OPROŠTAJ OD BEŠKERA

Bio je čovjek sumanutog žara, mašina za proizvodnju najkvalitetnijeg teksta

Ne postoji pisac na našem jeziku koji je upotrijebio više različitih riječi od Inoslava Beškera

Inoslav Bešker

 Tomislav Krišto/Cropix

Volio bih posthumno razveseliti Inoslava Beškera nekrologom. Doduše, budući da je njemu posvećen, to moguće i nije moguće.

Razmišljao sam, dakle, svega dva sata što da napišem. Solidno vrijeme za radnika u dnevnim novinama, pogotovo ako ne razmišljaš cijelo vrijeme. Bešker bi s toliko vremena, da on piše o meni, dospio sastaviti šesnaest nekrologa.

Umro je kolega Mediteranac, a u Šibeniku sam. Pošao sam u brijačnicu nedaleko od zgrade HNK i susreo starijeg kolegu u mirovini, koji me prepoznao pa sam i njemu rekao da je umro Ino Bešker. Njega je vijest ponukala da se upravo sa sjetnim poštovanjem prisjeti pokojnog Tome Židaka.

Znači, pomislio sam i ja na Židaka hodajući pokraj izvanredno ružne garaže na glavnom gradskom trgu. Tekst uskoro mora u tisak pa, nakon što me mlad majstor začas ostrigao, strižem za laptopom.

Opušteni perfekcionist

Umro je, dakle, Bešker, a ja razmišljam kako jest možda jedini način da novinski papir i dalje juri rotacijom kakva intervencija društva, države.

Moguće je da novine koje držite u rukama prežive nadolazeća desetljeća jedino ako im se dodijeli javna pomoć, kakvu, primjerice, primaju nacionalna kazališta i javna televizija. Značilo bi to, dakako, da im se popisuje i određena forma prezentacije te izbor sadržaja.

Znači, ne može u HNK igrati bilo što, pa tako ni u dotiranim novinama se ne bi moglo tiskati bilo što. Idealno bi bilo da u njima pišu sami beškerovci i beškerice. Bešker je od mene stariji, odnosno bio je stariji, devetnaest godina. Doživim li njegovu dob, još u istom poslu, vjerojatno ću doživjeti i kraj dnevnog tiskanog novinarstva.

Zapravo mi se sad čini da upravo Beškerovom smrću počinje odbrojavanje. Sad više ne vjerujem da će novine same od sebe preživjeti. Još bih dodao da je Beškerova ostavština idealna baza za razvoj umjetne inteligencije na hrvatskome jeziku.

Dovoljno bi bilo naštelati parametre tako da podražavaju tisuće i tisuće njegovih tekstova, stotine tisuća riječi i milijarde i milijarde kombinacija, a sve opet po istom principu jednostavnosti i neponovljivog faktora začudnosti te neprestanog implicitnog humora.

Beškerovo pisanje bijaše i pametovanje za pametne. Jedna posebna vrst rekao bih enigmatike, sa svojim zadovoljnim rješavačima. Vjerojatno ne postoji pisac na hrvatskome jeziku koji je upotrijebio više različitih riječi od Inoslava Beškera. Nikakav Krleža, čak ni jedan znanstvenik ne mogu se, koliko mi je poznato, mjeriti s Beškerovom upornom plodnošću.

Bijaše Bešker, dakle, čaroban zanatlija, pisac ne jedino novinski koji je upravo u svakome tekstu prosvjećivao čitatelja te mu štedio vrijeme opskrbljujući ga vješto poredanim činjenicama i čudima, često u istoj rečenici, o svačemu, i bilo čemu. Bijaše, dakle, Bešker jedna neponovljiva ljudska mašina za proizvodnju najkvalitetnijeg ljudskog teksta.

Pomišljam mogu li se u budućnosti uopće odgajati takvi ljudi, koji će biti kadri prvo pročitati tisuće i tisuće knjiga, a zatim se tek odlučiti javno misliti; koji će pisati toliko uporno s pogreškama dok ih sve ne isprave do mjere da ih sam autor više i ne može uočiti. Bijaše, dakle, Bešker jedan opušteni perfekcionist, kojega zbilja nije moguće slijediti, a kamo li oponašati.

Kako misliti

Što je čitatelj mogao od Beškera naučiti? Prije svega to kako misliti. Svaka njegova rečenica bijaše, kažimo to ovako izvan lingvistike, osviještena i armirana logikom. Čovjeka možda povuče da se diveći Beškeru divi i sam sebi pa stane upotrebljavati više stranih riječi nego što je to potrebno. Rado bih izbjegao tu zamku, no rekao bih da je od svih stručnjaka za hrvatski jezik s kojima sam ozbiljnije razgovarao Bešker bio najmudriji.

Izgubili smo, dakle, kolegu koji je obilježio najbolje godine hrvatskoga tiskanog te inog novinarstva, njegovih proteklih polovicu stoljeća. Generacija nas pedesetogodišnjaka sada gotovo više nema ni jednoga živog uzora. Meni to rađa osjećaj usamljenosti. Pišemo mi novinari za svakoga, ali nekako uvijek još i za nekoga koga profesionalno cijenimo. Kad umre značajan novinar, to će značajno pogoditi njegove kolegice i kolege, a čitatelji će ga zaboraviti.

Pisati do smrti

Vraćam se u brijačnicu šibensku. Dok je kolega govorio o Židaku, sjetio sam se i Denisa Kuljiša, zatim Pukija, male Željke Matković, Malnara, Igora Mandića, svih tih pokojnih kolega koji se često međusobno nisu podnosili, a mene su veselili prije svega svojim sumanutim žarom da pišu do smrti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
02. studeni 2024 14:25