BUDIMIR LONČAR Sadama sam nagovarao da se povuče iz Kuvajta. Išlo je dobro, a onda je došao Jaser Arafat

U dugogodišnjoj diplomatskoj karijeri Budimira Lončara možda je jedna od najuzbudljivijih misija bio njegov odlazak u Bagdad, iračkom predsjedniku Sadamu Huseinu u zimu 1990. godine. Bilo je to nakon iračke agresije na Kuvajt, kada se svijet još kolebao treba li vojno udariti na Sadama, ili ga diplomatskim putem privoljeti na povlačenje.

Na ministarskom sastanku nesvrstanih zemalja u New Yorku, koji je inicirao i kojem je predsjedao Lončar, osuđena je iračka agresija kao nespojiva s načelima nesvrstanosti i elementarnim načelima UN-a. Protiv osude Iraka bile su tri zemlje - Zimbabve, Kuba i Irak, ali i Faruk Kadumi, predstavnik Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO). Svi ostali, međutim, osudili su agresiju pa je zaključeno da Lončar ode u posredničku misiju u Bagdad, prezentira stav nesvrstanih i razgovara sa Sadamom o povlačenju iz Kuvajta.

“Sadam Husein oklijevao je prihvatiti moj dolazak u Bagdad, no konačno je, nakon dva mjeseca, početkom prosinca prihvatio. Otišao sam u Bagdad i imao prvo četiri susreta s Tarikom Azizom, tadašnjim ministrom vanjskih poslova. Razgovarali smo ukupno 12 sati u četiri navrata. Nakon svake seanse referirao je Huseinu i dobivao od njega instrukcije. U tih 12 sati iznio sam četiri glavne teze: da je iračka intervencija u Kuvajtu nespojiva s načelima nesvrstanosti i UN-a; da to stvara situaciju napetosti u regiji, što neće ostati bez daljnjeg negativnog razvoja. Treće, rekao sam da to u svjetskim, globalnim razmjerima predstavlja negativnu pojavu, i to u trenutku završetka Hladnog rata. I četvrto, objasnio sam da bi se Irak još mogao izvući bez posljedica i na neki način spasiti čast, a na njima je da nađu rješenje kako to učiniti.”

Nakon dugih i napornih razgovora s Tarikom Azizom, Lončara je primio i Husein.

Njih dvojica do tada već su se dva puta sreli: 1979. u vrijeme Titove posjeta Bagdadu, kada je bio drugi čovjek Iraka, a potom kad je Lončar bio u delegaciji koju je predvodio Branko Mikulić, tadašnji predsjednik SIV-a.

“Sadam Husein primio me dosta korektno, ali hladno. Razgovarali smo dva sata u nazočnosti suradnika i prevoditelja i manje-više ponavljao sam ono o čemu sam razgovarao s Azizom. On je izložio svoj stav: svijet je nakon završetka Hladnog rata došao u veliku neravnotežu, Amerika je previše dominantna, SSSR se srušio. U stvarnosti imamo Pax Americana. Nesvrstani je pokret suviše pacifistički, bez snage da se suprotstavi takvom kretanju.

‘Mojom vojnom akcijom u Kuvajtu’, rekao mi je Sadam, ‘želio sam stvoriti protutežu. Mora se stvoriti jedan novi centar koji će raspolagati velikim energetskim izvorima i koji će na toj osnovi, za razliku od Amerike, koja ima druge prednosti - političke, vojne, ekonomske, ideološke - uspostaviti ravnotežu da se svijet kreće u stabilnijem smjeru’. Naravno, odgovorio sam da to nije realno i dodao da iračko-kuvajtski rat dovodi u pitanje razvoj događaja u SSSR-u, koji se kretao u pozitivnom pravcu i vodio ka završetku Hladnog rata.”

