NAJVEĆE AFERE

Afera HAC: Državu ofarbali za 20 milijuna kuna

Početak uspona tvrtke Skladgradnja poklopio se s dolaskom Sanadera na mjesto premijera
 Vladimir Ivanov/CROPIX

ZAGREB - U HAC-u nema afera, pomalo je već legendarna izjava Marija Lovrinčevića , nekadašnjeg člana Uprave Hrvatskih autocesta , izrečena novinarima 20. listopada 2009. godine. Novinari su se na tu konstataciju samo nasmijali, a za malo više od mjesec dana Lovrinčević je zajedno s bivšim predsjednikom Uprave HAC-a Juricom Prskalom, šefom Sektora građenja Goranom Legcem i glavnim inženjerom projekta Bosiljevo - Sveti Rok Željkom Kandžijom završio u Remetincu. S njima je ćelije dijelio i Slaven Žužul, suvlasnik tvrtke Skladgradnja. To je bio konačni dokaz da višegodišnji medijski napisi o mutnim poslovima u hrvatskoj cestogradnji nisu samo mrtvo slovo na papiru. Počela je policijska operacija Nesklad.

Privođenje u zoru

U ranu zoru 26. studenoga 2009. godine policija je na različitim lokacijama privela četvoricu zaposlenika Hrvatskih autocesta i suvlasnika građevinske tvrtke Skladgradnja. Sumnjiči ih se da su državni proračun oštetili za 20 milijuna kuna. HAC je tvrtki Skladgradnja platio bojenje tunela Mala Kapela i Sveti Rok 43,4 milijuna kuna, odnosno oko deset milijuna kuna za bojenje jedne cijevi. Samo tri dana ranije ministar prometa Božidar Kalmeta je zbog, kako je govorio, loše klime u tvrtki smijenio čelnog čovjeka HAC-a Juricu Prskala i člana Uprave Marija Lovrinčevića.

Cijela priča počela je u siječnju 2009. kada su predsjednik Uprave HAC-a Jurica Prskalo i direktor Skladgradnje Slaven Žužul potpisali ugovor o bojenju obiju cijevi tunela Mala Kapela i Sv. Rok, iako je HAC već imao ugovor s tvrtkama Viadukt, Strabag i Hidroelektra, koje su gradile te tunele, da u sklopu opremanja moraju tunele i obojiti. Dakle, HAC je potpisao dva ugovora za isti posao.

Prskalo je pristao na cijenu od 220 kuna za bojenje četvornog metra, i to bez javnog natječaja. Sa Skladgradnjom je potpisan naknadni ugovor o dodatnim radovima čija je vrijednost bila 24,89 posto iznosa ukupnih radova na tunelu, a u to je bilo uključeno i bojenje.





Ugovor bez natječaja

U tom slučaju, prema zakonu, nije potreban javni natječaj. Do potpisa ugovora sa Skladgradnjom HAC je bojenje tunela u pravilu plaćao 35 kuna po četvornome metru. Takav je ugovor HAC imao i s tvrtkom Brezovica-Gradnja d.o.o. Po toj bi cijeni bojenje jedne cijevi tunela stajalo 937.000, umjesto deset milijuna kuna. Nakon ovog otkrića iz HAC-a su krenula nemušta objašnjenja o višestrukom premazivanju cijevi, reflektirajućoj boji, vrlo kratkom roku za obavljanje radova i, naravno, da je sve učinjeno prema zakonu. Otkrivanje tog posla spriječilo je Upravu HAC-a da potpiše još jedan ugovor sa Skladgradnjom. Naime, tvrtka je na natječaju dobila 8,1 milijun kuna vrijedan posao bojenja oplata tunela Mala Kapela i Sv. Rok. No, HAC je poništio natječaj uz obrazloženje da Skladgradnja nije pribavila svu dokumentaciju. Zanimljivo je da je Skladgradnja dobila i poslove bojenja osam tunela na autocesti Rijeka - Zagreb po cijeni od 65 kuna za četvorni metar. Priča o bojenju tunela izvukla je na svjetlo dana malu tvrtku iz Imotskog, koju su 2003. pokrenula braća Slaven i Jozo Žužul. Na početku je bila specijalizirana za antikorozivnu zaštitu u brodogradilištima, da bi nakon pet godina postala najveći podizvođač na gradnji objekata na autocestama. Njihov se uspon podudara s dolaskom Ive Sanadera na premijersku funkciju 2004. godine.

