Branka Slavica u paklu Haitija: Djeca molila gutljaj vode

PORT-au-PRINCE - Kad smo prvi put ušli u grad i približili se predsjedničkoj palači, vidjela sam prve leševe. Osamljeni muškarac, ili žena, umotani u nekakve krpe. Ali se lica vide. I osjeća se miris leševa, miris smrti, koji se ne da zaboraviti. Uđe ti u nosnice i nosiš ga sa sobom. Bilo je prošlo već osam dana od potresa, i nisu to bile masovne grobnice, ali kad hodaš pokraj nekih zgrada, odjednom te zapuhne val tog neugodnog mirisa.I znaš - tu su ljudi koji su ostali pod tim zidinama, koji su mrtvi, i pitanje je hoće li ih ikad pokopati.

Gore nego što sam očekivala

Ovako nam, uz, kako kaže, “neku tihu tugu koja ostaje nakon Haitija”, priča Branka Slavica, dopisnica HTV-a iz Washingtona, jedina hrvatska novinarka koja je uspjela ući u zemlju preplavljenu tragedijom.

Razgovarali smo s njom odmah nakon povratka s puta na kojem je provela četiri dana u Port-au-Princeu, i otprilike isto toliko na putu do njega i natrag, što joj je možda bilo i najkompliciranije.

- Vidjeti Haiti ovih dana zbilja je šok. Bez obzira na sve televizijske snimke i sve što sam čitala, još je puno, puno strašnije na terenu. Osupnulo me siromašno, bespomoćnost i to koliko je zemlja razorena nakon potresa - nastavlja Branka.

Vlada potpuni kaos

Port-au-Prince opisuje kao naselje u kojem ni prije nije bilo ničeg urbanog i u kojem je, dok je prilazila helikopterom, kao jedine velike građevine primijetila srušenu predsjedničku palaču i katedralu.

- Onda, kad si već na tlu, oko palače stoje ljudi i čekaju. Ti ih pitaš što čekaju, a oni ne znaju reći. Ne mogu reći da su svi gladni, jer je pomoć stigla, ona se distribuira, ali to je država bez ikakvog kostura. Bez ikakve organizacije. Nitko od vlasti se nije obratio stanovnicima, nitko rekao sutra u pet, recimo, dijelimo vodu, u sedam cijepimo djecu… I oni stoje. Ponegdje se, u nekim malim zajednicama, samoorganiziraju, rade popise djece bez roditelja, staraca. I dijele hranu koju imaju. Ali nema nikakve lokalne vlasti, države koju bih vidjela da funkcionira. Tu su samo ljudi koji čekaju da se dogodi čudo - objašnjava Branka.

Doznajemo da je Branka do Haitija uspjela stići zahvaljujući dozvoli i pozivu američke vojske, dok je većina stranih novinara, pa i slovenska ekipa koju je srela, išla preko Dominikanske Republike. Na put je krenula prošlog tjedna u utorak, iz Miamija, vojnim helikopterom do baze Guantanamo Bay na Kubi, a potom na Haiti helikopterom.

Uništene ceste

-Štedjeli smo hranu, nismo znali koliko ćemo ostati, jeli smo jednom dnevno navečer. Od vode za piće imali smo samo ono što smo ponijeli - opisuje nam Branka.

- Nemoguće je opstati bez domaćeg vodiča, jer svi, gotovo 90 posto stanovništva, govore neki haićanski kreolski, koji je teško razumjeti. Kad stignete, oni već stoje u redu pred aerodromom i spremni su se cjenkati. Ceste, koje ni prije nisu bile u bajnom stanju, uništene su potresom. Morate imati lokalnog vozača, koji unajmljuje auto od nekakvog nevidljivog bossa, a tamo svi imaju nekakvog bossa, i njemu mora platiti 100 dolara na dan.

