BORIS DEŽULOVIĆ: Ruža Tomašić na Harleyju krenula u kampanju. Make my day of independence, baby!

Svakakvih je smiješnih, kretenskih i grotesknih epizoda ispisala suvremena hrvatska politička povijest, ali ova je jedna od najuspjelijih do sad.

Novine su ovih dana objavile atraktivne fotografije Ruže Tomašić, bivše kanadske policajke, kaskaderke i predsjednice Hrvatske stranke prava dr. Ante Starčević, oko čijeg je prethodnog života stvoren cijeli jedan mali provincijski urbani mit, pa je u međuvremenu dogurala do šerifa Sjeverne i Južne Amerike, i tjelohraniteljice Chucka Norrisa.

Objavila je tako gospođa Ruža svoju kandidaturu na predstojećim izborima, predstavivši se biračima splitske, 10. izborne jedinice svojim najjačim adutom: uniformom San Francisco Police Departmenta.

Dala se tako U.S. maršalka Rose Tomasich za potrebe predizborne kampanje slikati pred splitskom Rivom kao u hrvatskom Friscu – a bit će Split uskoro s Tuđmanovim kipom baš San Franjcisco - na Harley Davidsonu američke policije, u crnoj odori sa zastavicom Sjedinjenih Država i grbom SFPD-a, držeći u rukama pendrek i poručujući svojim glasačima: dragi građani, mirno spavajte, jer mi čuvamo naše vrijednosti, naš način života i sve što je ovu zemlju učinilo velikom, God bless America! Da, Hrvatsku, sorry. Sorry, ispričavam se. Zapravo ispričavam se, oprostite. Whatever.

Rijetko je smiješan taj prizor, ljuta hrvatska pravašica i plamena domoljupka nudi se kao stražarka hrvatskog državnog suvereniteta i tradicionalnih naših povijesnih, katoličkih i obiteljskih vrijednosti, sve pod visokim moralnim pokroviteljstvom američke zastave i američkih registarskih pločica.

Smiješan je taj prizor sam po sebi – hrvatsku lisnicu u američkom džepu brani američki pendrek na hrvatskom rebru - ali još uvijek nije kretenski. Kretenska je druga jedna stvar: palanačka fascinacija Ružinih glasača uniformom američke policije, odnosno duboko povjerenje njenog predizbornog marketinga u tu fascinaciju.

Šljam s hrvatskog asfalta

Računa bivša kaskaderka iz Dosjea X na političku inteligenciju lobotomiziranih gledatelja televizijske konfekcije, kojima treba jedan Dirty Harry, Dirty Rose, whatever, da razjuri sav ovaj šljam s hrvatskog asfalta, jer to se može samo na američki način, bez suvišnih pitanja, ljudskih prava i drugih pizdarija. Sve što treba hrvatskom domoljubu jest jedan metak i jedna cool rečenica – nešto tipa “not so fast”, “make my day”, “ask yourself: do I feel lucky?”, “sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što”, tako nešto.

Kretenska je to priča, ali nije groteskna. Za grotesku nam u tu priču valja uvesti još jedan lik. Recimo Zvonka Bušića, umirovljenog međunarodnog terorista, najpoznatijeg nehaškog hrvatskog uznika i uglednog člana Ružinog HSPDAS-a, oko čije je robije u američkim kazamatima stvoren cijeli jedan mali provincijski urbani mit, pa je u međuvremenu dogurao do hrvatskog Mandele i nesuđenog dobitnika Nobelove nagrade za mir.

Zvonko Bušić je najprije viđen kao kandidat Ružine stranke u susjednoj, 9. izbornoj jedinici, a onda i kao ujedinitelj hrvatske desnice, vođa nečega što se zove Hrvatski plamen, Nova hrvatska politička opcija, ili kako već.

Rijetko je smiješan mogao biti taj prizor, ljuti hrvatski pravaš i plameni domoljub nudi se kao stražar hrvatskog državnog suvereniteta i tradicionalnih hrvatskih povijesnih, katoličkih i obiteljskih vrijednosti, sve s čvrstim moralnim kreditom tridesetdvogodišnjeg zatvoreničkog staža zbog otmice aviona i ubojstva policajca.

Smiješan bi taj prizor bio sam po sebi – hrvatsku lisnicu u američkom džepu brani hrvatska bomba na američkom aerodromu – da bomba na kraju nije eksplodirala. Nije tako više smiješan, ali ne još ni kretenski. Kretenska je druga jedna stvar: palanačka fascinacija Zvonkovih glasača narančastom uniformom američkog zatvorenika, odnosno duboko povjerenje njegovog predizbornog marketinga u tu fascinaciju.

Dramatični stranački pregovori

Računa zatvorenik Busich na političku inteligenciju lobotomiziranih gledatelja televizijske konfekcije, kojima treba jedan odmetnik od zakona, Osama bin Laden, Osamir Bušić, whatever, da razjuri sav ovaj izdajnički šljam s hrvatskog asfalta, jer to se može samo na jedan način.

A sve što treba hrvatskom borcu za slobodu jest jedna bomba domaće izrade i jedna cool rečenica – nešto tipa “poštovani putnici, govori vam kapetan Bušić, let 355 je otet, molimo vas da ostanite na svojim sjedištima jer razloga za paniku nema, eksplozivna naprava nije u zrakoplovu, već u amsterdamskoj zračnoj luci, čim nizozemske vlasti oslobode sve hrvatske generale iz haškog zatvora bomba će biti demontirana, a mi ćemo sletjeti u Paragvaj, podsjećamo vas da je pušenje zabranjeno tijekom cijelog leta, hvala što letite s Novom hrvatskom političkom opcijom”. Ili, kraće, “hasta la vista, baby”. Tako nešto.

Kretenska je, rekoh, ta priča, ali nije groteskna. Groteskna postaje kad se na desnom boku hrvatskog političkog igrališta, u obrani tradicionalnih vrijednosti jedine nam i vječne Sjedinjene Države Hrvatske, u istoj stranci zajedno nađu jedna američka policajka i jedan osuđeni ubojica američkog policajca. Ni riječi tu više ne treba o šizofreniji starčevićanske hrvatske desnice i njene romantične vizije Tuđmanova svehrvatskog jedinstva ustaša i partizana, povijesne dakle pomirbe američke policije i američkih zatvorenika.

Ne mogu stoga dočekati za koji mjesec dramatične stranačke pregovore o formiranju HSPDrAS-ove vlade. S jedne strane predsjednica stranke, s druge ujedinitelj hrvatske desnice, između njih visi hrvatska svijetla hrvatska budućnost o tankoj telefonskoj žici.

- Dobro, Zvonko, samo polako, sve ćemo mirno riješiti – staloženim će glasom gospođa Tomašić. - Koji su tvoji zahtjevi?

- Dakle: dva potpredsjednika Vlade, najmanje četiri ministarstva, uključujući unutarnje poslove, i jedan boeing 747 pun goriva – začut će se u slušalici najprije odlučni Bušićev glas, pa nekakva galama, ljutiti neki ženski glas, i najzad opet Zvonko Bušić. - Plus ministarstvo kulture.

- Je li to sve?

- I tridesetak pizza – nastavit će gospodin Bušić. - Jedna bez gljiva, s nemasnim sirom. I Diet Pepsi.

- Vidjet ću što mogu napraviti – završit će gospođa Ruža. - E da, umalo da zaboravim: make my day.

- Hasta la victoria siempre, baby – uzvratit će gospodin Bušić, pa se nakon nekoliko trenutaka galame ispraviti. - Pardon, hasta la vista. Baby.