opake frajere s opasnim psima tog psa neće odgajati ili će ga odgojiti tako da zaista postane opasan.

- Najviše su štete tim pasminama učinili takvi neodgovorni vlasnici. Negativna slika o pasmini dolazi upravo zbog nekih ljudi koji ih imaju - kaže.

On svojem poslu pristupa onako kako bi svatko trebao, smatra. Do kraja života novim vlasnicima psa kojeg je prodao stoji na raspolaganju - posebno kad je riječ o savjetima po pitanju odgoja.

- Kao i svaki pravi uzgajivač, ako vidim da su okolnosti u životu vlasnika takve da psu nije dobro, uzet ću ga nazad i pronaći mu novi dom. To je razlika između uzgajivača koji svoj posao rade iz srca i onih koji to rade ilegalno, trgovaca kojima je bitna jedino zarada. Vršim selekciju potencijalnih budućih vlasnika i uglavnom mi dolaze ljudi po preporuci. Ilegalni uzgajivači ne znaju dati savjet o odgoju, nisu tu za pse ni za vlasnike, a bez kontrole pare staforde i pitove - dodaje Ercegović.

Nema puno mudrosti kod odgoja staforda, kaže Ercegović. Za početak je najvažnije da im se ne pripisuju osobine ljudi. Svaki vlasnik treba dobro upoznati svojeg psa i znati mu karakter, kako ga ne bi doveo u potencijalno neugodnu situaciju. Kada se događaju novosti, primjerice, kada u obitelj dolazi dijete, treba paziti na prvi kontakt. Ako se o psu vodi računa i dobro ga se odgoji, s njim neće biti nikakvih problema. No vlasnici često zanemaruju jasne znakove koje im daju njihovi psi i kojima ih upozoravaju na problematičnu situaciju.

- Evo, ja sam sad doveo Juicy do ograde kako bi vas upoznala. Tek nakon toga sam vas pustio unutra i niste ušli sami, nego u mojem društvu. Ona je zaštitnica, pogotovo kako je majka, i teritorijalna je. Ja sve to dobro znam i zbog toga sam postupio kako jesam, da se moj pas ne bi osjetio ugroženo. To svaki vlasnik treba raditi - pojašnjava Ercegović, dok se Juicy mazi s nama. Ne vidi nas kao opasnost i pušta da se približimo njenim štencima. Čak se udaljava od njih da bi jela, no pritom nas stalno ima na oku. Mladen sve to jako dobro zna i pojašnjava nam njeno ponašanje. Odgojio je prekrasnog, smirenog i uravnoteženog psa. Sve je to išlo malo po malo, kaže.

Savršen pas

Da sa psom treba ići korak po korak zna i violistica Ana Marija Šir, koja je udomila trogodišnju mješanku u tipu pit bul terijerke. Nessie je došla u dom gdje živi dvoje male djece - Saša ima osam godina, a Ruslan pet. Osim toga, u stanu žive i dvije mačke. U obzir je, kaže Ana Marija, dolazio samo pas koji će biti apsolutno siguran za život sa svima njima.

- Nessie su našli u romskom naselju, a veterinar je po njenim ručno izbrušenim zubima pretpostavio da je bila mamac za borbe. Dakle, pas koji bi mnogima bio noćna mora. No, ona je apsolutno smiren, savršen pas koji obožava djecu. Mačke, doduše, samo tolerira bez velike ljubavi, ali znam da su savršeno sigurne uz nju - pojašnjava Ana Marija.

Dodaje kako odmalena voli velike pasmine, koje su stabilne, lojalne i zaštitnički nastrojene prema svojim obiteljima. No, kaže, Nessie je savršen pas zato što se s njom radi. Osim odgoja i socijalizacije, Ana Marija svakog dana provede po tri sata istrčavajući ljubimicu. Kaže da toliko fizičke aktivnosti ubije svaku klicu agresije kod psa, ako je uopće ima. Pit bul nikako nije pas kojeg se stavi u torbu i izvede samo da obavi svoje.

- Pas mora, kao i dijete, biti izmoren da bi bio dobar. Djeca koja su po cijele dane kod kuće i ništa ne smiju obično nisu baš najuzornija, za razliku od djece koja se cijeli dan igraju. Kao majka nikad ne bih odabrala drugog psa za svoju djecu, jer sam u ovu pasminu sto posto sigurna - dodaje.

