BORIS DEŽULOVIĆ Imam bolju ideju za referendumsko pitanje: Jeste li za to da se djeca ni u kom slučaju ne moraju prevoziti u autosjedalici?

Imam bolju ideju za referendumsko pitanje: „Jeste li za to da se u Zakon o sigurnosti prometa na cestama unese odredba po kojoj se djeca do dvanaest godina u automobilima ni u kom slučaju ne moraju prevoziti u autosjedalici niti vezivati sigurnosnim pojasom?“, piše Boris Dežulović u Slobodnoj Dalmaciji.

'ŠEFICA USTAVNOG SUDA NIJE U PRAVU. USTAV MIJENJA SAMO SABOR, A NE GRAĐANI' Otvoreni sukob Vlade i najvišeg zakonodavnog tijela

Ne kažem, naime, da ustavna definicija braka nije važna stvar, ali ima mnogo važnijih, praktičnijih i svakako životnijih roblema od pitanja koje nam nameću udruge poput one pretencioznog naziva „U ime obitelji“. Naročito takvih stvari - dakle životnijih i važnijih - ima u odgoju djeteta, na osjetljivom i uskom minskom polju prepunom zamki i zasjeda, upravo dakle na onom prostoru na kojemu bi Država odlučivala što je najbolje za našu djecu.

Već sutra Država će tako odlučiti da dijete može imati dvije majke ili dva oca, probudit će onda tata i tata svoje malo čedo, pripremiti mu doručak i odjenuti ga za vrtić, pa zakasniti na posao jer će pet minuta izgubiti dok na stražnje sjedište automobila montiraju dječju sjedalicu, potrpaju u nju dijete i vežu ga pojasom.

A sve to samo zato što je Država zaključila da je za njihovo dijete najbolje da se vozi vezano u posebnoj sjedalici na stražnjem sjedištu, pa donijela kukurikulum, modul, zakon, kako se to već zove, o sigurnosti prometa na cestama, sumanutu odredbu po kojemu djeca do dvanaest godina u vožnji moraju biti vezana u autosjedalici na stražnjem sjedištu. Država, shvatili ste, zna najbolje.

Nije li to - međutim, ipak i prije svega - nešto što se pita samo roditelje? Možda mi želimo da dijete u autu sjedi kraj nas, možda želimo da mališan bude šumaher kao i ćaća, da u krilu malo drži volan, da promijeni brzinu, da ga ćaća slika mobitelom s celerom u pozadini, i kazaljkom na sto sedamdeset, da bude odgojen kao muško, kako je uostalom i nas učio naš ćaća? Otkud, jebiga, Državi pravo da umjesto nas odlučuje kako ćemo odgajati našu djecu?

Prije mjesec-dva, recimo, Hrvatski autoklub je proveo terensko istraživanje pred dječjim vrtićima širom Hrvatske, ustvrdivši da golema većina od čak sedamdeset posto roditelja svoje mališane u vrtić dovozi automobilima bez autosjedalica, na prednjem sjedištu, između sjedišta, u krilu, nevezane, svakojako zapravo i svakako osim onako kako je propisano zloglasnim Zakonom o sigurnosti u prometu. Istraživanje je pri tom provedeno u zimsko doba, djeca su dovožena u hladne jutarnje sumrake, po snijegu, kiši, mrazu, poledici i magli, ali svejedno u – ponavljam - sedamdeset posto slučajeva potpuno neosigurana.

Čak sedamdeset posto heteroseksualnih hrvatskih roditelja smatra, eto, kako nema nikakve potrebe da onako mamurni, žureći na posao u šest ujutro, svoj ionako kompliciran i tegoban život dodatno kompliciraju i otegobljuju gnjavažom s autosjedalicama i sigurnosnim pojasevima za djecu. Sedamdeset posto, gospodo ministri, to je debela dvotrećinska većina dovoljna i za ozbiljne ustavne promjene, a kamoli kakvu malu, sitnu izmjenu i dopunu jednog običnog zakončića o takozvanoj sigurnosti u prometu. Ne popujte nam, gospodo: to su naša djeca, mi najbolje znamo što je dobro za njih.

