IZA KULISA POLITIKE

Čak tri komemoracije: Žrtve Jasenovca ne zaslužuju ruganje

 Arhiva/EPH

Sada je i službeno - umjesto jedne službene komemoracije žrtvama logora Jasenovac imat ćemo čak tri. Tri puta, tri će različite delegacije odavati počast, u tom nekada logoru smrti, pobijenim Židovima, Romima, Srbima te Hrvatima koji se nisu slagali s ustaškim režimom. Ukratko, nikad nismo bili dalje od toliko, s Pantovčaka i Banskih dvora, proklamiranog zajedništva i politika pomirbe. Da opako gori pod petama shvatili su valjda i naši vlastodršci koji posljednja dva dana javno osuđuju ustaški režim i pozivaju da se oko komemoriranja žrtvama ne politizira.

Predsjednica države Kolinda Grabar-Kitarović javno nam se obratila i prvi put u domovini progovorila o ustaškom stratištu u tzv. NDH. Slučajno ili ne, ali baš nakon posjeta američkog izaslanika za pitanja holokausta. Oglasio se i premijer Tihomir Orešković koji je valjda pod dojmom posjeta Papi, citirao kardinala Stepinca da je Jasenovac najveća ljaga za Hrvatsku, a ponešto nam je napisao i prvi potpredsjednik Vlade Tomislav Karamarko.

Sad kad je voda došla do grla, sad se poziva na smirivanje situacije i nepolitiziranje, a do prije koji tjedan i mjesec upravo su isti ti ljudi svojim nečinjenjem trasirali put ovome što se danas događa.

Jer ništa nisu učinili, a trebali su, kada je otkriveno da je u Vladu ušao čovjek za kojeg su ustaše “istinski heroji, mučenici i šehidi”, a anifašizam relativan pojam. Ništa nisu učinili ni kada je pet tisuća ljudi marširalo središtem Zagreba i uzvikivalo ustaški pozdrav “Za dom spremni”, ništa nisu učinili kada je takvom skupu politički legitimitet dao potpredsjednik Sabora, inače važan koalicijski partner, ništa nisu učinili (aha, da, nisu čuli!) kada je pun stadion skandirao isti ozloglašeni ustaški pozdrav, ništa nisu učinili kada su njihovi prijatelji poručivali Srbima da odu tamo gdje će im biti bolje, a onima koji zbog napisane ili izgovorene riječi dobiju po glavi, lijepo su objasnili da su si sami krivi jer ne paze što govore. Vjerojatno si i jesu sami krivi jer su zaboravili da im je još prije nekoliko mjeseci “lijepo” rečeno da će kada dođe narodna vlast samo u svoja četiri zida moći govoriti ono što žele.

Dok poziva na zajedničko obilježavanje nevinih žrtava Jasenovca, predsjednica države Kolinda Grabar-Kitarović ni ove godine neće osobno pridonijeti tom zajedništvu. Lani je, podsjetimo, u tajnosti otišla i na Jasenovac i na Bleiburg i tako stavila znak jednakosti između logora koji je stvorio zločinački režim i u koji su ljudi dovedeni kako bi ih se likvidiralo, s osvetničkim ubijanjem na bleiburškom polju onih čiji je režim i otvorio taj logor kako bi poubijao sve drugačije radi rasne čistoće. Na službenu komemoraciju u Jasenovac i ove godine, kao i lani, šalje svojeg izaslanika, a na razgovor na Pantovčak, premda teče već druga godina njezina mandata, tek je sada pozvala zajedno predstavnike židovske, romske i srpske manjine kako bi ih privoljela na suradnju i spriječila sramotu što predstavnici žrtava ubijenih u Jasenovcu tim žrtvama ne žele komemorirati zajedno sa službenom vlasti u Hrvatskoj koju smatraju krivcem za relativiziranje ustaštva.

A kad ju je šef SNV-a Milorad Pupovac prije mjesec dana upozorio na širenje atmosfere netolerancije i poruka mržnje prema manjinama, nije osjetila potrebu primiti ga na razgovor već mu je objasnila da su si žrtve napada o kojima govori same krive jer već godinama provociraju.

Za razliku od nje, koja izvan granica Hrvatske (posjet Izraelu op.a.) izražava kajanje zbog žrtava ustaškog režima, prvi potpredsjednik Vlade nikako da preko usta prevali iste riječi. I dalje uporno svoje stavove prigodno pakira u osudu svih totalitarnih režima izjednačavajući pritom ustaške i komunističke zločine. Korijeni glavne političke agende Tomislava Karamarka o obračunu s komunističkim zločinima zasigurno leže i u tome što mu je otac preživio Križni put. Međutim, on je i predsjednik najveće vladajuće stranke i odnedavno prvi potpredsjednik Vlade koji je zamalo postao premijer, i politika koju vodi, poruke koje šalje, ni na koji način ne smije biti određena njegovim osobnim životom već se od njega se očekuje da jasno kaže što misli o NDH i zločinačkom ustaškom režimu. I to naglas, a ne preko društvenih mreža.

U suprotnom njegovi pozivi onima koji su se odlučili na bojkot službene komemoracije da još jednom razmisle o svojoj odluci i da im poštovanje prema žrtvama bude važnije od dnevnog politikantstva, nisu ništa drugo do obične fraze kojim želi popeglati sva dosadašnja ignoriranja relativiziranja ustaštva. Kuda sve to vodi, bilo je jasno čim je Karamarko u svoju koaliciju umjesto stranaka demokršćanske orijentacije pozvao one koji su nekadašnjem HDZ-u bili neprihvatljivi prije više od deset godina upravo zbog svojeg koketiranja s ustaštvom, a za koje je i danas ustaški pozdrav - stari hrvatski pozdrav. Niti jednu riječ od Karamarka nismo čuli o maršu Zagrebom, o svojem koalicijskom partneru koji ga je došao podržati, o osudi HDZ-ovaca koji veselo pjevaju o boju koji se bije i ustaškom barjaku koji se vije (ili samo otvaraju usta kao nekad Stipe Mesić).

Zar nije upravo dnevno politikantstvo kada predsjednik Sabora Željko Reiner poruči da žrtve Jasenovca ne zaslužuju bojkot? Pa zar on zaista misli da predstavnici tih žrtava, tih ljudi koji su samo zato što su bili drugačije rase i vjere platili životom na najgori mogući način, ne znaju što žrtve zaslužuju i kakvu komemoraciju. I da njihov bojkot nije bojkot žrtava nego upravo radi tih žrtava.

Poziva Reiner i da Jasenovac bude mjesto pijeteta i tišine. Ali je zato Sabor brže-bolje vratio svoje pokroviteljstvo nad itekako glasnom komemoracijom na Bleiburgu. Znači: ajmo o ustaškim zločinima šutjeti, a o zločinima u kojima su oni bili žrtve govoriti na sav glas, u prigodnim crnim uniformama uz blagoslov pokojeg biskupa ili svećenika.

Toliko o jednakoj osudi svih žrtava totalitarnih režima.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 09:38