“Husein je to ignorirao, ali ne grubo, slušao je i razmišljao”, nastavlja Lončar. “Rekao sam mu da odbijanje prijedloga može izazvati vojnu intervenciju Zapada i da Zapad može dobiti punu suglasnost Vijeća sigurnosti. Tada se zabrinuo. Poslije dva sata razgovora zatražio je da nastavimo sastanak nasamo. Ja sam govorio na engleskom, a on je imao prevoditelja na arapski. Njegovo je ključno pitanje bilo zašto mislim da će Amerika intervenirati. Tražio je da to objasnim. Gledao me ravno u oči i u jednom trenutku stavio je ruke na moja koljena, što do tada, u diplomatskoj praksi, nisam nikada doživio. Gledao me ravno u oči i pitao jesam li uvjeren da će Amerikanci intervenirati. Odgovorio sam: ‘Hoće’. ‘Jeste li sigurni da će iza toga stati Ujedinjeni narodi?’, pitao je. ‘Da’, rekao sam. Fiksirao me pogledom i kad smo nakon sat vremena završili razgovor, rekao sam: ‘Poznat ste kao vrlo hrabar čovjek, a nekada za priznanje greške treba izuzetna hrabrost’. Tada sam ja njega fiksirao.”

“Mislim da je bilo korisno”, rekao je na kraju razgovora i upitao kada se vraćam u Beograd. Odgovorih da odlazim tu večer. Došao sam posebnim avionom. Rekao je: ‘Odgodite večerašnji put za sutra’. Imao sam dojam da ga je naš razgovor i argumentacija koju sam iznio i uvjeravanje da se ne igra s odmazdom i intervencijom nagnao na razmišljanje. Na rastanku je rekao: ‘Nadam se da ćemo se vidjeti i sutra’. Pružio je ruku i za diplomatske susrete neuobičajeno dugo fiksirao me pogledom.”

Budimir Lončar i Jaser Arafat

Lončar je potom otišao u rezidenciju, nazvao kapetana zrakoplova i rekao da neće ići tu večer već sutradan, ali da još ne zna kada. No, kad je oko devet uvečer počeo raspakiravati stvari, netko je kucao na vrata. Bio je Jaser Arafat.

“Iznenadio sam se. Doletio je iz Tunisa. Počeo je vikati.‘Kako možete Huseina nagovarati na kapitulaciju kada smo razradili akciju kojom će se osloboditi i Palestina, akciju u kojoj ćemo razviti jedan novi proces i pokazati snagu, otkuda vam pravo da to radite?’, vikao je Arafat.”

“Bio je to vrlo neobičan i neugodan razgovor”, sjeća se Lončar. “Vrlo agresivan s njegove strane. Tada sam shvatio da je došao samo zbog toga što je čuo za moju intervenciju. Ljutito je rekao da zloupotrebljavam ulogu predsjedavajućeg Pokreta nesvrstanih, da dobro razmislim o svom postupku. Rastali smo se vrlo hladno. Nije prošlo ni pola sata kako je otišao, kad su me nazvali iz predsjedničkog ureda i rekli kako me žele obavijestiti da mogu krenuti i da ne moram odgađati put jer je Sadam Husein ostao kod svojih gledišta. To je značilo samo jedno: Jaser Arafat zaustavio je Huseinovu dilemu, njegovu evoluciju u razmišljanju. Ponovno sam se spakirao i negdje oko 23 sata krenuli smo natrag, u Beograd.

Poslije toga imao sam susret u Saudijskoj Arabiji, u Rijadu, gdje sam obavijestio koaliciju protiv iračke agresije i gdje su u egzilu bili vlada i emir Kuvajta, a došli su ministri vanjskih poslova Egipta i Sirije. Prezentirao sam im razgovor s Huseinom. Nakon toga imao sam, naravno, susrete s Amerikancima, posebno s Thomasom Pickeringom, američkim ambasadorom u UN-u, a potom i razgovore u Washingtonu. Zaključeno je da se vojnu intervenciju Iraka mora zaustaviti akcijom Zapada, uz suglasnost Vijeća sigurnosti. Američki državni tajnik James Baker tadašnju sovjetsku suglasnost za odobrenje intervencije Vijeća sigurnosti nazvao je simboličnim završetkom Hladnog rata.”

