Ako je više izjava ljubavi, a manje dijeljenja obveza, onda je i razočaranje logičnije

Zbog predizborne šutnje ne mogu analizirati sva obećanja koja smo čuli tijekom ove kampanje, koja je na mnoge načine bila bizarna, agresivna i na momente gotovo nadrealna, kao da Hrvati nisu tek nedavno zajedno proživjeli povezujuću traumu. Možda i bolje da ne smijem komentirati ta obećanja, jer ih je i bilo minimalno: više je tu bilo prijetnji, agresije, okrutnosti, sijanja straha, osude, mržnje...

Ali obećanja su bitan dio svakog odnosa: i onog političara i političarki s glasačima i glasačicama, i onog roditeljskog, i onog prijateljskog, i onog ljubavnog. Ima nešto u ljudskoj prirodi što nas vječno tjera da se nadamo da će osoba preko puta nas biti dobra (prema nama) i iskrena: unatoč svim empirijskim dokazima da se politička predizborna obećanja ne ispunjavaju, unatoč svim emotivnim ranama koje nosimo po sebi od obećanja koja se nisu ispunila iako smo mislili da će se partner zbog nas promijeniti, prestati pušiti, prestati lagati, prestati tipkati, prestati varati, prestati krasti - i sad opet, pogađate, ne govorimo o ljubavi nego o onom što očekujemo da će se dogoditi nakon ove nedjelje. Naime, kad smo dugo u vezi pomalo odustajemo: ne očekujemo mnogo promjene, prigrlimo ono što imamo, naučimo preživjeti s tim. Nažalost, tako je i s narodom u vezi s političarima.

Poznata mi je priča jedne žrtve nasilja koju naizmjenično godinama tuku suprug alkoholičar i sin narkoman - no, kad smo joj kroz inicijativu pokušale pomoći, odabrala je radije sjediti za stolom, pretučena, za stolom koji se nalazi između dvije sobe dva muškarca zlostavljača, sobe u kojima kraljuju dvije zlostavljačke opcije koje ne vide žrtvu - iako im ona služi (posve je nebitno za priču jel' u pitanju činjenica da kuha, pere gaće, mete, usisava ili plaća porez ili vozi tramvaj).

Glavna junakinja ove tužne priče odabrala je zaspati za stolom, sjedeći, s glavom među krvavim rukama, posve uvjerena da je promjena nemoguća. U specifičnoj i izuzetno teško objašnjivoj dinamici odnosa koja se uspostavlja u krugu zlostavljanja neobično je važan vanjski element - svih nas drugih koji možemo pomoći da se uspostavi sustav vanjskog svijeta, kontekst u kojem više odnos nije hermetičan već je, kad se pogleda kroz prozor, svima nama (jer je narod u ovoj metafori žrtva) dostupna zdrava slika života vani. I zato je civilni sektor toliko bitan faktor u sudjelovanju u dijalogu oko toga što nam se može dogoditi - i zato je silno važno da svi uključeni dobro razumijemo što se svakoj od nas kad sluša obećanja dešava u duši.

To dotiče neke gumbiće koji su tamo još od djetinjstva - vidim ja na svojoj curici koliko želi da joj obećam druženje s prijateljicom, iako znam da je isto nemoguće, iako i ona, s četiri i pol godine, zna da je nemoguće - a vidim i na sebi koliko mi je teško reći "ne", reći istinu, što iz sebičnih razloga (ne mogu podnijeti frustraciju), što iz toga što iskreno želim reći nešto da osobi koju volim bude lijepo u tom trenutku, ali, većinom, zato što je mnogo lakše lagati nego suočiti se sa svime što istina nosi.

Nauče nas tako, pa onda, unatoč brojnim razočaranjima, zapravo kao odrasli ljudi teže podnesemo istinu: očekujemo mnogo, i kad nam netko ponudi ono što bi Amerikanci nazvali "good deal", očekujemo suluda obećanja - promjene, revolucije, dijamante, vječne ljubavi i vjernosti. Nauče nas tako pa ne vidimo stvarnost. I kad se jednom naučiš na laž, doista jest finija: paradoksalno, instantnom gratifikacijom štiti od razočaranja koje će ionako uslijediti; ali nije li ta igra prokrastinacije neispunjenih obećanja zapravo politika? (I neke ljubavne veze, u redu). Ali, ne bi trebala biti.

Postoji još uvijek nada, ili ja želim vjerovati da postoji, da je politička ideja izvan borbe za moć, da je progresivna promjena stvarnosti. Da bi se politika pretvorila u to, i prestala biti besmisleno ideološko prepucavanje, potrebno je promijeniti i način slušanja obećanja. Mi moramo biti spremni čuti istinu, i o sebi i o svijetu u kojem živimo. Tako zapravo funkcionira svaki zdravi odnos, no put do njega je toliko bolan da je posve legitiman odabir sjedenja za onim stolom, spavanja u položaju muke, jer, u redu, ponekad stvarnost nije toliko užasna kao u toj uvodnoj sceni iz filma o obiteljskom nasilju, ponekad je dosadna i sigurna, dovoljno dobra za nas, sebična i prihvatljiva na nivoima koji nas ne bi trebali zadovoljavati, ali, hej, nismo mrtvi, a nismo ni do kraja živi, pa što?

Konkretnost obećanja i realizacija istih mnogo govori o tome što možemo očekivati od odnosa u budućnosti. Što je više ideologija, a manje konkretne pomoći, što je više izjava ljubavi, a manje držanja za ruke, što je više pozivanja na osjećaje, bilo nacionalne ili ljubavne, a manje zajedničkog vremena, dijeljenja obaveza, šugavih stvari, neplaćenih računa, nošenja djeteta za vrijeme grčeva, ili borbe oko moratorija na kredite, što je više budnica, pjesama, a manje vožnji do vrtića, pomaganja oko vrećica s placa, skidanja temperature, zajedništva, borbe na barikadama, spuštanja među "nas", što je manje "nas", ali stvarno nas, to su obećanja praznija, a razočaranje logičnije.

Svaka ljubavna veza nas je to mogla naučiti, ako smo pažljivo slušali, jer je uvijek na početku jasno tko je tko i koliko će dati: i uvijek ponavljam mladim djevojkama u potrazi za onim savršenim odnosom - ne komunicira se samo riječima, poruke koje dobivate kad ne dobivate poruke su isto tako važne, ako ne i važnije. Zato dobro pazite kako ih čujete.