Kaže da su je u životu ugrizla dva psa - maltezer i pekinezer. Još uvijek, priznaje, ima problema s vlasnicima malih pasa. Dok je njena Nessie uvijek vezana i pušta se samo na mjestima gdje to zakon dopušta, manji psi obično slobodno trče naokolo. To samo po sebi nije problem, ali se često znaju zaletjeti do njenog psa, agresivno lajući. Nessie ne reagira, no da to učini, svi bi nju smatrali krivom.

- Ljudi na nju reagiraju stravično. Nedavno su nas izbacili iz dog friendly kafića jer ‘ne primaju takve pse’. Ne znam što to točno znači ni kakva je to točno moja Nessie. Majke znaju panično uzeti djecu u naručje čim nas vide da dolazimo i nepotrebno im usađuju strah, čak i djeci koja se uopće ne boje pasa. Umjesto da ih nauče kako prići psu, jer je neminovno da će odrasti u okruženju sa psima, zrače strahom i krivo se ponašaju - pojašnjava Ana Marija, koja je prije Nessie imala Toru, stariju nizozemsku ovčarku koja je prije sretnog udomljenja prošla pakao. Unatoč tome, prema djeci je bila jako brižna i pažljiva, zbog čega je i postala dio ove obitelji, čiji članovi kažu da imaju najboljeg psa na svijetu.

Ne postoji ničim izazvano agresivno ponašanje pasa

Ponašanje pasa ovisi o složenoj interakciji gena, iskustva u osjetljivom periodu razvoja, odgoja i učenja, okoliša u kojem pas živi, te o zdravlju, kaže nam pseća bihevioristica Sandra Ilievski, koja je diplomu stekla na Etološkom institutu u Cambridgeu. Dodaje da su vrlo važna iskustva u osjetljivom periodu razvoja, odgoja i učenja, okoliš u kojem pas živi te zdravlje. Najčešće zablude s kojima se susrećemo su “moj pas nikad ne bi ugrizao” ili “labrador nije normalan ako ugrize” ili “stafordi/rotvajleri su agresivni”. No činjenica je da se bilo koji pas može ili ne mora agresivno ponašati.

- Logično, veliki pas poput rotvajlera može nanijeti puno više štete od psa veličine čivave - kaže Ilievski.

Ne postoji samo jedan razlog zbog kojeg pas postane opasan.

- U svom životu, privatno i profesionalno, susretala sam se sa psima koji su živjeli u katastrofalnim uvjetima, bili zanemarivani, fizički i psihički zlostavljani, od najranijih dana boravili u zatvorenom podrumu, pa nikada nisu pokazali ni trunku agresije. Isto tako bilo je i pasa čiji su roditelji i preci bili umiljati i dragi, a pretvorili su se u čudovišta. Bilo je i onih pasa čiji su roditelji i preci bili iznimno oštri, no oni su odrasli u stabilne, staložene i miroljubivi pse. Ponašanje pasa je vrlo kompleksno, a samim time kompleksna je i agresija - pojašnjava.

Najčešći razlozi ugriza su različiti strahovi ili nesigurnost. Iako plahost može biti genetski uvjetovana, na nju najviše utječu iskustva u osjetljivom periodu razvoja, takozvanom periodu socijalizacije, pojašnjava. Period socijalizacije kod pasa je vrlo kratak - počinje u dobi od otprilike tri tjedna, a završava u dobi od 14 do 16 tjedana. U tom periodu štene bi trebalo imati što više pozitivnih i ugodnih iskustava s drugim psima različite dobi i izgleda, s ljudima različita izgleda - djecom, odraslima, starijim, osobama koje se teže kreću, hodaju uz pomoć pomagala, imaju bradu, nose naočale - te s drugim vrstama životinja s kojima će možda živjeti ili se susretati.

- Agresivno ponašanje postaje problem onoga trenutka kada postane neprihvatljivo za društvo u kojem pas živi. Vlasnik psa bilo koje pasmine i tipa odgovoran je i treba učiniti sve kako bi spriječio neželjene incidente i potencijalno opasne situacije. Važno je napomenuti da psi nikada ne grizu bez razloga. Ne postoji ni sa čim izazvano agresivno ponašanje! Razloge za ugriz trebamo gledati iz pseće perspektive, ne samo iz naše - dodaje Ilievski.

