ZADOVOLJNI SU

Azijski radnici u Dalmaciji: ‘Puno radimo, a Hrvati su nekad lijeni. Nećete vjerovati koliko smo platili da dođemo ovdje‘

Stigli su u Hrvatsku, kao i mnogi njihovi sunarodnjaci, kako bi tu našli ono što zovu boljim životom

Karla Gianne Pintado

 Vojko Basic/cropix/

Pošto će oni sve češće ugošćavati naše goste, red je da i mi njih ugostimo u javnoj svijesti. Ona je Filipinka i zove se Karla Gianne Pintado, a on je Nepalac imena Sunjeet Sandi Tamang. Stigli su u Hrvatsku, kao i mnogi njihovi sunarodnjaci, kako bi tu našli ono što zovu boljim životom. Hoće li u tome uspjeti ovisi, naravno, o nama, piše Slobodna Dalmacija.

- Inače radim u Šibeniku u hotelu King Krešimir, ali sam trenutno u splitskom Marmontu, trebalo im je uskočiti. Bit ću tu nekih mjesec dana, ali ne bih se žalila da je i duže. Grad mi se jako sviđa. Kad imam vremena, odem u šetnju oko Marjana, a našla sam i dućan sa azijskim namirnicama kojem sam se jako obradovala. Iskreno, nije da mi se ne sviđa vaša hrana, ali domaće je domaće - priča nasmješena Gianne.

Zanima nas kako funkcionira aranžman kojim filipinski radnici dolaze na stari kontinent. Objašnjava nam da kod kuće plate lokalnoj agenciji za zapošljavanje iznos jedne buduće europske mjesečne plaće, a onda joj sama firma plati avionsku kartu. Poslom u hotelu je zadovoljna. Sezona je, radi se, standardno osam sati, ali nekad i malo duže, za što se, jasno, dobije i dodatna naknada. Njoj to odgovara jer većinu tih novaca šalje svojoj obitelji. Tako da, što više to bolje.

- Filipinci su katolici i to je još jedan razlog, osim što je lijepo i mirno, zašto nam se sviđa ovdje. Ovdje u hotelu radi 25 iz naše zajednice i znamo svi skupa otići na misu. Najdraže nam je u svetog Frane, ali ponekad odemo i do Dominika. Ne bih imala ništa protiv ostati u Hrvatskoj, dapače. Znate, jedna kolegica se i udala ovdje. Nije ona ni luda - smije se simpatična Gianne.

image

Karla Gianne Pintado

Vojko Basic/cropix/

Sandi pak radi u jednom zadarskom kafiću kao barmen, za što se i, na nagovor ujaka, školovao. Radio je taj posao u Katmanduu četiri godine, za plaću nešto manju od 200 eura, ali uvijek je sanjao nešto više. Onda je, jednog dana, upoznao agenta koji mu je ispričao sve (i svašta) o Hrvatskoj i uvjerio ga da će mu u toj obećanoj zemlji naći dobro plaćeni posao, naravno za određenu naknadu.

Cijena? Prava sitnica - 41.000 kuna.

Sandi se o toj investiciji konzultirao s obitelji i konačno su odlučili da je to dugoročno najbolje za njega tj. njih. Skupili su novce i, nakon što mu je agent nabavio vizu - po koju se mora fizički ići u hrvatsku ambasadu u Indiju - platili. Dio tog novca, točnije 1.100 eura, mu je agent dao da preda hrvatskom kolegi koji će ga čekati na aerodromu u Europi. Tako je i bilo. Jer, eto, svi moraju dobiti dio kolača od uvoza jeftine radne snage.

- Tek kasnije sam saznao da sam mogao doći ovdje bez posredništva tih agencija. Sve što sam trebao je izravno stupiti u kontakt s hrvatskim poslodavcem koji bi mi onda rješio radnu dozvolu. Ali, što je tu je... Idemo dalje. Ja sam sretan što sam tu - optimističan je Sandi koji je ovdje već četiri mjeseca.

Ovdje je, kaže, sve drugačije nego u Nepalu. Kultura, jezik, klima, način rada... U početku je bio sramežljiv i trebalo mu je malo da se navikne. Ali sada, priča, sve ide svojim tokom.

- Hrvati su stvarno jako ljubazni i prijateljski raspoloženi. Posao mi se isto sviđa i kolege su me super prihvatile. Nekad su malo lijeni, ali ih šef na to brzo upozori. Svakako, želio bih ostati ovdje koliko god mogu i ostvariti za sebe najbolje što mogu, a nakon toga mi je plan otvoriti vlastiti kafić u Katmanduu - otkriva simpatični mladić.

image

Sunjeet Sandi Tamang

Instagram/

Za našu zemlju je čuo, naravno, preko nogometa. Inače, Sandi je veliki obožavatelj najvažnije sporedne stvari na svijetu, a koristi svaki slobodni trenutak da ganja loptu po terenu. Zapravo, jedina stvar koja mu se nije dosad svidjela po dolasku na hrvatsko tlo ima upravo veze s nogometom. Naime, šef ga nije pustio da igra lokalni turnir.

- Volim svoga šefa, on je dobra osoba. Uvijek me pita je li sve u redu i kaže mi da mu slobodno dođem s bilo kojim problemom. Ali to s turnirom... To mi je teško palo. Znam, bila je sezona i trebalo je pritisnuti, ali stvarno sam se radovao tome... Ma nema veze, bit će još takvih prilika, rekao mi je dozvoliti da igram nakon ljeta - tješi se barmen.

U Zadru živi s još pet Nepalaca u stanu koji ima plaća firma. Kuhaju doma, najčešće rižu s curryjem, a vani rijetko jedu. Nije još probao puno domaće hrane, ali mu se zasad sviđaju ćevapi. Također, primjetio je da ovdje ljudi često jedu u pekarama, što mu je malo čudno.

Pitamo ga je li čuo za neka negativna iskustva od svojih sunarodnjaka.

- Iskreno, nisamo. Ovdje, koliko znam, ima tisuće Nepalaca. Neke možda iskorištavaju, ali ja za takvo nešto ne znam. Ja imam istu plaću kao i moji hrvatski kolege i s tim sam zadovoljan. Osjećam li se dobro prihvaćen? Pa, kao i svugdje ima ljudi koji na drugačije malo krivo gledaju. Ali mene to ne dira. Samo želim steći nove prijatelje i tu i tamo izaći vani s njima. Ništa drugo mi ne treba - zaključuje Sandi.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 10:30