EKSKLUZIVNI INTERVJU

Ante Kotromanović: 'Bila je to bitka života mojih ljudi. Nismo imali pravo na neuspjeh jer bi bili mrtvi'

Ministra Antu Kotromanovića uhvatili smo na putu, u kratkoj pauzi nakon ručka. Velik dio jučerašnjeg dana proveo je u automobilu. Dio prijepodneva, ali ne koliko bi htio, odvojio je za razgovor sa braniteljima u svom rodnom Sinju. Bio je to, priča nam, dirljiv susret sa suborcima iz 126. brigade kojom je u tijekom Oluje zapovijedao. No, vremena za sjećanje nije bilo puno; već navečer su ga u Kninu na centralnoj svečanosti očekivali predsjednik Josipović i premijer Milanović. Za ministra obrane sumnje nema: Oluja je najveća ratna operacija u Domovinskom ratu, i o njoj priča emotivno i otvoreno. Napredovanje svojih triju brigada pratio je, kaže, sa svog zapovjednog mjesta na vrhu Dinare. Prizor će pamtiti dok god je živ.

Oluja je bila kulminacija Domovinskog rata. U njoj ste sudjelovali kao zapovjednik 126. sinjske brigade. Kako danas kao jedan od tadašnjih zapovjednika gledate na tu operaciju?

- Da se Oluja nije dogodila, hrvatski vojnik nikad ne bi sazrio do kraja. U njoj smo se dokazali. Ta je operacija bila kruna svemu čemu smo stremili na putu prema slobodi zemlje. Za nas sudionike na terenu ona je događaj u kojem smo pokazali da znamo i da možemo. U samo nekoliko dana spasili smo se okupacije i osigurali trajni mir.

Paklene vrućine

Što ste vi osobno proživljavali na bojišnici u tom trenutku? Nije bilo lako izvoditi operacije po takvim paklenim vrućinama...

- Meni će ti dani ostati u sjećanju kao pakleni. Bilo je to izuzetno opasno iskustvo. Uoči same akcije mjesec smo dana proveli na Dinari. Sunce je upeklo, hlada nigdje, a temperature su redovito premašivale 30 stupnjeva celzijusevih. Imali smo problema sa najezdom zmija. I tako iz dana u dan. Izgubio sam najmanje deset kilograma pritom.

Na položaju smo u jendom danu bili primorani ubiti 68 poskoka. U takvim smo uvjetima izvodili opasne ratne operacije i bili uključeni u bliske borbe sa neprijateljem. Svakodnevno smo pomicali liniju bojišnice prema naprijed. Kad je Oluja konačno počela osjetili smo golemo olakšanje jer smo bili svjesni da uskoro idemo kući.

Koji su događaji prethodili samoj operaciji? Što je vama i drugim zapovjednicima prolazilo kroz glavu? Jeste li bojali da nećete uspjeti?

- Dan prije početka Oluje razgovarao sam sa ostalim zapovjednicima. Svi smo zaključili da nemamo pravo na neuspjeh jer kad bi podbacili onda bi bili mrtvi, ali ne u fizičkom nego u nekom puno važnijem i širem kontekstu. Za nas vojnike to je bila utakmica života, da se tako izrazim. Nije bilo niti je smjelo biti sumnje da ćemo uspjeti. Jedno je sigurno- ljudi oko mene su bili toliko željni te bitke, u njima je bilo puno emocija i strasti. Kad sad gledam jasno mi je da zapravo nije bilo šanse da ne uspijemo. Kad je konačno krenulo ja sam bio na Dinari na takozvanom IZM, izdvojenom zapovjednom mjestu, jer sam zapovijedao sa tri brigade u Sinju. Sa svog sam položaja imao sjajan pregled bitke dolje na terenu i sjećam se kako su postrojbe napredovale. Veličanstven prizor.

Po pravilima ratovanja

Mediji u Srbiji u najavama obljetnice, Oluju nazivaju zločinačkim pothvatom. Kakav je vaš stav pre- ma zločinima koji su dogodili nakon te vojne operacije? Jesu li se mogli spriječiti i tko je za njih odgovoran?

