Kad je u ljeto 1995., u vjerojatno posljednjim trenucima istinske sreće, 24-godišnji Nihad Lišinović stigao kući s ratišta, na sebi je imao crnu majicu i gardističke hlače, a osmijeh na licu njegovoj je supruzi Seniji govorio i više nego što je trebalo.
"To je to, uskoro je gotovo", šapnuo joj je i nježno je zagrlio.
Četiri mjeseca kasnije ti će osmijesi zauvijek ispariti s lica nakon što Senija drhtavim rukama otvori vrata bolničke sobe u zagrebačkoj bolnici Sveti Duh. Od crne majice i gardističkih hlača neće ostati ništa, a ona će jedva suspregnuti suze nakon što supruga zatekne do polovice spaljenoga tijela, s tupferima na oba oka.
Eksplodirala je bomba i zauvijek im promijenila živote, a njezin prasak...