Čadež o Mići: Zar je neumjesno očekivati od reportera da se izražava opširnije od spikera na autobusnom kolodvoru

Uz ostalo što plaćamo na HTV -u, stigao je prekjučer oko ponoći, u završnoj studijskoj gnjavaži, Olimpijskom meridijanu, iznenadni prilog potpore Mići Dušanoviću Mićodušu. Slavni državni reporter Informativnog programa HTV-a Josip Šarić, ovjenčan nagradom Hrvatskog novinarskog društva zarad javljanja “iz ratom zahvaćene Libije” i “goruće Grčke”, šta god da gorilo, preuzeo je hitno zadatak da izbliza prouči i ohrabri Mićoduša, namučenog heroja, kojeg smo upravo bili teško ranili napomenom u Nedjeljnom Jutarnjem da je prenoseći otvaranje Olimpijade izmislio nazive najmanje dvije države u mimohodu, “Sao Tome i Principe” i “Uautau”.

I dijagnoza i lijek

Za prvu smo utvrdili da se zapravo zove Sveti Toma i Princip, a druga je izgleda isključivo Mićina.

Josip Šarić otkrio je pak da je Mićoduš bio na sedam zimskih i sedam ljetnih olimpijada, a Mićoduš je otkrio da nikad ni jedno natjecanje nije pogledao a da ga nije komentirao. Rekli bismo, eto i dijagnoze i lijeka.

Za početak bi, dakle, Miću Dušanovića trebalo pustiti da u miru pogleda poneku utakmicu, da se opusti, stane uočavati dinamiku igre, ili ako je recimo plivač posrijedi, da obrati pozornost šta radi s potkoljenicama, a šta s kukovima, kako i koliko često uzima zrak.

Pa da onda malo izvidi šta te djevojke i mladići jedu, kolika je potrošnja kisika po kubičnom centimetru njihovih mišića u sprintu a koliko prosječna, da prouči koliko masnog tkiva u odnosu prema mišićnom imaju plivači. I imaju li ga više od primjerice trkača? Ili podjednako? Ili manje? Koliko je taj vrhunski sport okrutan. I za koga je uopće vrhunski sport? Zašto valjda polovica tih “olimpijaca” koji ne uspiju prijeći među seniore završe na horsu i slično.

Sve su to za postaviti jednostavna, zanimljiva, čak i poučna pitanja, i moguće ih je zapravo postavljati baš u TV prijenosima, pogotovo na javnoj televiziji, i takva i još hiljadu novih. Ali ne, nema toga što bi Miću motiviralo da izgradi plastičniju sliku o likovima uz čije se stvarno upinjanje on jalovi u mikrofon, i o mogućem svijetu u kojem oni nužno obitavaju.

Non-stop kaša

Mićoduš je dakle non-stop u prijenosu, neprestano izmičućem prividu sadašnjosti, a izvana mu, kako se požalio svom grčkom junaku, guraju papire dok on ne čuje, pod slušalicama, što se priča, pa onda čita uprazno... Kakva kaša...

I tako i mi sad uprazno tučemo novinske kartice, samo zato jer neumjesno očekujemo od reportera javne televizije da se izražava opširnije i povezanije od spikera na autobusnom kolodvoru; jer inače nam i ne treba, nego možemo odmah uvesti automat.

Primjerice, automat bi samo zapištao i krenuo dalje, a Mićoduš je zastao na pune dvije minute u nastojanju da izgovori prezime litavske plivačice, 15-godišnje senzacije Rute Meilutyte.

Izgovara se Ruta Mejlutite, što je odmah lako provjeriti, ako ne na srpskim sajtovima, onda na YouTubeu, gdje u ovakvim prilikama uvijek osvane snimka s izgovorom. A Mićo je zijevao, mucao, oakao i aokao, i nije odustajao.

Dobra duša u karikaturi

Dakako, nebitno je zna li izgovoriti Mićo Dušanović prezime neke plivačice. Tko bi ih sva izgovorio točno? To je nemoguće. Ali nedopustivo je što Dušo nema ni toliko samopouzdanja da prizna: “Ne mogu”.

Pa oduševilo bi nas barem to. Nego gospođicu dalje, kao da se ništa nije dogodilo, krsti sumnjivom perifrazom “litvanska djevojčica”. Jer, u stvari, to je jedino čega se stidi, kako sam priznaje: on ih naprosto mora sve znati nabrojati imenom i prezimenom.

Inače je gotov, kaput, padne mu sustav, kao 7-godišnjaku koji skuplja sličice nogometaša pa odjednom ne zna tko igra lijevog beka u Šahtaru. Katastrofa.

Mićo Dušanović je, dakako, dobra duša, i nije sam kriv što iz posla pravi karikaturu.

Njegova je nemoć jedva uočljiv slapić u matici jedne mnogo zloslutnije nemoći i praznine, koja kao da je nepovratno poplavila našu javnu televiziju. Umjesto da narod sustavno prosvjećuje, ona ga eto sustavno podjetinjuje.