Bandića više nema, ali ništa se zapravo ne mijenja. Ostao je isti okvir za novoga vladara...

Nakon iznenadne smrti zagrebačkoga gradonačelnika Milana Bandića uslijedile su analize kako će se promiješati karte uoči svibanjskih izbora, tko će profitirati na Bandićevu odlasku, a tko se treba zabrinuti. U svemu tome se zanemaruje da je nekoliko istraživanja ukazivalo na to kako bi se Bandić, da nije ovako iznenada otišao s ovoga svijeta, morao pomučiti više nego ikada prije da uđe u drugi krug.

Ankete su mu davale najviše 15 posto potpore, što ukazuje na to da se model po kojemu je 20 godina upravljao Zagrebom potrošio, i da birači traže veliki zaokret u načinu vladanja glavnim gradom. O samom Milanu Bandiću, njegovoj osobnosti, političkom instinktu, metodama kojima je dolazio do birača, prioritetima i višestruko preplaćenim projektima koji su obilježili njegova dva desetljeća na čelu Zagreba još će se mnogo govoriti, ali ništa od toga ne bi bilo odlučujuće za ove izbore ni da je Bandić poživio i u njima osobno sudjelovao.

Korupcija i nepotizam, uz što prvo Bandića vezuju njegovi kritičari, nikada se ne bi toliko raširili i ukorijenili da za to nije postojao okvir koji mu je servirala državna vlast. Hrvatska ima katastrofalan sustav lokalne uprave i samouprave, jednako neefikasan za građane u mjestima od tisuću stanovnika, kao i za milijunski grad kakav je Zagreb.

Velike stranke koje su se smjenjivale na vlasti taj sustav uporno održavaju i to samo zato što su ga prilagodile sebi i sebičnim potrebama svoga članstva. Dok je Hrvatska s jedne strane teritorijalno i upravno razmrvljena na suludo velik broj lokalnih jedinica (sva apsurdnost toga se pokazala prije godinu dana u vrijeme kompletnog lockdowna kada ljudi nisu mogli u susjedno selo po kruh ili u apoteku jer je u drugoj administrativnoj jedinci), u Zagrebu je sve koncentrirano u rukama jednog čovjeka. U gradu čiji je godišnji proračun tek nešto manji od 14 milijardi kuna sav se novac daje na raspolaganje u jedne ruke - gradonačelničke - s tim da mu nešto veće projekte treba blagosloviti većina od 51 člana u Gradskoj skupštini, što bi se još smanjilo.

Gradonačelnik milijunskog Zagreba na isti način raspolaže sa 14 milijardi kuna kao što gradonačelnik Svetog Ivana Zeline (koja nema ni 16.000 stanovnika) raspolaže s 86,5 milijuna kuna i povremeno za neki projekt traži blagoslov većine od 17 vijećnika. Zar nije apsurdno da samo jedna zagrebačka gradska četvrt - uzmimo Sesvete - ima četiri puta više stanovnika od spomenutog Sv. Ivana Zeline (Sesvete imaju 60.000 stanovnika), a da predsjednik Vijeća gradske četvrti Sesvete ne može samostalno odlučiti ni o postavljanju javnog WC-a?! A kada je situacija takva da se bez gradonačelnika u gradu od milijun stanovnika ne može odrediti ni gdje će se pišati, ona logično dovodi do toga da cijena kvadrata javnog WC-a naraste do 8000 eura. Kao što Bandić nije preko noći ovladao formulom ovakvog upravljanja, tako ni 90 posto aktualnih kandidata za njegova nasljednika nakon 20 godina gradonačelnikovanja u okvirima kakve je imao Bandić ne bi gradili jeftinije zahode.

S iznimkom Zagreb je naš i platforme Možemo! koje, za razliku od većine političkih opcija što se bore za vlast u Zagrebu, kampanju grade iz baze, od kontakta s građanima i njihovim konkretnim problemima (u čemu počinje i završava svaka sličnost s Bandićem), druge stranke Zagrebu pristupaju "s vrha". Našle su stranačke manekene za koje procjenjuju da imaju pokoju osobinu dopadljivu Zagrepčanima pa ih šalju na izbore za gradonačelnika(cu) jednako kao da se bira Miss Universe, s tim da se njihovi kandidati umjesto za mir u svijetu zalažu za to da statičari pregledaju sve škole i vrtiće. A sve je to obmana i, ako prođe na izborima, put u stvaranje Bandića nakon Bandića.

Glavnom gradu je nužna promjena u modelu obnašanja lokalne vlasti. Ne treba nam gradonačelnik koji će biti bog i batina, nego vlast koja će uključivati građane i njihove potrebe. Sve dok Zagrepčani ne budu znali tko je predsjednik njihova Vijeća gradske četvrti (a danas sasvim sigurno 95 posto njih to ne zna) i dok neće osobno poznavati barem jednog člana svog mjesnog odbora, u Zagrebu neće biti pomaka nabolje, ma tko da je gradonačelnik.

A znat ćemo tko nam je u Vijeću gradske četvrti tek ako se spusti sustav odlučivanja i ako se bez odobrenja Vijeća u našem kvartu neće moći prenamijeniti zemljište i parkove pretvarati u građevinske zone, a potleušice u katnice. Ako će se Vijeće gradske četvrti tražiti suglasnost za svaku veću intervenciju u prostoru, ako će se za svaki zahvat kao što je uređivanje i određivanje namjene javnog prostora raspisivati savjetodavni referendumi nakon kojih se neće ići protivno stavu većine, povećat će se interes građana za gradske politike i smanjiti prostor za korupciju i nepotizam. Tek se nakon toga mogu otvoriti teme koje su prisutne u svim sličnim europskim gradovima, kao što su mjere i pravci gospodarskog razvoja Zagreba, smjerovi zdravstvene politike, ulaganja u znanost, inovacije...