Početkom 1991. krenuo je Zaljevski rat i Iračani su doživjeli težak poraz. No, Husein se održao. Bit će svrgnut 12 godina kasnije, 2003. u drugom zaljevskom ratu. U to vrijeme Lončar je bio u New Yorku, na standbyu u Sekretarijatu UN-a za političke aktivnosti i tada su ga ponovno kontaktirali Amerikanci. Pitali su ga što misli o novom napadu na Irak i rušenju Huseinova režima.

“Rekao sam da mislim kako vojna intervencija u Iraku može donijeti vrlo velike nevolje i zastupao mišljenje da bi intervencija trebala biti drugačija. Pitali su jesam li spreman ići u novu misiju. Odgovorio sam potvrdno, ali pod uvjetom da rat nije neizbježna opcija. Poslije me više nisu zvali i bilo je jasno da je odluka o intervenciji donesena. Ta intervencija bila je apsolutno tragična i tada je došlo do kulminacije neokonzervativne koncepcije koja se oslanjanja na neoliberalni kapitalizam, na koncepciju izvoza demokracije, odnosno na tezu čiji je idejni začetnik bio profesor Strauss sa Sveučilišta u Chicagu da sreću nekada valja i silom nametnuti, što je neokonzervatizam i prihvatio. Naravno, to je posve suprotno elementarnim ljudskim vrijednostima i načelima koja zastupaju Ujedinjeni narodi.”

Nakon svrgavanja režima Sadama Huseina Lončar se u Indoneziji sreo s ambasadorom Iraka. Bila je to ista ona osoba koja je u vrijeme Lončareve bagdadske misije bila prevoditelj Sadamu Huseinu.

“Rekao je da me Husein smatrao poštenim i inventivnim i da mu je žao što nije uvažio moju misiju. Husein se tada zanosio idejom da sruši sve susjedne režime koji su bili u posjedu velikih energetskih zaliha. Kuvajt je bio test u njegovu projektu stvaranja jednog novog svjetskog centra. Bio je najlakši zalogaj.”

Prije odlaska u misiju u Bagdad Lončar se u Vatikanu sreo s papom Vojtylom. Bilo je predviđeno da razgovor traje 20 minuta, koliko vatikanski protokol obično daje ministrima vanjskih poslova. Za susrete s papom premijerima se određuje 30 minuta, a s predsjednicima 45. Međutim, u tom razgovoru Ivan Pavao II. Lončara je zadržao 55 minuta.

“Prva tema našeg razgovora, naravno, bila je Jugoslavija i kriza koja je tada već dobila oštre izraze. Druga tema bila je moja bagdadska misija. Treća, SSSR i pozicija Gorbačova. Zbivanja u SSSR jako su ga zanimala, pogotovo previranja i snage koje su pokušale zaustaviti perestrojku i reforme Gorbačova. Papu je zanimala naša procjena, kako vidimo taj razvoj, hoće li ići mirno ili će zaustaviti politiku Gorbačova. Zanimalo ga je i stanje u Jugoslaviji, što su izvori krize i koja su rješenja.

Papa je imao dvije poruke. Rekao je: ‘Mi slavenski narodi kroz povijest smo imali mnogo nevolja, mnogo smo patili i moramo imati više osjećanja za naše dostojanstvo. Dok je govorio o povijesti slavenstva, kod njega sam osjetio strossmayerovsku ideju i još više ideje našeg prvog slavenofila, Juraja Križanića, ali naravno u sasvim drugačijim povijesnim okolnostima. Što se Jugoslavije ticalo, rekao je: ‘To je jako lijepa zemlja, nama je stalo da se ona održi, ne samo radi mira, već i radi ekumenizma, jer je to zemlja za koju sam mislio da je u njoj moguće ekumenizam vrlo produbiti i razviti. Naša istočna politika počela je preko Jugoslavije”, naglasio je Papa. Ispitivao je, naravno, i o jugoslavenskim liderima i rekao je da ima osjećaj kako nisu na razini odgovornosti svoga vremena. Na kraju Papa je rekao: ‘Dajem vam moj blagoslov, blagoslov da tu zemlju pokušate održati na liniji demokratizacije i na liniji veće ravnopravnosti republika, da budu samostalnije’. Napomenuo sam da je konfederacija jedna od opcija i on je upitao zašto se oko toga ne možemo složiti.”