- Zločini se nisu smjeli dogoditi i ja ih osuđujem. Uvijek govorim isto i to ću ponavljati dok sam živ: onaj tko je počinio zločine za njih mora i odgovarati. Svaki krivac bez izuzetka. Međutim, smatram kako je Hrvatska vojska svoj posao odradila korektno i u potpunosti po pravilima ratovanja. Da se ovako izrazim: Razbili smo neprijatelja u vojničkom smislu i gurnuli ga preko granica naše države i naš je posao završio ostvarenjem tog cilja. Tu naša priča prestaje. Nismo imali drugih zaduženja. Smatram kako za zločine ne može odgovarati onaj tko ih nije zapovijedio, pa čak niti sugerirao. Tu prije svega mislim na generala Antu Gotovinu. On zločine nije zapovijedio, nije sugerirao i nije počinio. Ne može biti kriv za sve ono što se događalo u danima nakon završetka vojne operacije. To mora biti netko tko ih je počinio, a ne netko poput mene i njega koji smo u tom trenutku bili u Bosni i Hercegovini, dakle nismo ni bili u zemlji.

Gotovina i vi ste bili bliski suborci. Dobro ga poznajete, znate što se događalo u tim trenucima. Jeste li i sada sa njime u kontaktu i što on očekuje od žalbe na presudu Haškom sudu?

- Gotovina vjeruje da će na kraju biti oslobođen. Nada se samo pravednoj presudi. Da će suci odlučiti prema činjenicama, a ne po političkoj liniji.

Haaški proces, posebno presuda Gotovini i Markaču na 24 odnosno 18 godina zatvora bila je traumatična za Hrvatsku. Što očekujete od žalbe?

- Teško mi je procijeniti kakva će biti konačna odluka. Vjerujem u pozitivan rezultat. Nadam mu se. U procesu protiv Gotovine bilo je dosta nepravde i tužitelji su u obrazlaganju zločinačkog pothvata išli dosta široko. S druge strane čini mi se da su osude donesene samo zato jer je netko morao biti osuđen. I ja se slažem da netko mora biti osuđen, ali to mora biti netko tko je doista počinio te zločine. A ne Ante Gotovina. Ponovio sam više puta. Da ja znam, rekao bi tko je kriv.

Vrhunski ratnici

Može li konačna presuda, bude li negativna, umanjiti vrijednost operacije Oluja.

- Za mene nema sumnje. To je najveća pobjeda u našoj povijesti i slavit ćemo je pošteno i korektno kao takvu, barem dok god smo mi branitelji koji smo u njoj sudjelovali, živi. To je pobjednička operacija.

Jutro ste proveli sa svojim bivšim suborcima. Početkom rata postali ste MUP-ov specijalac, a godinu dana kasnije i zapovjednik specijalnim snagama Glavnog stožera HV-a. Zapovjedali ste i 126. sinjskom brigadom. Prisjetite se kako je bilo s njima na bojištu. Tko su ti ljudi i što mi o njima možete reći?

- Imao sam sreću da sam u ratu bio u društvu takvih vrhunskih ratnika, da sam provodio vrijeme s njima i ratovao uz njih. Vjerovao sam im neizmjerno. Teško mi je izdvojiti pojedince, ali uvjerio sam se da su oni fajteri sa dušom, pravi ratnici koji su ratovali kao pravi vojnici. Oni znaju koji su.

Poznavali ste i Andriju Matijaša Pauka, legendarnog zapovjednika 4. brigade kojom ste i vi zapovijedali nakon njegove smrti u listopadu 1995. godine...

- Pauk je bio legenda brigade, jedan od onih ljudi koji ih je ustrojio i naučio kako da se bore.U bitku je svaki put, bez iznimke, išao prvi.

Uzeo bi pušku, sjeo u oklopno vozilo i predvodio svaki napad. Bio je najpožrtvovniji u akcijama.

Nažalost u jednoj je takvoj akciji i poginuo. Danas sam se prisjetio mnogih takvih ljudi sa svojim suborcima iz 126. Proveselili smo se i bili jako ponosni na te dane.

Nezahvalno je govoriti u ime branitelja, ali mislim da smo u uvjetima kakvi već jesu, napravili dobru resocijalizaciju za njih i pokušali ih uklopiti u život u mirnodopsko vrijeme na najbolji način.

Iako su teška vremena, znam da dečki budućnost doživljavaju optimistično i da žele doprinjeti rzvoju naše zemlje.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 22:45