Boris Dežulović: Druže Tito, zovi, svi će sokolovi za te život dati

Znajući, iz današnje perspektive, da je Titova vladavina iza blještave vanjštine koristila makijavelističke mehanizme koji su mnoge obitelji zavile u crno, nije čudo da i dan danas susrećemo i njegove obožavatelje i njegove mrzitelje”, piše redatelj Mario Kovač u programskom tekstu pred premijeru opere “Maršal” u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu, zakazanu za subotu, 16. travnja.

“Neki čudan oblik travestije kao da je obuzeo mnoge. Nemali broj onih koji su nakon njegove smrti ridali i očekivali apokalipsu, danas prvi bacaju kamen na njegov spomen. S druge strane, mnogi i dalje ‘s njegovog puta ne skreću’, zatvarajući oči pred činjenicom da su godinama bili obmanuti parolama iza kojih se skrivala tek bespoštedna borba za vlast i privilegije.”

Bolje ne bi sročio ni sam Ivo Brešan, koscenarist filma “Maršal” po kojemu je Silvio Foretić napisao i skladao, a Mario Kovač režirao istoimenu komičnu operu, piše Boris Dežulović za Slobodnu Dalmaciju .

“Mlađim generacijama gledatelja vjerojatno neće biti u potpunosti jasno kako je nekoć bio nedodirljiv kult ličnosti Maršala o kojem ova opera progovara”, objašnjava dalje režiser mlađim gledateljima: “Javne scene njegovog masovnog oplakivanja neizbrisive su iz kolektivnog sjećanja.”

Ne bi, rekoh, ni sam Brešan bolje. Možda bi tek, da mu se dalo da piše i libreto, našao neki način da “mlađim generacijama gledatelja” postane “u potpunosti jasno kako je nekoć bio nedodirljiv kult ličnosti o kojem ova opera progovara.”

Zamislio bi stari lisac, recimo, predstavu u predstavi - dobro, operu u operi - i smjestio “Maršala” u svoju kultnu “Predstavu Hamleta u selu Mrduša Donja”. Pa bi na sastanku Gradskog vijeća, u živoj raspravi o unaprijeđivanju kulturno-prosvjetnog života Mrduše, zadrugar Šimurina, danas ugledni poduzetnik, pričao kako je u Zagrebu u kinu gledao film “Maršal”, o ukazanju Titova duha u malom dalmatinskom mjestu. A lokalni bi moćnik, gradonačelnik Željko Kerum zvani Bukara, naložio intendantu mjesnog zadružnog doma, učitelju Škunci, da po tome filmu napravi opera-šou, ili kako se već zove ono kad pivači pivaju “hahaha”, a pivačice tule i zavijaju ki uzbuna.

Snašli bi se građani Mrduše kao tenori i mezzosoprani, bilo bi tu baš komičnih scena i smijeha i suza i svega, “O sole mio, o bella ciao” , pjevao bi partizanski bariton Škoko, “Nessun dorma, nessun dorma, neprijatelj nikad ne spava, tu pure, o principessa!”, “O sole mio, o druže Tito”, odgovorila bi nesuđena prinčipesa Anđa, “sta ‘nfronte a te, sta ‘nfronte a te!”, izmiješale bi se sudbine likova i pjevača, preplela bi se radnja opere sa stvarnim životom, rasla bi drama u malom dalmatinskom gradiću, sve do dugo iščekivanog dana velike premijere u Hrvatskom narodnom zadružnom domu.

Sve će biti spremno, štampat će se plakati, programi i pozivnice za sve viđenije Mrdušane, gradonačelnik Bukara i učitelj Škuncalo, Mucalo, kako se već zove, izvadit će iz naftalina svoja najbolja odijela, kad odjednom stigne vijest da je hrvatski general Ante Gotovina, zbog sudjelovanja u zločinačkom pothvatu vrhovnog komandanta Franje Tuđmana, osuđen u Haagu na dvadeset i četiri godine zatvora.

Unezvjerit će se učas i Mrduša Donja i Mrduša Gornja, udarit će Donja u Gornju, izaći će zadrugari na ulicu, pa “ridati i očekivati apokalipsu”. A Bukara će sazvati hitnu sjednicu Gradskog vijeća i pozvati režisera i dirigenta, koji će se značajnim klimanjem glavama složiti s gradonačelnikovom mudrom odlukom da se premijera opere “Maršal” odgodi do daljnjeg, jer je, citiram, “u ozračju nastalom nakon haške presude hrvatskim generalima izvođenje te komične opere neprimjereno”.

Ne bi, kažem, bolje napisao ni sam Ivo Brešan. Umjesto njega, u “Predstavi Maršala u Mrduši Donjoj” ispisala se satira sama, izmiješali se glumci i publika, isprepleli kazalište i život, oživjeli likovi i pobjegli iz libreta, uskrsnuo duh Maršala u malom Splitu, izronili iz fonje općinski sekretari i politički komesari, Mjesni aktivi i Narodni frontovi, revolucionari i rekcionari, partijska cenzura i državna kultura, “nedodirljivi kult ličnosti” i “javne scene masovnog oplakivanja”.

Zavladali su među radnim ljudima i građanima dobri, stari šok i nevjerica, jedni u pravednu gnjevu razbijaju izloge i režu se po licu , drugi u silnoj tuzi demoliraju autobuse i pale kontejnere, plaču prolaznici u televizijske kamere, plaču i sami reporteri, plače, kako je red, cijeli poljudski stadion, Poljud stenje, ruši se kamenje, otkazuju se kazališne predstave, koncerti, opere i ostali “zabavni sadržaji” koji bi u ovoj ozbiljnoj društveno-političkoj situaciji bili protivni duhu narodnooslobodilačke borbe i tekovinama socijalističke revolucije, jednom rječju, drugovi i drugarice, “neprimjereni nastalom ozračju”.

Gradonačelnik Splita tako na vrhuncu predstave otkazuje neprimjerenu komičnu operu “Maršal”, i u plamenom govoru optužuje reakcionarne “urbane tipove” – ponavljam za one koji nisu pratili, gradonačelnik, dakle načelnik grada, optužuje urbane, dakle gradske tipove - za kontrarevoluciju i povratak na staro, pa hvata zrak i pjeva završnu ariju opere, “Druže Tito, zovi, svi će sokolovi za te život dati”.

“Znajući, iz današnje perspektive, da je Vrhovnikova vladavina iza blještave vanjštine koristila makijavelističke mehanizme koji su mnoge obitelji zavile u crno, nije čudo da i dan danas u svojoj okolini susrećemo i njegove mrzitelje, i njegove obožavatelje, pa mnogi i dalje zatvaraju oči pred činjenicom da su godinama bili obmanuti parolama iza kojih se skrivala tek bespoštedna borba za vlast i privilegije”, pisat će za neku deceniju režiser opere “Vrhovnik”, ili “Doktor”, “General”, kako već, pred premijeru u splitskom teatru.

“ Javne scene masovnog oplakivanja neizbrisive su iz kolektivnog sjećanja ”, stajat će u programskom tekstu, “a mlađim generacijama gledatelja vjerojatno neće biti u potpunosti jasno kako je nekoć bio nedodirljiv kult ličnosti o kojem opera progovara.”

Članak pročitajte OVDJE