Pitanje dakle glasi, citiram: „Jeste li za to da se u Zakon o sigurnosti prometa na cestama unese odredba po kojoj se djeca do dvanaest godina u automobilima ni u kom slučaju ne moraju prevoziti u autosjedalici niti vezivati sigurnosnim pojasom?“ Tko je za?, hvala, ima li tko protiv?, vrlo dobro.

Kako mislite, glupost? Riječ je o suštinski potpuno istoj stvari: štoviše, to hoćete li ga pospani, u ranojutarnjoj magli na zaleđenoj prigradskoj cesti pri brzini od osamdeset na sat, voziti vezanog u autosjedalici na stražnjem sjedištu, ili nevezanog na prednjem, za mališana od šest godina i njegovu budućnost vaš je ponekad mnogo važniji izbor - pače od njegove upravo životne važnosti - nego jeste li prije toga na kućnim vratima poljubili ženu ili muškarca.

Dok prema službenim statistikama u Hrvatskoj prosječno svakog mjeseca jedno dijete pogine kao suvozač u automobilu, prema znanstvenim istraživanjima njih sedamdeset posto – slučajno, primijetili ste, isti postotak kao onaj njihovih neodgovornih roditelja – danas bi bilo živo, samo da im muški otac i ženska majka Zakon o sigurnosti u prometu nisu smatrali zadiranjem u ustavno pravo da podižu djecu kako oni misle da je najbolje.

Većina, jebiga, ponekad baš nije u pravu, pa čak – kako vidimo – ni u pitanjima koja se neposredno tiču odgoja i sigurnosti, da ne kažem budućnosti njihove vlastite djece. Da se pita većinu, istu onu koja smatra kako je brak zajednica muškarca i žene, djeca bi se vozila ćaći u krilu, i ne postoji nijedan razuman razlog da Ustavni sud, na primjer, i tu činjenicu ne uzme u obzir kad sutra bude ocijenjivao ustavnost Zakona o sigurnosti prometa, kod kojega zakonodavcu jednako, shvatili ste, na pamet nije palo konzultirati roditelje.

Da se, uostalom, većinu pita - naročito onu koja djecu u automobilu vozi kao krumpire i brak smatra zajednicom muškarca i žene – nije spolni odgoj jedina stvar koja je posve nepotrebna i suvišna u školskom programu. Ne bi djeca, da se šumahere i njihove penelope pita, učila ni biologiju s onom bezbožnom teorijom kako smo nastali od majmuna – zbog čega bi, mimogred, osim ocjene ustavnosti kurikuluma biologije valjalo tražiti i odštetu za klevetu – a ne bi učila ni matematiku ili kemiju, niti čitala debele knjige, jer nisu matematika i Krleža ni njima kruva dali, pa neće bogami ni njijovoj dici.

Da se na referendumu pitalo većinu, još bi se Sunce bjesomučno vrtjelo oko Zemlje, a Zemlja počivala na leđima tri divovska slona: u devetnaestom stoljeću, recimo, ideja da žene imaju jednaka prava kao muškarci bila je mnogo nepojmljivija i skandaloznija nego što je to danas ideja da žena i žena imaju ista prava kao i muškarac i žena, i da se većinu, na primjer, pitalo u Novom Zelandu, ne bi žene – uključujući i Maorke! - pravo glasa tamo dobile još prije stotinu dvadeset godina, davne 1893.: umjesto većine, učinila je to prosvijećena Država.

Tamo gdje se pak na referendumima pitalo „Jeste li za to da se u Ustav unese odredba po kojoj žene imaju pravo glasa?“, kao – lijepa li primjera - u civiliziranoj i razvijenoj Švicarskoj, žene su to svoje temeljno građansko dobile tek nakon intervencije Vrhovnog suda 1971, a nesretnice iz kantona Appenzell Innerrhoden još i kasnije, 1991., stotinu godina nakon novozelandskih Maorki: prije su Hrvati dobili državu, nego Švicarke pravo glasa!

Postoje, jednostavno, stvari koje se ne pitaju na referendumu. Na referendumu se ne pita jesu li žene ili Crnci ljudska bića, većinu se ne pita treba li dijete učiti matematiku i voziti se na stražnjem sjedištu u autosjedalici. Zdrava obitelj – vulgarno pojednostavljeno - nije ona u kojoj će otac biti muško, nego ona u kojoj će dijete vezati u autosjedalici, piše Boris Dežulović u Slobodnoj Dalmaciji.