ALEKSANDAR DRAGAŠ: O ČEMU PJEVA THOMPSON Zarobljen u prošlosti i mitovima, problemi Hrvata ga ne zanimaju

O tome tko je i što je Thompson više ne treba trošiti riječi. Stoga, veći problem, od pitanja što predstavlja Thompson, jest činjenica da on sa svojim stavovima nije na margini društva, kao njemu srodni izvođači po EU koji zbog nekih sličnih neonacističkih i kriptofašističkih stavova i srodnih ikonografskih odrednica dolaze i pod udar tamošnjih zakona ili nadzor policije, nego najpopularniji hrvatski izvođač čije su pjesme itekako utjecajne, a njihov tvorac nedodirljiv. Uostalom, nekoć je Thompson bio nešto poput državnog ili barem projekta jedne stranke i Katoličke crkve u Hrvata. Ta su vremena, nadajmo se, prošlost iako je masovni “skup protiv ćirilice” vješto iskoristio za promociju novog albuma “Ora et labora”.

Vrane, šišmiši i ljevica

No, što to u novim pjesmama s netom objavljenog albuma poručuje Thompson? Prije svega, retorika je možda i žešća nego na albumima “E, moj narode” (2002.) i “Bilo jednom u Hrvatskoj” (2006.), ali ne i bitno drukčija. Tu i tamo je još osobniji nego prije: u pjesmi “Dobrodošli” dotaknuo se i svojedobne zabrane nastupa u pulskoj Areni, a svima koji su protiv njega poručuje “Nema predaje”.

Osnovna potka albuma “Ora et labora”, iako bi to sugerirao naslov, nije poziv na molitvu i rad, nego na molitvu i borbu. Zna se protiv koga i čega. Protiv svih onih koje Thompson ne smatra dovoljno hrvatskim i katoličkim te protiv svega što takvi čine, a što autor pjesama smatra zlim, nakaradnim i opasnim. Po Boga, Hrvatsku, Crkvu i Hrvate, neovisno kojim poretkom.

Naravno, njegovim pjesmama opet jašu hrvatski kraljevi i ratnici svjetla, lete sokolovi i trčakara lanad, uzdiže se Gospa i Krist, a Bog poziva kršćane da mijenjaju svijet.

Sve u misiji borbe protiv zla, a zna se što je zlo: vrane, šišmiši, ljevičari, jugokomunisti, partija koja “opet pravdu dijeli”, “sustav” koji je “Sotona u svome šeširu”, a u čije je raskrinkavanje umontiran i dobro poznati Tuđmanov govor o vragovima i judinim škudama. Spominje se i osmanlijsko carstvo i “boljševička neman” kao jedno od zala koje su Hrvati preživjeli, slavi se Bosna kao kolijevka hrvatstva, a pjesme su nabijene srednjovjekovnom mistikom, militantnim kršćanskim, pa onime što bi se moglo nazvati stihovima o krvi i tlu, odnosno veličanju jedne vjere, jedne rase, jedne nacije. Dakle, poznati arsenal. Svi oni koji ne misle poput Thompsona i njegovih istomišljenika mrzitelji su svega hrvatskoga, premda baš mržnja, mnogo više nego ljubav, kulja iz njegovih stihova.

No, iz svega toga izvire Thompsonov gotovo patološki strah od ugroze, od vanjskog svijeta, svega što dolazi izvana, iz EU na čijem pragu Hrvatska napokon stoji, ali i iz onog dijela hrvatskog naroda koji, prema Thompsonu, nije dovoljno hrvatski i katolički osviješten ili ga čak valja smatrati izdajničkim, izrodničkim i opasnim. Ako je taj Thompsonov strah realan, Hrvatska je na dobrom putu da napokon postane normalna, otvorena, posve demokratska i tolerantna zemlja ugodna za sve njezine građane, tj. onakva država za kakvu se, npr., zalažu TBF-ovci.

Zbunjen u prošlosti

Eklatantno je pak da se Thompson gotovo uopće ne dotiče onoga što muči najveći broj hrvatskih građana, neovisno o vjeri i nacionalnosti, a to su nezaposlenost, siromaštvo, besperspektivnost, apatija, lomovi u društvu izazvani tranzicijom. To su problemi i bitke koje Thompsona uopće ne zanimaju i koje ne želi voditi. On je potpuno zarobljen u prošlosti i mitovima.

A iz te prošlosti izvire i zanimljiva izjava kojom je Thompson najavio novi album. “Moja je generacija zbunjena da su neke vrijednosti na kojima smo podizani potpuno izobličene i zapostavljene.

Čudno i normalno

Nameću nam neke druge koje nikada nisu živjele u našem narodu. Pokušavam promovirati svjetonazor na kojem sam podignut i to je bio moj cilj u cijeloj priči, da glazbom i pjesmom skrenem pažnju na nešto što nije dobro”, kaže Thompson.

Eto, ja bih tu izjavu u cijelosti potpisao. Samo je jedna sitna razlika. Thompson se njome, vjerojatno, referira na nedostatak kršćanskog duha, hrvatstva i jake desnice u suvremenom hrvatskom društvu. Ja bih, da sam sročio tu izjavu, njome želio reći kako Hrvatskoj i dalje nedostaju jaka ljevica, internacionalizam i tolerancija. Njemu su današnja vremena čudna, a meni sve normalnija. Možda bismo se tek složili oko toga da Hrvatskoj nasušno nedostaje dovoljno posla, industrije i zdrave ekonomije, ali, kao što rekoh, to su problemi koji Thompsona ne zanimaju.