Analiza osam ključnih ciljeva: Što se može ostvariti, a što su neumjereni birokratski snovi?

Za koji tjedan jedan od ključnih državnih dokumenata, Nacrt prijedloga Nacionalne razvojne strategije Republike Hrvatske do 2030. godine, trebao bi se naći pred zastupnicima u Saboru. Riječ je o dokumentu, napisanom na nešto više od 80 stranica, kojim se definira smijer kojim Hrvatska želi ići. On bi, jednako tako, trebao dati i okvir za sve strateške projekte koje Hrvatska namjerava realizirati do kraja desetljeća.

Na dokumentu se počelo raditi još 2017., u mandatu ministrice Gabrijele Žalac. Bivša je ministrica krenula ambiciozno s formiranjem više tijela i s idejom da u izradu tog strateškog dokumenta uključi osamstotinjak ljudi. Danas stručnjaci koje se namjeravalo angažirati za rad na Nacionalnoj razvojnoj strategiji tvrde da nisu sudjelovali u njezinoj izradi. Organizirani su tada deseci skupova i radionica, a čak je, što je bizaran moment u ovoj priči, bio raspisan i natječaj za osnovnoškolce tijekom kojeg je gotovo 3500 djece izradilo likovne i literarne radove na temu "Hrvatska kakvu želimo 2030".

Magazin je iz Nacrta prijedloga Nacionalne razvojne strategije Republike Hrvatske do 2030. godine izdvojio osam ciljeva. Postavili smo tri jednostavna pitanja - što je cilj, kako stvari stoje sada i je li cilj ostvariv - i uz pomoć stručnjaka pokušali dati odgovore.

1.

Što je cilj?

Do 2030. doseći 80 posto europskog prosjeka BDP-a.

Kako sada stoje stvari?

Orijentiramo li se po tablici iz strategije, 2019. je prosječni BDP po stanovniku u Europskoj uniji (po paritetu kupovne moći) bio 31.970 eura, a hrvatski BDP po stanovniku je dosezao 65 posto tog prosjeka. Analitika svjetske banci europski je BDP po stanovniku postavila na 39.683 eura, a hrvatski je procijenjen na 25.600 eura, što je nešto ispod, ali blizu 65 posto prosjeka EU. U međuvremenu, zbog krize, te brojke su sigurno manje, a njihov odnos vjerojatno ne ide u korist Hrvatske, no prerano je za finalnu računicu.

Hrvatska, međutim, ima još jedan veliki problem. Iako je mala i stanovnicima malobrojna, nejednakosti među njenim regijama su velike. BDP po stanovniku u Hrvatskoj je u 2017. iznosio 11.893 eura, pri čemu su samo Grad Zagreb i još tri županije - Istarska, Primorsko-goranska i Dubrovačko-neretvanska - bile iznad tog prosjeka, a Zagreb je imao tri puta veći BDP po stanovniku od Virovitičko-podravske županije u kojoj je on najmanji.

Najveći BDP od 20.850 eura po stanovniku registriran je u Zagrebu, što je 75,3 posto iznad državnog prosjeka. Zagreb je ujedno i jedini koji je imao BDP po stanovniku veći od prosjeka 28 zemalja Europske unije - bio je 8,2 posto iznad prosjeka EU 28.

HGK-ov indeks gospodarske snage pokazuje da je i u 2018. Grad Zagreb bio daleko iznad hrvatskog prosjeka (indeks 147,8), a slijede Istarska (129,3), Primorsko-goranska (106,1) i Varaždinska (102,9).

Je li cilj ostvariv?

Prilično je izvjesno da nas je kriza u 2020. pogurala devet posto naniže. Optimistični scenariji, kojih se zasad drže uglavnom svi, predviđaju da će oporavak krenuti s proljećem 2021. i da ćemo se do početka 2023. vratiti na razinu iz pretkrizne 2019. Budimo optimisti. Dogodi li nam se 2023. još i ulazak u eurozonu (a to može biti i 2024., 2025….), u tom slučaju možemo očekivati nagli ekonomski rast nošen valom optimizma koji je zbog krize eurozone izostao 2013. kada smo ulazili u EU.

