ZAGREB - Ne viđa se svaki dan takav trijumf volje, kao prije neki dan, kada se Milan Bandić izuo i u čarapama gazio po snijegu, padao na guzicu, da bi naposljetku pužeći na koljenima gurao vijenac preko zaleđene granitne ploče spomenika palim braniteljima u Brčkom.
Potresno je svjedočanstvo posrijedi, u posavskoj mećavi Bandićeva volja kao da je slomila njegov razum.
Valjda od umora, predsjednički kandidat djelovao je kao čovjek kojemu je ugašeno svjetlo u glavi i ne možemo se zapravo dovoljno začuditi okupljenima koji su oduševljeno zapljeskali kada je nevoljnik vijenac napokon dovukao pod spomenik.
Da su htjeli ljudski i kršćanski postupiti, ovi iz Brčkog trebali su nazvati Bandićeve najmilije da dođu po njega, okrijepe ga toplim čajem u koji su krišom smrvili nekoliko sedativa i umotanoga u deku odvedu kući.
Dogodi se gdješto, ruku na srce, i najboljima među nama da u pijanstvu ili od iscrpljenosti za okladu učinimo nešto slaboumno, popnemo se na stablo, zatvorimo u kontejner za smeće, skinemo goli i trčimo ulicama ili legnemo ispred jurećeg kamiona, no predsjednički kandidati baš i nisu osobe koje bi gledao u takvim izdanjima.
Predizborna je kampanja otišla predaleko i malo nas je već strah da bi drugi kandidati mogli napraviti nešto i luđe od Bandića. Da se Josipović pokuša osloboditi okova i izaći iz zaključanog sanduka pod vodom, a Vesna Pusić na motociklu da preskoči četrdeset parkiranih auta. Damir Kajin da stavi glavu u lavlje ralje, a Nadan Vidošević bez padobrana skoči s dvije hiljade metara.
Ništa od toga ne bismo željeli gledati...