Čitavo me ljeto pratila jedna pjesma Arsena Dedića. Slijedila me sve od lipnja, dok sam putovao po obali, otocima, unutrašnjosti, zasvirala bi mi iznenada iz razglasa na hotelskoj terasi ili iz radija u automobilu usred hercegovačkog kamenjara. Ali, to je bila pričina, zvučna halucinacija. Pjesma je bila samo u mojoj glavi:
Tko stoji iza mene
U ovom strašnom vremenu?
Iza jednih je nacija, a iza drugih žene
Jer snaga je u plemenu.
U Trebinju sam napokon upoznao vladiku Grigorija, episkopa Srpske pravoslavne crkve, duhovitog, blagog, razboritog, jednog od samo desetak, uvrh glave petnaestak ispravnih među svim našim popovima, redovnicima, monasima, đakonima, biskupima i nadbiskupima, jerejima i arhijerejima,...