Da bi taj optimistični scenarij zaživio, bitna su dva ključna sastojka - medicina i politika. Ako se doista 2021, riješimo covida-19, globalna i europska ekonomija krenut će u veliki oporavak i tada možemo reći da je cilj postavljen premalo ambiciozno.

Ako se covida ne riješimo još nekoliko godina, ili nikad, prvo što nas čeka je veliko razdoblje turbulentne globalne prilagodbe. U tom slučaju i cilj postavljen u hrvatskoj strategiji vjerojatno je preambiciozan. (V. Vresnik)

2.

Koji je cilj?

U idućih deset godina poboljšati rezultate petnaestogodišnjaka na Programu međunarodne procjene znanja i vještina (PISA), odnosno doseći prosjek zemalja OECD-a.

Kako sada stoje stvari?

U svim dosad provedenim PISA ciklusima od uključenja Hrvatske 2006. rezultati naših učenika bili su ispod prosjeka OECD-a. I dalje se petina srednjoškolaca (21,6 posto) bori sa zadacima na osnovnoj razini čitalačke pismenosti, osnovnu razinu matematičke pismenosti još nije dosegao svaki treći učenik (31,2), a na najvišim razinama nalazi se tek pet posto hrvatskih učenika, što je upola manje od OECD prosjeka. Svaki četvrti hrvatski petnaestogodišnjak nije dosegao niti osnovnu razinu prirodoslovne pismenosti (25,3 posto).

U domeni čitalačke pismenosti, analize rezultata nisu zabilježile značajan pozitivan ili negativan trend u postignućima hrvatskih učenika. Svaki četvrti dječak i svaka sedma djevojčica ne posjeduje osnovna znanja i vještine u čitalačkoj pismenosti. Teško je govoriti o barem i minimalnoj promjeni kada znamo da se u razdoblju od 2009. do 2018. postotak učenika ispod osnovne razine čitalačke pismenosti smanjio tek za 0,9 posto, a postotak učenika na razinama 5 i 6 povećao za samo 1,5 posto.

U matematičkoj pismenosti također nema značajne promjene trenda od 2006. do 2018. U prirodoslovnoj pismenosti tijekom istog razdoblja imamo pak značajan negativan trend u njihovim prosječnim rezultatima koji se smanjuju za pet bodova po trogodišnjem periodu. Dakle, svaki četvrti hrvatski petnaestogodišnjak nije dosegao niti osnovnu razinu prirodoslovne pismenosti, a njihov se postotak povećao za čak 8,4 posto u razdoblju od prvog do posljednjeg provedenog PISA ispitivanja u Hrvatskoj, dok se postotak učenika na najvišim razinama smanjio za 1,5 posto.

Stav društva prema važnosti obrazovanja lako je prepoznati upravo iz činjenice da su u potpunosti izostale očekivane reakcije na svaku novu objavu rezultata na kraju pojedinog PISA ciklusa, kao i na nedovoljan ili tek deklarativan skup odluka da se do idućeg testiranja poduzme sve kako bi hrvatski rezultati bili bolji. Upravo zato mi je drago da se u Nacrtu Nacionalne strategije do 2030. prvi put postavlja jasno definiran i mjerljiv cilj - dostizanje OECD-ova prosjeka.

Analizu rezultata za Magazin pripremila je voditeljica PISA projekta u Hrvatskoj od 2006. do 2018. (u mirovini), Michelle Braš Roth

Je li cilj ostvariv?

Naravno da je cilj ostvariv, a to najbolje pokazuju pozitivni primjeri drugih europskih zemalja i sličnih školskih sustava. Različiti su primjeri dobre prakse korištenja PISA pokazatelja prilikom donošenja političkih odluka u raznim obrazovnim sustavima diljem svijeta. Tako se neke zemlje odlučuju više ulagati u udio učeničke populacije koja ne zadovoljava osnovne razine PISA pismenosti, a druge više investiraju u skupine najboljih i nastoje povećati njihov udio u populaciji svojih budućih radnika i stručnjaka, zaključuje Michelle Braš Roth. (M. Lilek)

3.

