Veliku smo priliku imali, ali nitko se nije na vrijeme sjetio. Sada možemo lupati glavom u zid. Tko zna hoće li se više ikada ukazati takva šansa da se riješimo Luke Bebića? Čitali ste možda u novinama, predsjednik Sabora bio je u državnom posjetu Japanu, a povratak mu je, u organizaciji tri veleposlanstva, zbog kolapsa zračnog prometa u Europi, iz Tokija preusmjeren prvo autobusom na Osaku, zatim je letio do Istanbula, odakle je posljednjih tisuću i tristo kilometara došao automobilom.
A da je bilo pameti, trebalo je sasvim drugačije postupiti. Kad su Japanci zvali da upitaju: “Imamo ovdje vašeg predsjednika parlamenta, što ćemo s njim?”, baš nikakva šteta ne bi bila da se reklo: “Dobro je, zadržite ga. Smjestite ga negdje pod trešnju, natočite mu rakije i ne dajte da se igra strujom.”
Zaista, zašto nam je tako hitno i neodgodivo trebao Luka Bebić da se čitava državna administracija upregla da se on uz golem trošak vrati u domovinu? Mogao je lijepo ostati Japanu, da uništava njihovu ekonomiju. Mogao se, ako mene pitate, i ne vraćati.
A još bi bolji posao bio da smo Bebića, umjesto preko Osake i Istanbula, ništa mu ne objašnjavajući, prebacili prvo u Singapur, zatim u Melbourne i napokon u Adelaide. Tamo bi ga dočekao čovjek i odveo 4000 kilometara u pustinju.
- Ver vi ar? - upitao bi Bebić znatiželjno, gledajući grmlje kako se kotrlja uz cestu.
- Anadolia - slagao bi vozač.
- Bjutiful - zadivio bi se naš predsjednik parlamenta.
Budući da bi ovim razgovorom više ili manje bilo iscrpljeno Bebićevo poznavanje engleskog, ostalih tri hiljade i devetsto kilometara njih bi dvojica šutjela. Vozač bi napokon ostavio Bebića s kovčegom kod jedne natrule brvnare i gestama mu objasnio da će netko doći po njega. Veliku bi uslugu učinio svima nama u Hrvatskoj.
Pa i Bebić bi se, vjerujem, lijepo snašao. Onako umiljatog, vjerojatno bi ga usvojio i kao svoga zavolio jedan par klokana koji nije mogao imati djece.