Ante Tomić: Neš’ ti Messija, ćaća mu radija u škveru

Lionel Messi došao je kući, u Argentinu, na odmor i susretljivo dijelio autograme djeci koja su ga prekinula na ručku s prijateljima, kada mu je prišao nekakav kreten i ošamario ga s povodom koji nije mogao biti gluplji.

Messi je, naime, kao klinac trenirao s Newell’s Old Boysima, a ovaj je navijač gradskog rivala Rosario Centrala. Barem je tako izgrednik objasnio svoj čin, ali to vjerojatno ipak nije bio istinski motiv.

Poznajući ljudsku prirodu, tip je pljusnuo najboljeg nogometaša na svijetu naprosto zato što je on najbolji nogometaš na svijetu. I poslije se, ne sumnjajte, hvalisao kako je udario čovjeka koji je zabio Manchester Unitedu u finalu Lige prvaka i pio pića kojim su ga oduševljeno častile zavidne sitne duše kakav je i on sam.

Poznajete takve ljude, od Argentine do Hrvatske uvijek su to jednaki kreteni. Čitajući o incidentu s Messijem, pomislio sam kako bih istu stvar sasvim lako mogao zamisliti da se dogodila u nas u Splitu, na Pjaci, Rivi ili Matejuški. Jednom ste se svakako morali naći u društvu onih neobično informiranih ljudi bez jasnog zanimanja.

Niste ih mogli izbjeći, čitave su dane ispred kafića, s tamnim naočalama navrh tjemena, i razumiju se u politiku, medicinu, nogomet, tenis, atletiku, poljoprivredu, književnost, film, zemljopis, klimu, tržište dionica i svemirske letove. O čemu god se povede rasprava, oni imaju čvrst, autoritativan sud, ali vjerojatno zbog mnogostrukosti svojih interesa, nisu završili nikakvu ozbiljnu školu niti su igdje zaposleni.

Da Leo Messi slučajno nije iz Rosarija u Argentini, nego iz Splita u Hrvatskoj, i da je došao na odmor u rodni grad i prošetao Rivom, mogao bih do zadnjeg detalja rekonstruirati razgovor koji bi ovi pametnjakovići među sobom vodili. “Ala, vidi ga šta se kurči. Reć bi da je najbolji na svitu.” “Pa zapravo i je”, primijeti netko razumno. “Ma ajde, moj momak, šta će Messi? Znan mu mater kad je radila u Jugoplastike.”

Ovo sada strahovito je moćan argument u ovakvim raspravama. To da je nekome uspješnome jednom davno mama radila u Jugoplastici ili tata u škveru, na tajanstven način obezvrjeđuje sve što je on kasnije postigao. Može on igrati u Barceloni , ući u Bijelu kuću ili se iskrcati na Mars, no sve se poništava njegovim nedostojnim podrijetlom.

Otac mu kupija misto

“Otac mu je kupija misto u juniorima Hajduka”, kazao bi zatim netko neizbježno i svi bi se kimanjem složili, uopće ne primjećujući kako je to proturječju s prethodnom izjavom. Nije, složit ćete se, uistinu najuzorniji primjer logičnog zaključivanja da je netko tko je radio u škveru ili Jugoplastici imao para da podmiti trenera Hajdukova pomlatka.

“Znaš li ti”, zavikao bi tada netko ljutito, “koliko je u njegovoj generaciji bilo darovitije dice?! Koliko je njih ispalo iz ekipe zato šta je za njega i slične njemu otac platija treneru?” I ovo je obavezan dio ovakvih razgovora. Već žanrovski, uvijek je u prošlosti bio netko talentiraniji, srčaniji, brži i okretniji s balunom, mnogokaratni nogometni dragulj kojemu se nije dalo trenirati ili se odao heroinu, a sve zato što mu je ovaj gad ovdje, ovaj iz Barcelone, nepravedno uzeo mjesto u prvih jedanaest.

Luzerima na štekatima ovakve gorke pripovijesti dijelom zacijelo trebaju da bi opravdali i vlastite životne neuspjehe. “Gledaj ti govna”, kazao bi na posljetku netko ispred kafića, iskreno ozlojeđen pojavom Lionela Messija. “Sram ga bilo”, dobacio bi drugi. “Ja bi mu najrađe trisku puka”, rekao bi treći. “Ja ću mu je i puknit.” “Ma, baš, ti ćeš mu je...” “Oću, majke mi!”

Zavist crnih duša

Ovakav je nekakav prizor vjerojatno prethodio incidentu prije nekoliko dana u argentinskom Rosariju, a mogao se voditi i na drugome kraju planeta, u nas u Splitu. Znate i sami, pun je svijet zavidnih gubitnika koji će naći mizernu utjehu u unižavanju i pljuvanju tuđih pobjeda.

Istina, mi u Splitu znamo biti krasni prema svojim sportskim junacima, okupiti se u desecima tisuća i nesebično se radovati njihovim medaljama i peharima kao da smo ih sami osvojili, no mnogo smo puta i vi i ja čuli prezirne komentare kada bi ulicom pokraj nas prošao Kukoč ili Ivanišević, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju .

Ima u tome nepriznavanju tuđih uspjeha, navodno, nekakvog šarma. Ljudi tvrde da im je urnebesno duhovito i upravo neodoljivo kako u Splitu nitko i ništa ne može biti netko i nešto, ali ja nekako imam sve manje razumijevanja za zavist iz crnih, zatrovanih duša.