Koji je cilj?

Hrvatska će biti među deset najboljih članica EU prema Indeksu gospodarske i društvene digitalizacije (DESI).

Kako sada stoje stvari?

Hrvatska je na 20. mjestu od 28 država članica EU prema Indeksu gospodarske i društvene digitalizacije (DESI) u 2020. godini. U izvješćima o DESI-ju kvantitativni se dokazi u okviru pet kategorija (povezivost, ljudski kapital, upotreba internetskih usluga, integracija digitalne tehnologije i digitalne javne usluge) kombiniraju s uvidima u politiku i najboljom praksom konkretne države.

Od svih kategorija, najbolji je rezultat Hrvatska ostvarila u integraciji digitalne tehnologije u poduzećima, na 12. mjestu je među državama članicama EU. Hrvatska ima 23 posto poduzeća s visokom i vrlo visokom razinom digitalnog intenziteta, čime malo zaostaje za prosjekom EU od 26 posto. U kategoriji ljudskog kapitala, Hrvatska je na 13. mjestu, što je malo slabiji rezultat od prosjeka EU. U kategoriji digitalnih javnih usluga zauzima 25. mjesto među državama članicama EU, kao i u kategoriji povezivosti.

Iz izvješća Europske komisije izdvajamo: "Hrvatska je znatno je napredovala s uvođenjem mreža vrlo velikog kapaciteta. S druge strane, još nije dodijelila nijedan dio radiofrekvencijskog spektra za 5G usluge. Razina digitalnih vještina i dalje je niska u usporedbi s prosjekom EU. Premda je nastavila modernizirati i poboljšavati usluge e-uprave, Hrvatska u toj kategoriji još ima razmjerno niske rezultate."

Je li cilj ostvariv?

"Da bi realizirala cilj, Hrvatska mora znatno više, možda dva do tri puta više od ostalih zemalja, ulagati svake godine u razvoj 5G mobilne mreže i optičke mreže do kućanstava - kako kroz privatne, tako i javne investicije", kaže Hrvoje Balen, dopredsjednik HUP-ove Udruge ICT-ja te predsjednik Upravnog vijeća Visokog učilišta Algebra. Čini se da je to cilj koji je moguće realizirati bude li za digitalizaciju iskorišten dostupan novac EU.

Što se tiče ljudskog kapitala, Balen ocjenjuje da je to parametar u kojem se može napraviti značajne pomake, no zahtijeva investicije od barem deset do 12 puta više subvencioniranih prekvalifikacija širokog kruga građana za digitalna zanimanja. Članovi HUP-ove ICT udruge smatraju da se veliki pomaci mogu raditi i u segmentu primjene digitalnih tehnologija u gospodarstvu tako da se novac za digitalizaciju velikih i malih kompanija iz fondova EU uveća za osam do deset puta u odnosu na prošlo financijsko razdoblje te da se preusmjeri u privatni sektor, za razliku od razdoblja od 2014. do 2020., kada je gotovo sve investirano u javni sektor.

Osim investicija, dodaje da bi Hrvatska trebala ukinuti sve barijere i smanjiti namete koji usporavaju privatne investicije u infrastrukturu, uvesti digitalizaciju cjelokupne komunikacije građana i kompanija s tijelima javne vlasti te maksimalno umanjiti opterećenje rada kako bismo motivirali digitalne talente da ostanu i na hrvatskom tržištu rada. (G. Grgas)

4.

Koji je cilj?

Prema Indeksu globalne konkurentnosti, koji godišnje objavljuje Svjetski ekonomski forum iz Davosa, ući među 40 najboljih od 141 gospodarstva svijeta.

Kako sada stoje stvari?

