Bivši alkar Ivo Milun (65) punih 18 godina vodi spor protiv države, koji je narastao na 28 milijuna kuna, a kako je lani izgubio i na Ustavnom sudu, tužbu je proslijedio Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu. Kaže da se više ničemu ne nada, kako je žrtva poljoprivredne mafije i da je izgubio sve - a bio je nasljednik jedne od najbogatijih obitelji u Sinju.
Prije drugog svjetskog rata obitelj je u Sinju imala 14 kuća i mnogo zemlje, na kojoj su za vrijeme bivše Jugoslavije sagrađene dvije sinjske tvornice. Nakon nacionalizacije ostala im je velika dvokatna kuća od 360 četvornih metara, prekoputa koje je Ivo Milun 1975. počeo graditi drugu kuću, koja ni danas nije do kraja završena.
Ivu Miluna znaju svi u Sinju i okolici jer je od 1975. do 2000. bio alkar koji je u svojoj dugogodišnjoj karijeri osvojio četiri čoje i četiri bare, alkarska natjecanja koja se održavaju uoči same Alke, koja, istina, ne donose pobjedniku slavu kao ona na samoj Alki, ali su u Cetinskoj krajini izuzetno cijenjena. Milun je, usto, prepoznatljiv i po svojim brkovima. Od lani je u mirovini, a bio je vozač u Općini, dok je njegova supruga Silvana bila laborantica u Domu zdravlja. Nakon 1990. i stvaranja hrvatske države bračni par Milun želio se okušati u privatnom biznisu i otvorili su točionicu vina koja je, kažu, sjajno radila. Prodavali su prosječno 500 litara vina dnevno. No njihove ambicije bile su veće.
- Otkad znam za sebe, moja je obitelj imala pet do deset prasaca ili, kako se ovdje kaže, gudina, pa je sušenje mesa, kobasica, pancete i pršuta obiteljska tradicija. I mi smo držali guda, sušili smo meso za vlastite potrebe, pa smo odlučili taj posao profesionalno raditi. Tu odluku donijeli smo početkom 90-ih, a sve potrebne dozvole i dokumentaciju prikupljali smo punih sedam godina. No, uspjeli smo i nedaleko od obiteljske kuće 1997. otvorili smo pogon za sušenje mesa kapaciteta tisuću tona - govori Ivo Milun, koji tvrdi da su njihove komore za sušenje, koje su kupili u Milanu za tadašnjih oko milijun njemačkih maraka, i dalje najmodernije u Hrvatskoj te da se meso u njima može sušiti svih 12 mjeseci u godini.
Ozbiljna investicija
U izgradnju i opremanje pogona za sušenje mesa Miluni su uložili sve što su imali, podigli su dva kredita, svaki od milijun kuna, prvi od HBOR-a, za koje su založili svoje dvije kuće u Sinju, a zatim i pogon. Miluni su u sušaru investirali ukupno oko je 6 milijuna kuna, a kaže kako ju je banka procijenila na čak 11,5 milijuna.
Kada su 1997. završili svoju sušaru, Miluni su počeli tražiti partnere po svim hrvatskim mesnim industrijama. No, kažu da zainteresiranih nije bilo. Naposljetku su 1999. uspjeli potpisati svoj prvi ugovor s mesnom industrijom Lijanović iz BiH. Ugovor nije bio velik, radilo se o doradi 70 tona, a kako je njihova prosječna cijena bila jedna njemačka marka po kilogramu, taj posao značio im je prvu zaradu od 70.000 maraka.
- Lijanovići su tada bili u poslovnom zamahu i u dan su ispunjavali sve odredbe iz ugovora što se tiče plaćanja. Nakon što smo uspješno odradili ugovor od 70 tona, odmah smo potpisali novi ugovor na 200 tona. I taj smo posao besprijekorno odradili, pa smo sklopili još jedan ugovor na 320 tona - priča Ivo Milun, koji je u svojoj sušari u deset mjeseci tijekom 1999. i 2000. Lijanovićima ukupno osušio 330 tona mesa i na tome zaradio oko 330.000 njemačkih maraka.
Kako su Lijanovići bili iznimno zadovoljni poslom koji su Miluni za njih radili, u prosincu 1999. potpisali su novi, do tada najveći ugovor, za 2001., na 1000 tona. Lijanovići su do tada doradu sušenja mesa radili u tri velika pogona u Belgiji, Austriji i Italiji. No, sušara u Sinju bila im je bliža, povoljnija, a Miluni kažu i kvalitetnija, pa su hercegovački mesari nakon potpisivanja ugovora s Milunima za 2001. raskinuli ugovore sa sušarama u Europi.