Uzrok agresivnog ponašanja, pojašnjava nadalje, često mogu biti različita zdravstvena stanja, bol i hormonalni disbalans ili promjene, umor, stres i pristup pri obučavanju (“dresuri”), pa čak i način ishrane. Pas koji osjeća bol ili nelagodu, nažalost, to nam ne može reći riječima koje bi lako razumjeli. Pas to može pokazati samo svojim ponašanjem, a ljudi često ne znaju prepoznati ispočetka vrlo suptilne promjene u ponašanju i signale koji upućuju na to da psa nešto boli ili se ne osjeća dobro.

Hormonalne promjene prouzročene poremećajem rada štitnjače također mogu utjecati na razdražljivost i ispoljavanje agresivnog ponašanja koje je ponekad izvan konteksta.

- Kuje koje imaju štence mogu agresivno reagirati prema drugim psima, ljudima ili životinjama. Istospolna agresija također je velikim djelom uvjetovana hormonima. Pristup koji imamo pri odgoju i učenju također je jako bitan. Ne samo da je svaki vlasnik dužan raditi na odgoju svoga psa, nego bi to trebala biti obaveza - dodaje Ilievski, koja pojašnjava kako bi odnos vlasnika i psa uvijek trebao biti zasnovan na povjerenju, a ne na zastrašivanju i prisiljavanju.

Stres i način ishrane također mogu utjecati na agresivno ponašanje.

- Mnogi vlasnici smatraju da njihovi psi žive u idealnim uvjetima zato što spavaju s njima u krevetu i jedu najbolju hranu, no premalo vremena posvećuju fizičkoj aktivnosti psa. Kaučarenje, prejedanje i premalo šetnje također su za psa stresni! Niti jednom psu nije dovoljno dva kruga oko zgrade dva do tri puta dnevno, osim ako nisu vrlo stari i bolesni - pojašnjava Ilievski.

Upoznajte žestokog Peru!

Pero je najvjerojatnije križanac čivave i pekinezera. Obje te pasmine nalaze se na popisu deset onih koje najčešće grizu, a kad je Pero došao u ruke sadašnje vlasnice, bio je prava noćna mora. Zdravstveno i psihički u izrazito lošem stanju. Imao je tada dvije godine i Sandri, njegovoj vlasnici, rečeno je da je jako agresivan.

- Moja prva reakcija bila je smijeh - kako netko ne može rukovati pekinezerom? No kada sam došla po njega, bilo mi je jasno zašto. To stvorenje manje od mačke napadalo je sve što hoda na dvije noge takvom brzinom i žestinom da ga nisam uspjela niti vidjeti, a kamoli probati uloviti. Pirana na četiri noge. Nekako sam uspjela preskočiti nisku ogradicu i od povodnika napraviti omču i tako ga uhvatila. Dodali su mi skijaške rukavice jer nisam imala nikakvu zaštitu i onda sam povodac zakopčala za ogrlicu. Do Zagreba mi je spavao u krilu jer je transporter bio prevelik i nije stao u auto, s time da sam cijelim putem bila pokrivena dekom da me ne ozlijedi ako me slučajno pokuša ugristi, no srećom, nije - kaže Sandra, koja objašnjava da je maleni pas očito bio neželjeni ljubimac. Živio je vezan debelim lancem za sklepanu kućicu, na travnjaku ispred dvorišta uz prometnu cestu. Imao je jedva tri kilograma, ispod ofucane dlake mogle su se opipati same kosti.

Sandra se sjeća večeri kad ga je prvi put dovela kući. Pero je mokrio po cijelom stanu. Veterinar kojem je sutra otišla ustanovio je da pas ima upalu mokraćovoda, upalu analnih vrećica i ogroman kamenac u mjehuru, zbog kojeg je odmah završio na hitnoj operaciji.

- Pero je agresivno reagirao na gotovo sve. Kada bih mu davala jesti, zatvorila bih ga u drugu prostoriju pa pustila tek kad bi zdjelica bila na podu. Kada bi bilo što palo na pod, dotrčao bi do tog predmeta i prijeteći lajao i režao ako bi netko bio u blizini. Nismo mogli jesti jer bi se zalijetao na nas pokušavajući nam oteti hranu s tanjura. Nismo mogli preblizu proći pokraj njega a da se ne zaleti i pokuša ugristi za noge - prisjeća se Sandra prvih gotovo dvije godine života s novim ljubimcem. Toliko je trebalo da se riješe svi njegovi zdravstveni, ali i problemi u ponašanju.