Hrvatska je na tom indeksu bila na 63. mjestu u 2019. godini, a metodologija se temelji na analizi 12 stupova konkurentnosti, grupiranih u četiri skupine: poslovno okruženje, ljudski kapital, tržišta i inovacijski ekosustav (udjel statističkih indikatora iznosi 70 posto, a 30 posto indikatora odnosi se na pokazatelje dobivene istraživanjem mišljenja gospodarstvenika). Lani je Hrvatska poboljšala poziciju za pet mjesta, što se u najvećoj mjeri zahvaljuje makroekonomskoj stabilnosti i kvaliteti infrastrukture. To ju je poboljšanje pozicije i dalje smjestilo iza svih članica EU, pri čemu je Grčka na 59. poziciji, Rumunjska na 52., Bugarska na 49., Slovačka na 42., a Slovenija, primjerice, na 35. mjestu.

Postoji ukupno 103 indikatora, a jako smo loši u podužem nizu, onih ispod stotoga mjesta. Evo primjera: efikasnost pravnog sustava u rješavanju sporova (140.), opterećenje vladinim propisima (139.), efikasnost pravnog sustava u osporavanju propisa (138.), lakoća zapošljavanja strane radne snage (137.), sklonost prema poduzetničkim rizicima (137.), fokusiranost vlade na budućnost (137.), pronalaženje kvalificirane radne snage (137.), zapošljavanje i otpuštanje radnika (136.), neovisnost sudstva (126.), plaće i produktivnost (119.), pravo vlasništva (111.), digitalne vještine aktivne populacije (101.).

Indikatori koji nas stavljaju na prvih 40 mjesta su, primjerice, inflacija (1.), kreditni raskorak/jaz (razlika između kredita u BDP-u i dugoročnog trenda) (1.), stopa elektrifikacije (2.), trgovinske barijere (6.), prava dioničara u korporativnom upravljanju (12.), kvaliteta cesta (13.), prava radnika (14.), zašita okoliša i s njom povezani važeći ugovori (17.), obvezne pričuve banaka (18.)… sve do pretplate za fiksni širokopojasni internet (39.) i efikasnosti procesa otklanjanja prepreka na granici tj. carine (40.).

Metodologija također mjeri i udaljenost zemlje od "idealnog stanja" ocjenom od 0 do 100 te je Hrvatska u odnosu na 2018. godinu poboljšala svoju ocjenu, koja iznosi 61,9, što znači da je za 38,1 udaljena od idealnog stanja (ocjena 100).

Je li cilj ostvariv?

Napredak koji je Hrvatska ostvarila lani svakako nije dovoljan za ozbiljniji pomak na ljestvici, a kad smo upitali ekonomista Velimira Šonju je li moguće da do 2030. godine budemo među prvih 40 zemalja, odgovorio je: "Naravno da je moguće ako se odmah prione poslu, otklone političke-stranačke prepreke i karijeristi, zaposle profesionalci, ubrzaju procesi i, općenito, poveća efikasnost i kvaliteta upravljanja, ako se dobro nagrade radišni i kreativni, a otpuste oni koji ne doprinose i smetaju, ako se provede digitalizacija svih administrativnih procesa, ukroti korupcija i eliminira zapošljavanje po stranačkom ključu itd.

Moguće je, ali drugo je pitanje koliko je to vjerojatno." Na dodatno pitanje, koliko je vjerojatno da će se država preobraziti u deset godina da bi tako skočila prema indeksu konkurentnosti, ocijenio je: "Iskustvo pokazuje da je to malo vjerojatno". (G. Grgas)

5.

Koji je cilj?

Ciljana vrijednost prema Nacrtu nacionalne strategije jest smanjiti ukupnu stopu rizika od siromaštva i socijalne isključenosti na ispod 15 posto.

Kako sada stoje stvari?

Ukupna stopa rizika od siromaštva i socijalne isključenosti prema podacima iz 2019. godine u Hrvatskoj je iznosila 23,3 posto. Zemlje s najnižom razinom izloženosti građana riziku siromaštva i socijalne isključenosti, čija stopa rizika iznosi od 12-ak do 15-ak posto, su Češka, Slovenija i Finska, dok su na dnu ljestvice Bugarska, Rumunjska i Grčka. Očito su ove najbolje plasirane zemlje poslužile kao cilj u nacrtu strategije, primjećuje Zdenko Babić, profesor s Katedre za socijalnu politiku Pravnoga fakulteta u Zagrebu.