Lončar je bio prvi ministar vanjskih poslova koji je poslije baršunaste revolucije došao u Prag. Ne slučajno, pozvali su upravo njega. Željeli su da dođe netko iz zemlje koja je nezavisna, na tragu reformi, antistaljinistička i koja je pružala utočište pokretima za emancipaciju od sovjetske dominacije, koja je bila neka vrsta oaze za dio njihovih disidenata.

Njegov domaćin bio je ministar vanjskih poslova Jirí Dienstbier. Poslije 1968., nakon ulaska SSSR-a u Čehoslovačku, on je bio disident i jedno je vrijeme boravio u Jugoslaviji, živio je na Korčuli.

“ Havel mi je izložio kako zamišlja daljnju demokratizaciju i kako da se promjene odvijaju što mirnije. Jako ga je zanimao naš model samoupravljanja i želio je znati koliko Jugoslavija, s obzirom na sve to što je predstavljala u ranijoj fazi, ima potencijala da im pomogne. Slušajući ga vidio sam da oni samoupravljanje na neki način žele oplemeniti primjenjujući ga na unutrašnjem planu, da žele ubrzati demokratizaciju i politički pluralizam. Ono što je njima u jugoslavenskom kretanju bili atraktivno, istodobno je u samoj Jugoslaviji postalo izvor najdubljih proturječnosti.

Havel je želio saznati koliki je naš potencijal, koliko i dalje možemo biti u korelaciji s njihovim nacionalnim potrebama. Bilo je, naravno, dosta riječi i o Gorbačovu i o tome kamo ide SSSR. Obojica smo bili svjesni da je SSSR - što se promjena tiče - ušao u teškoće i uvjereni da je potrebno da se Zapad pozicionira na pravi način, da je jako važno da se ne dovodi u pitanje sovjetski ponos, dostojanstvo i kredibilitet. Taj proces je još bio u fazi ispitivanja, kako će s razvijati odnosi između SAD-a kao predvodnika zapadne superiornosti i SSSR-a kao onog koji je sam započeo svoje promjene i koji traži za te promjene priznanja, naročito za odustajanje od politike hegemonije i kontroliranja Varšavskog ugovora.

Havel je stalno postavljao pitanja i meni i sebi, da li ta Gorbačovljeva politika koju treba prihvatiti i podržati može izdržati unutrašnje stanje u SSSR-u i hoće li to stanje ići u evoluciju, jer su stvari krenule prema depresiji, moralnom padu, kriminalu, korupciji, pljački, a bilo je i nereda. On je dalekosežno razmišljao i bojao se trijumfalizma Zapada.

Havel je smatrao da Jugoslavija može pomoći u sagledavanju, pa čak i rješavanju te situacije, iako je Jugoslavija tada - iz današnje perspektive to je jasno - bila precijenjena u odnosu na ono što joj se ranije s pravom priznavalo. Jugoslavenska kriza tada još nije imala obrise i naznake neminovne katastrofe, ali do nje je došlo. Havel je bio dirnut time što su njegove drame igrane najviše u kazalištima Jugoslavije i suočen s onim što se tada u Jugoslaviji događalo, ono što je prijetilo. Havel nije mogao a da pokušaj rješenja te krize ne doživljava i kao svoju obvezu”, zaključuje Lončar.