- Taj nam je ugovor garantirao nam je milijun maraka zarade i već smo tada mogli vratiti sve kredite. No, u prosincu 2000. u naš poslovni odnos s Lijanovićima protuzakonito se upetljala država, odnosno Ministarstvo poljoprivrede. Na granični prijelaz Vinjani Donji iz Ministarstva poljoprivrede došla je naredba da nam se zabranjuje uvoz mesa iz BiH. To nije bio zakon, nije bilo takvog pisanog traga u nekim Vladinim aktima ili papirima Ministarstva poljoprivrede, nego je to bila usmena naredba, vrati kamion i gotovo.
No nama je na osnovi te usmene naredbe Ministarstvo poljoprivrede zabranilo daljnji rad s Lijanovićima. A činjenica je da mi od Lijanovića nismo uvozili meso podrijetlom iz BiH, nego iz deset klaonica u Nizozemskoj, a dovozili su ga iz carinskog skladišta Lijanovića u Mostaru. Jednako tako, činjenica je da su drugi hrvatski prerađivači mesa u 2001. iz BiH uvezli stotine tona mesa podrijetlom iz BiH - govori Milunova supruga Silvana.
- Preferencijalno podrijetlo robe ne mijenja se dok god se na njoj ne izvrši neka fizička radnja, bilo da je to prepakiravanje ili lijepljenje jedne jedine naljepnice na kutiju. Kako Lijanovići na mesu iz Nizozemske nisu radili ama baš nikakve radnje u svojem skladištu u Mostaru, to meso bilo je podrijetlom iz Nizozemske - pojašnjava dalje Silvana Milun.
Hercegovački lupeži
- Ja sam cijeli život SDP-ovac i moja žena uvijek glasa za SDP, ali je činjenica da je naša propast počela s dolaskom Račana na vlast. Tada su se svi okrenuli protiv Hercegovaca, tvrdeći da su lupeži, pa su i Lijanovići odjednom postali lupeži. A ja bih za njih i danas stavio ruku u vatru. Tada sam otišao kod mog stranačkog druga Slavka Linića, koji mi je rekao da se ne brinem, da se za domaća ulaganja i tako dobru proizvodnju mora naći posla i preda mnom je nazvao generalnog direktora Podravke - priča Ivo Milun i dodaje da su tada zaista dobili mali posao s Podravkom, za njihovu mesnu marku Danica, od 70 tona.
- To je bio naš zadnji posao, direktor proizvodnje Danice stidio se kada je objašnjavao zašto nećemo nastaviti posao. Na kraju nam se ispričao i rekao nam da mu je tako naređeno s najvišeg vrha, iz Ministarstva. Nakon svega toga Lijanovići su 2001. dobili zlatnu nagradu u Francuskoj za goveđi pršut ili, kako su to oni zvali, hercegovački špek, koji se sušio u našoj sušari. To je bio dokaz naše kvalitete, a mi smo tada već gotovo godinu dana bili bez posla - priča Ivo Milun, koji je tada tužio državu za izgubljenu dobit od milijun njemačkih maraka, a Državnom odvjetništvu podnio je kaznenu prijavu protiv Ministarstva poljoprivrede. Miluni tvrde da je u dugogodišnjoj pravosudnoj trakavici Općinski sud u Sinju dvaput presudio u njihovu korist, a Županijski sud u Splitu odbacivao je te presude.
- Na suđenju na Županijskom sudu predstavnici Ministarstva poljoprivrede priznali su da smo mogli odraditi ugovor od 320 tona s Lijanovićima, od čega smo odradili 60 tona prije usmene zabrane, pa nam je država ponudila nagodbu. Posjedujem dokument da je ta nagodba sastavljena i potpisana, ali je mi nikada nismo dobili. Pet ili šest puta bio sam kod glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića, a kasnije i kod Cvitana, koji mi je govorio da su svi dokazi na našoj strani i da nikada nije vidio bolje sastavljenu i dokazima argumentiranu kaznenu prijavu.
Iz njegovih riječi mogao sam zaključiti da će raskrinkati poljoprivrednu mafiju, ali se baš ništa nije dogodilo. Mi smo nakon toga odbijeni na Vrhovnom sudu, a naposljetku, 2018., i na Ustavnom sudu, čime smo iskoristili sve pravne mogućnosti u Hrvatskoj, pa smo se zato obratili Strasbourgu - završava kršni bivši alkar Ivo Milun, koji priznaje da može biti sretan jer mu banke do danas nisu uzele nekretnine koje je založio za pokretanje biznisa sušenja mesa 1997., samu sušaru i dvije kuće u kojoj živi sa suprugom i s njihovom djecom. Svjesni su da im perspektiva nije blistava, a ostaje im samo slaba nada da će im Europski sud za ljudska prava ispraviti sve nepravde hrvatskog pravosuđa.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....