Dinamika indikatora koji se odnose na siromaštvo i socijalnu isključenost je zadnjih četiri do pet godina pozitivna, kako za EU zemlje, tako i za Hrvatsku, i to uslijed pozitivnih stopa gospodarskog rasta od 2016. godine, kaže prof. Zdenko Babić. Naime, postotak osoba koji žive u riziku siromaštva i socijalne isključenosti se u Hrvatskoj smanjio sa 27,9 posto 2016. godine na 23,3 posto 2019. godine, dok je EU27 prosjek u 2018. iznosio 21,5 posto i smanjio se sa 23,5 posto, koliko je iznosio 2016. godine.

- Kada usporedimo isti podatak za Hrvatsku iz 2018. godine 24,8 posto s prosjekom EU27 od 21,5 posto, očito da su hrvatski građani bili nešto više izloženi riziku siromaštva i socijalne isključenosti od prosječnog EU građanina. Zemlje kao što su Bugarska, Rumunjska (slabije razvijene), Grčka (najteže pogođena krizom) te Latvija i Litva, zbog slabijih socijalnih sustava kontinuirano zadnjih godina bilježe veću razinu izloženosti siromaštvu i socijalnoj isključenosti u usporedbi s Hrvatskom, s time da su je u posljednje vrijeme s lošijim indikatorom prestigle još Španjolska i Italija, navodi Zdenko Babić.

Kako objašnjava, hrvatski sustav socijalnih transfera je slab u segmentu naknada za siromašne, slaba je pokrivenost najsiromašnijih stanovnika socijalnim naknadama uslijed niskih osnovica, a slaba je i njihova adekvatnost. Ako ste umirovljenik s 1000 kuna mirovine, imate samo stan i nemate bližnjih koji bi mogli pomoći, vi ste siromašni (granica je 2700 kuna), ali nemate pravo na pomoć iz našeg sustav socijalne skrbi jer osnovica zajamčene minimalne naknade je 800 kuna i spomenuti umirovljenik je iznad osnovice. Zato je naš sustav 'slabo' pokrio najsiromašnije, tvrdi prof. Babić.

Je li cilj ostvariv?

Po mišljenju Zdenka Babiću, ako se želi doseći dosta ambiciozan cilj iz strategije 2030. godine nužno je stvoriti uvjet za gospodarski rast i rast zaposlenosti, a paralelno reformirati sustav socijalnih naknada na način da se poboljša njihova adekvatnost kako bi se poboljšala 'stopa pokrivenosti' socijalnim naknadama za 20 posto onih najsiromašnijih. Jednostavno rečeno, treba povisiti razinu zajamčene minimalne naknade na 60 do 70 posto linije siromaštva, ali i nekih drugih naknada, primjerice dječjeg doplatka. Istovremeno treba intenzivno provoditi programe radne aktivacije, osnaživanja zapošljivosti i vraćanja u svijet rada dugotrajno nezaposlenih.

- U vrijeme trajanja pandemije i izvjesnog rasta nezaposlenosti bilo bi uputno 'olabaviti' kriterije za primanje naknade za nezaposlene, posebice u ovom drugom periodu primanja naknade, pa nakon proteka prva tri mjeseca povisiti iznos naknade i produljiti njezino trajanje za neke kategorije nezaposlenih s kraćim radnim stažem, ne bi li s tom naknadom zaštitili veći broj nezaposlenih građana i tako solidarno podnijeli teret ove krize. Nakon toga treba sustavnije pristupiti reformi sustava naknade za nezaposlenost, smatra prof. Zdenko Babić, koji u predloženoj strategiji ne vidi definiran 'paket' mjera kojima će se pokušati ostvariti cilj. (M. Lilek)

6.

Koji je cilj?

Povećati ulaganje u znanost na 3 posto BDP-a do 2030.

Kako sada stoje stvari?