- Nitko mi nije mogao ući u kuću a da ga prethodno ne zatvorim u sobu. Pero nije znao apsolutno ništa, niti je imao ikakve osnove odgoja. Zatrčavao se na bicikle, automobile, motore… Sa psima nikad nije imao problema, ali agresivno bi reagirao na ljude čak i kad bi ih vidio na velikoj udaljenosti. Jedino na djecu nikada nije reagirao, čak niti kada bi vrištali, igrali se, trčali. Njima se veselio.

Pero je zapravo brzo prihvatio nove vlasnike, pogotovo Sandrina supruga. I dok je psić neke stvari vrlo brzo usvojio, druge su predstavljale problem, koji se dugo rješavao.

- Problem agresije prema ljudima koji su nam dolazili u kuću i onih koje je viđao na ulici najdulje je trajao. Prvo smo radili na izgradnji povjerenja u nas, potom počeli spontano vježbati s prijateljima i susjedima, pa polako sa svima ostalima. Sve smo radili pozitivnim pristupom, uz puno nagrađivanja i bez ikakvog fizičkog kažnjavanja. Pero je karakterno pas koji će, umjesto da se povuče kada se osjeća ugroženo, napasti i braniti se. Trebalo mu je pokazati da suživot s ljudima ne predstavlja nikakvu prijetnju ili opasnost - pojašnjava Sandra.

Danas je Pero pas koji najnormalnije funkcionira u zajednici. Njegovim vlasnicima može bilo tko doći u posjet, pas je vani vrlo pristojan i mogu ga voditi bilo gdje.

Pravilnik o opasnim psima: 'Osuđeni za kaznena djela ne mogu biti vlasnici'

Pravilnik o opasnim psima kaže da psi iz kontroliranog uzgoja pasmina terijera tipa bul - stafordski bul terijer, američki stafordski terijer, bul terijer i mini bul terijer moraju posjedovati rodovnicu Hrvatskog kinološkog saveza i proći ispit socijalizacije.

Oni u tom slučaju nisu opasni psi. No, bez iznimke se opasnima smatraju psi navedenih pasmina koji ne potječu iz uzgoja i njihovi križanci. U našu zemlju, također, nije dopušten provoz, unošenje i privremeni boravak pasa pasmine terijera tipa bul koji nisu upisati u registar Međunarodnog kinološkog saveza (F.C.I.) i njihovih križanaca.

Vlasnik pasmine ne može biti netko tko je pravomoćno osuđen za cijeli niz kaznenih djela (mučenje životinja, zloupotrebe droga te bilo koje djelo u koje je uključeno nasilje), niti mu je za takvo što pokrenut postupak. Vlasnik ne smije često i prekomjerno piti alkohol, konzumirati droge, imati poremećene obiteljske odnose, sukobe s okolinom, agresivno i ekscesno ponašanje... Vlasnik mora biti stariji od 21 godinu i poslovno sposoban. Zanimljivo je da vlasnik opasnog psa ne smije psa ostaviti drugoj osobi na čuvanje, osim ako je riječ o osiguranju veterinarskog tretmana.

Iz Ministarstva poljoprivrede rekli su nam da često provode kontrole vlasnika, a to najčešće rade po prijavama stranaka ili policije. U slučajevima kada vlasnik ne ispunjava uvjete za daljnje držanje opasnog psa, on je bio oduzet tim vlasnicima ili se donosio prijedlog za oduzimanje psa nadležnom sudu, ovisno o specifičnosti slučaja.

- Ako je pas ni sa čim izazvan napao čovjeka i ozlijedio ga, ili je to učinio drugom psu, veterinarski inspektor razmatra činjenice i utvrđuje okolnosti i posljedice napada, s posebnom pozornošću na činjenicu je li napad prouzročen ni sa čim izazvan, te jesu li ozljede teške ili lake. Ako je u postupku utvrđeno da je pas prouzročio ni sa čim izazvan napad, a posljedice su ozljede ljudi ili teške ozljede u drugog psa, veterinarski inspektor takvog psa proglašava opasnim i vlasnik mora udovoljiti posebnim uvjetima držanja - kažu u Ministarstvu.

- Nisu sve ugrize prouzročili opasni psi i puno je veći broj ugriza prouzročenih u drugim okolnostima. Primjerice, pas zna ugristi vlasnika, ukućana ili poznanika tijekom igre ili u situacijama kada je isprovociran. To može biti u trenutku kada brani sebe ili svoj posjed. Ti napadi se ne karakteriziraju kao ni sa čim izazvani i ti se psi ne proglašavaju opasnima, osim ako nisu pasminski opasni psi - napominju u Ministarstvu.