Benzin se, kada sam došla, prodavao samo na crnom tržištu i bio je deset puta skuplji nego inače. Sve morate skupo platiti. Strancu je potrebno jako puno gotovine da bi preživio u Port-au-Princeu. Kad smo potrošili sve što smo ponijeli, morali smo se vratiti - priča Branka i dodaje da je, dok je bila tamo, proradilo i malo domaće tržište. Vidjela je žene iz okolnih sela kako prodaju voće i povrće, izloženo na malim krpicama na ulici. I koke, vjerojatno svježe. No, rijetko je tko kupovao, samo su oko svega na vrućini letjele silne muhe. Jedna žena rekla je da mora prodavati jer joj je ta hrana sve što ima.

Otvorila se i pekarnica, čiji se vlasnik mučio kako preostale radnike, jer su neki poginuli ili nestali, uvjeriti da rade pod krovom jer su se bojali daljnjih potresa. Prodavao je kruh po uobičajenoj cijeni, i to samo pet bageta po osobi. No, neki su se ipak izborili za više pa preprodavali. Bilo je i posve gladnih, koji su čekali u redovima ispred baze UN-a, stranih veleposlanstava, Crvenog križa. A ona se nisu otvarala. U bazu UN-a na aerodromu puštali su samo ozlijeđene.

Podijelila sve što je imala

- Deset dana nakon potresa vidjela sam ranjene ljude na cesti, neke od njih tek su unosili u UN-ovu bolnicu. Bilo bi veliko iznenađenje da se na toj vrućini i nečistoći ne raširi bolest. Mislim da je to velika sljedeća katastrofa koju će Haiti teško izbjeći. Jer je tako nehigijenske uvjete teško i zamisliti. Struje uopće nema, vode samo u pojedinim dijelovima. Ljudi doslovno sve rade na cesti, sve. Više nema nikakvog osjećaja - oni se kupaju na ulici, žene se peru, skinu se do struka gole. Vidjela sam golog odraslog muškarca kako leži poluošamućen, a nitko mu ne prilazi. Vidjela sam slike koje se ne mogu zamisliti da postoje igdje na svjetu, samo tamo.

Branka priča i da vode za piće gotovo uopće nema u Port-au-Princu, nema je čak ni na crnom tržištu.

- Moram reći ono što je užasno važno: Bez obzira na to što ih je snašlo, bez obzira na to što je 80 posto njih uistinu bez krova nad glavom, Haićani se ne ponašaju kao prosjaci, oni ne zaustavljaju da traže nešto, novac ili hranu. Samo su me neka djeca pitala imam li vode. O djeci stalno razmišljam. Prelijepa su, topla, prijateljski raspoložena. A ta mi je scena još u glavi. Prišlo mi ih je nekoliko, a ja sam imala samo jednu bočicu, i to onu iz koje sam već pila. I mogla sam dati samo jednom, a ostali su tužno gledali.

Tu mi je srce puklo. Dala sam im vitamine koje sam imala, na kraju boravka podijelila sve što mi je ostalo, hranu, medicinske kreme, zavoje. Pomoć još nije dovoljno organizirana, iako je ima mnogo. - Na aerodromu postoje međunarodni punktovi, recimo Amerikanci, Kanađani, UN, Francuzi. Pomoć stiže, ali ne znam kamo i kako odlazi. Uistinu se 24 sata čuje zvuk helikoptera, zrakoplova.

Sjede, pričaju...

A s druge strane, i u gradu ima ljudi koji su stalno budni. To me isto zaprepastilo, kao da uopće ne postoji noć, sjede, pričaju, neki spavaju. Svi ljudi koje sam tamo upoznala spavali su na cesti. Užasno se boje novog potresa. I oni čije kuće nisu srušene spavaju na krovu ili ispred kuće.

Najjači potres nakon onog od 12. siječnja Branka je osjetila odmah u srijedu nakon dolaska. Potom još dva, jednom po noći. Ipak bi sve ponovila. Bez obzira što je za povratak morala moliti vojnike, ponovno, što se vraćala na sve moguće načine - helikopterom do najvećeg američkog nosača zrakoplova Carl Vinson, gdje je prespavala i jela prvi normalan obrok - špagete koje će pamtiti.