Prema podacima Eurostata, ulaganja u istraživanje i razvoj (R&D) 2018. godine u Hrvatskoj su iznosila 0,97 posto BDP-a. Iako je to bio najveći postotak ulaganja u R&D sektor u zadnjih 10 godina, to je daleko ispod prosjeka EU od 2,12 posto BDP-a. No, mora se priznati da na toj ljestvici nismo bili najgori jer su manji postotak ulaganja u R&D imali Litva, Slovačka, Bugarska, Latvija, Cipar, Malta i Rumunjska.

Najveći rast izdvajanja za znanost zabilježen je u Nizozemskoj (s 1,95 na 2,16 posto), Poljskoj (s1,03 na 1,21 posto) i Mađarskoj (s 1,33 na 1,53 posto). Do sada su samo četiri države postigle proklamirani cilj Europske komisije od tri posto izdvajanja istraživanje i razvoj. Tako je 2018. godine Švedska je izdvojila 3,31 posto, Austrija 3,17 posto, Njemačka 3,13 posto i Danska 3,03 posto BDP-a za istraživanje i razvoj.

Je li cilj ostvariv?

Hrvatska je u posljednjih 20 godina samo dva puta zabilježila ulaganja u R&D sektor veća od jedan posto: 2000. i 2004. godine. Posljednjih godina približila se brojci od jedan posto BDP-a ulaganja u znanost, no prvenstveno zahvaljujući povlačenju značajnih sredstava iz europskih strukturnih fondova. - U sadašnjem sustavu nije ostvarivo da Hrvatska do 2030. ulaže oko 3 posto u istraživanje iako bi naše gospodarstvo jako profitiralo kad bi se to dogodilo. Za takav iskorak u nas nema političke volje ističe dr. Tome Antičić, bivši državni tajnik i jedan od najboljih poznavatelja hrvatskog znanstvenog sustava. - Ipak, postoji nada, a to je da će pravila strukturnih fondova po svemu sudeći biti takva da će RH morati čak 3 posto tih sredstava uložiti i razvoj i inovacije. No ta ula ganja će biti jednokratna i loše uložena ako se istovremeno naš zastarjeli i nefleksibilni sustav znanosti ne modernizira - zaključio je Antičić. (T. Rudež)

7.

Koji je cilj?

Povećanje zdravih godina života s 57,5 (2018.) na više od 60 godina (2030.)

Kako sada stoje stvari?

Pogled na Eurostatove brojke govori da je, primjerice, 2018. godine prosjek zdravih godina života u Hrvatskoj bio 57,5, a u Švedskoj čak 73, ili na Malti, 72 godine. Susjedna Slovenija bila je malo gora od Hrvatske, s 56,3 zdrave godine. Zanimljivo je i to da se u prosjeku zdrava dob u zemljama EU povećava za 3 - 5 mjeseca svake godine, ali to, dakako, nije pravilo, poglavito za Hrvatsku koja uglavnom stagnira na tih famoznih 57 godina. Potvrđuju to i brojke o godinama zdravog života nakon 65.

Europski podaci kažu da je primjerice 2010. u Hrvatskoj nakon 65. bilo još 6,6 godina zdravog života u prosjeku, a 2018. samo 5 godina. Stariji od 65. u Švedskoj zdravi su još oko 15 godina, a u Sloveniji 7,5 godina. U prilog strateškog cilja ne govore ni podaci o smrtnosti u Hrvatskoj pa su tako lani umrle 51.794 osobe, od kardiovaskularnih bolesti njih 22.020, a od raznih vrsta raka 13.718 osoba. Dvije godine prije brojke su vrlo slične, odnosno umrlo je 53.477 osoba, a od raka tek dvjesto manje nego 2019. Naime, Hrvatska godinama drži vrh po smrtnosti od kroničnih nezaraznih bolesti i raka, a upravo to su zdravstveni problemi koji značajno utječu na zdrave godine živote.

Je li cilj ostvariv?