Ako veterinarski inspektor dokaže da je pas opasan, naređuje mjere koje se moraju provesti, pa vlasnik takvog psa mora držati pod stalnim nadzorom. Vlasnik mora opasnog psa držati u prostoru primjerene veličine, pod strogim nadzorom. Na ulazu u prostor ili objekt u kojem se nalazi taj pas mora biti vidljivo istaknuto upozorenje da se u prostoru nalazi opasan pas. Nad njim se, osim toga, provodi ispit poslušnosti za psa pratitelja s uključenom provjerom socijalizacije, uz obvezno školovanje, koje mora provesti pravna ili fizička osoba registrirana za tu djelatnost.

- Opasan pas se upisuje u Upisnik pasa kao takav te se isto navodi i u putovnici za kućnog ljubimca, a navedeno provodi njegov veterinar. Vlasnik opasnog psa mora kastrirati da se ne bi koristio za daljnji uzgoj. Opasan pas se ne smije ustupiti drugim osobama niti izlagati na izložbama i koristiti u natjecanjima - pojašnjavaju u Ministarstvu.

Ako pas napadom prouzroči smrt čovjeka, on se bez odgađanja usmrćuje.

Deset najagresivnijih pasmina: Najviše grize čivava

Podaci o tome koje pasmine najčešće grizu razlikuju se od zemlje do zemlje, no riječ je o malim razlikama. Zanimljiv je podatak koji je prošle godine u Velikoj Britaniji provela jedna osiguravajuća kuća, koja je objavila da su poštare u toj zemlji najviše napadali labradori. U Kanadi su oni na visokom četvrtom mjestu po broju ugriza. Lista koju donosi portal puppyloversnew.com više-manje je slična drugima i donosi popis pasmina u svijetu koje najčešće grizu.

ČIVAVA

1 Kad su uplašene, napadaju. Imaju oštre zube koji lako prolaze kroz kožu. Vrlo su odane svojim vlasnicima i reagiraju poput njih, pa ako imaju vlasnika koji prvi reagira, a tek onda propituje, ponašat će se isto. Potrebno je dobro je socijalizirati da ne bi grizla sve oko sebe.

BULDOG

2 Iako su uglavnom strpljivi i nježni, uvijek će reagirati kad su ugroženi. Svako strpljenje, a njime su oboružani, ima granicu koju nije dobro prijeći.

PIT BUL

3 Zaštitnički su nastrojeni prema svojim vlasnicima. Problem s ovom pasminom jest to što su zapravo jako snažni, što ih može dovesti u ozbiljne probleme. Često se njihova igra tumači kao napad, iako to nije slučaj.

NJEMAČKI OVČAR

4 Ako se s njima ne radi dobro i nisu socijalizirani do kraja, mogu biti agresivni prema drugim životinjama i neznancima.

AUSTRALSKI OVČAR

5 Iako su slatki i odani, kad nešto žele, napravit će sve što mogu da do toga dođu, zbog čega često znaju gristi. Iako uglavnom ne grizu da ozlijede, svejedno njihovo grickanje predstavlja problem.

LASA APSO

6 Grizu iz straha i u obrani, zbog čega nisu idealni za obitelji s malom djecom. Vrlo su nezavisni i vole svoj prostor, a ako ih se iziritira, mogu napasti.

JACK RUSSELL TERIJER

7 Psi koje je teško odgajati jer su nezavisni i vide sebe kao dominantne. Ako vlasnik nije dovoljno snažan da se nametne, pas će dominirati grizući sve oko sebe.

KOKER ŠPANIJEL

8 Neki od njih imaju problem s kontrolom gnjeva, što se liječi. Oni psi koji pate od toga znaju napasti bez upozorenja u trenutku kad se, primjerice, probude.

BUL TERIJER

9 I oni mogu imati takav problem, a manifestira se napadima koje veterinari obično uspoređuju s epilepsijom. Ova pasmina treba dobar trening jer inače može postati opasna za druge životinje.

PEKINEZER

10 Maleni su, slatki i vlasnici ne rade s njima, pa psi počinju gristi sve oko sebe. Znaju bezazlene pokrete detektirati kao opasne i napasti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 05:36