Sve to govori da će strateški ciljevi u hrvatskom zdravstvu biti teško dostupni i u idućih desetak godina jer u "opisu" načina kako bi se do toga došlo gotovo i nema, osim onog što već dvadesetak godina "trpi papir", ali bez realizacije. Primjerice, i dalje piše da će se funkcionalno i na svaki drugi način spajati bolnice, da će jačati primarna zdravstvena zaštita, da je prevencija jako važna, da će "stup obrane" zdravlja biti javno zdravstvo... Na žalost, teško je povjerovati da će krenuti "tsunami" reformi bez kojih nema ni boljih zdravstvenih pokazatelja ma koliko skupih lijekova potrošili ili instalirali skupe opreme, a bez promjena nema ni pomaka u zdravstvenim pokazateljima pa ni ciljane 64 godine zdravog života. Bit će dobro ako 2030. stignemo do 60. (G. Jureško)

8.

Što je cilj?

Stopu zaposlenosti u dobnoj skupini od 20 do 64 godine dignuti na 75 posto do 2030. i tako premašiti trenutni europski prosjek od 73,90 posto.

Kako stvari stoje sada?

Stopa zaposlenosti u Hrvatskoj, prema podacima Eurostata, trenutno je 66,70 posto. To znači da od 100 osoba u radnoj dobi od 20 do 64 godine u Hrvatskoj radi samo njih 66. To nas čini zemljom s trećom najnižom stopom zaposlenosti u EU, samo Grčka i Italija imaju nižu. Nakon recesije situacija je bila još i gora. Tada je stopa zaposlenosti u Hrvatskoj bila 57 posto (2013.) i povećala se posljednjih godina ekonomskog oporavka. Međutim, ta se stopa povećala i u ostalim zemljama tako da je Hrvatska i dalje ostala pri dnu EU prema zaposlenosti. Da je razlog tome strukturni i ne ovisi o ekonomskim ciklusima, smatra Danijel Nestić, istraživač Ekonomskog instituta.

Nekoliko je tu faktora. Među ostalim, ističe, Hrvati relativno mladi odlaze u mirovinu. Više od polovice umirovljenika ima od 50 do 69 godina (njih 56 posto). Tu treba pribrojiti relativno puno osoba koje ne mogu raditi zbog invalidnosti ili drugih zdravstvenih razloga, npr. branitelji s invaliditetom i druge osobe u invalidskoj mirovini ili ozbiljno narušenog zdravlja.

Osim toga, imamo i više nego druge zemlje "odraslih" studenata, odnosno osoba koje su na školovanju pa zato ne rade. A nije zanemariv ni dio stanovništva koji živi od različitih oblika renti, recimo, iznajmljivanja nekretnina te se nema potrebe zapošljavati. I, na kraju, imamo značajan broj onih koji žele raditi, ali ne mogu pronaći posao. Ni na jednu od tih skupina, smatra Nestić, ne možemo računati za podizanje stope zaposlenosti, čak ni na nezaposlene.

- Prije godinu dana bili smo suočeni s nedostatkom radne snage iako je na "burzi" bio znatan broj nezaposlenih. Ali, očito profil nezaposlenih, njihovo obrazovanje i vještine, ne odgovaraju u dovoljnoj mjeri potrebama gospodarstva, i to se neće moći riješiti preko noći - navodi. Dakle, očekivati rast zaposlenosti putem smanjivanja nezaposlenosti nije najbolja strategija.

Je li cilj ostvariv?

Imajući sve to na umu, Nestić ne vjeruje da je izvedivo doći do stope od 75 posto zaposlenih u deset godina. Kako kaže, možda možemo razmišljati o stopi od 70 posto, ali faktori koji će tu presuđivati neće biti samo gospodarski rast i otvaranje novih radnih mjesta.

- Relativno niska mirovina u odnosu na plaću možda će motivirati neke zaposlenike da ostanu nešto dulje zaposleni kako bi odgodili smanjivanje prihoda umirovljenjem, a s vremenom će se smanjiti i broj osoba u radnoj dobi koje ne rade zbog zdravstvenih razloga, na primjer većina branitelja s invaliditetom. I to su manje-više glavni izvori povećanja zaposlenosti u budućnosti. Povećanje zaposlenosti među ostalim skupinama stanovništva koje ne radi, među onima oni koji imaju rente, odnosno druge oblike prihoda osim od rada, onima koji ne rade zbog obiteljskih razloga ili onima koji se školuju nije vjerojatno - zaključuje Nestić.