Cesta do rodnog sela

Tada je tvrtka Viadukt bez javnog natječaja dobila posao gradnje čvora Vučevica na autocesti Zagreb - Split, koji vodi do Sanaderova rodnog sela. Za podizvođača Viadukt tada bira nepoznatu tvrtku Skladgradnja. Otad je ta tvrtka nezaobilazna u gradnji autocesta. No, kako se zbog nedostatka referenci nije mogla javljati na natječaje, tvrtke je redovito uzimaju kao podizvođača. Ugled joj se nije smanjio ni kad se na dionici Šestanovac - Ravča urušio vijadukt Rašćani koji je ona gradila. Navodno je jagma tvrtki za Skladgradnjom potaknuta činjenicom da su Slaven i Jozo rođaci Miomira Žužula, bivšeg ministra vanjskih poslova, a sa Sanaderom su surađivali još dok je bio direktor izdavačke kuće Logos. Kada su kao podizvođači prikupili dovoljno referenci, počeli su dobivati velike natječaje za gradnju dijelova autoceste Dubrovnik - Doli i Podravskog ipsilona, ali poslove im je zaustavila recesija. Nakon što su u veljači pušteni iz pritvora, petorka čeka početak suđenja.





Pomaknuli cijelu dionicu,ali ‘zaboravili’ na natječaj

ZAGREB - Godine 2006. Hrvatske autoceste primjenile su neobičan način da javnosti pojasne zbog čega se mijenja trasa dionice autoceste Ravča- Ploče. Na cijeloj trećoj strani Slobodne Dalmacije objavili su oglas kako bi što detaljnije objasnili zašto je sjeverna varijanta bolja od južne. Južna trasa je odabrana godinu dana ranije i sa izvođačima potisan ugovor o gradnji.

Drukčiji objekti

Uz detaljan opis jedne i druge trase navedeno je kako će novoizabrana trasa, iako za šest kilometara duža biti jeftinija za 370 milijuna kuna. Uz sve detaljnje opise, u oglasu nigdje nije bilo navedeno da će se, kada za to dođe vrijeme, raspisati natječaj za izbor izvođača. To nije pisalo, jer u HAC-u uopće i nisu imali tu namjeru. Iako je trasa pomaknuta za nekoliko kilometara, prolazi sasvim novim područjem, grade se drukčiji objekti, Uprava HAC-a uopće nije razmišljala da im je potreban novi natječaj, već su promjenu trase ubrojili u dodatne radove. Pregovore sa hrvatskim konzorcijem koji je dobio posao izgradnje autoceste Dugopolje - Ploče, o promjeni trase započeo je tadašnji predsjednik Uprave HAC-a Mario Crnjak. On je domaćem konzorciju predložio planove HAC-a, oni su to spremno prihvatili i aneks osnovnog ugovora sa konzorcijem je potpisao novi predsjednik Uprave HAC-a Jurica Prskalo, jer je Crnjak u međuvremenu smjenjen. Začudo ni on nije vidio ništa sporno u činjenici da sa konzorcijem pregovara o novoj trasi a bez provedenog natječaja.

Optužni prijedlog

Godinu i pol dana nakon potpisanog aneksa Općinsko državno odvjetništvo Prekršajnom sudu u Zagrebu podnosi optužni prijedlog protiv Crnjaka i Prskala jer nisu raspisali javni natječaj prije potpisivanja ugovora. Ovaj potez Crnjaka i Prskala samo je dokaz kako se kroz famozne dodatne radove izbjagavalo raspisivanje natječaja te koristila odredba da do 25 posto ukupne vrijednosti radova nije potreban novi natječaj.

No, osim izbjegavanja raspisivanja novog natječaja, u ovom slučaju dodatni je problem konačna cijena radova. Od 2006. i oglasa u Slobodnoj Dalamaciji do 2008., kada je Prskalo potpisao aneks ugovora o izgradnji autoceste Dugopolje -Ploče, cijena se drastično promijenila.

U osnovnom ugovoru cijena izgradnje južne varijanse od Ravča do Ploča iznosila je nešto više od 1, 7 milijardi kuna. U novom aneksu cijena je je nešto manje od 2,2 milijarde. Dakle cijena izgradnje je umjesto da pojeftini, poskupjela za skoro pola milijarde kuna.

Bez obzira na enormno povećanje cijene izgradnje, spomenuta dionica do danas nije završena. Prema najavama autocesta do Ploča bi trebala doći do kraja 2012. godine. Tri godine kasnije od plana. Do tada će slučaj Marija Crnjaka, dans zaposlenog u Institutu IGH i Jurice Prskala biti sudski razriješen.













Pola milijarde više za trasu sa 5 kilometara manje tunela

Prskalo je aneks potpisao na zahtjev direktora Sektora građenja Gorana Legca, koji je zajedno s njim osumnjičen da je pogodovao tvrtki Skladgradnja. Povećana cijena je neshvatljiva, s obzirom da je nova trasa tek šest kilometara duža od prvotne ali i sa 5421,7 metara manje tunela! Nikad nije dato jasno objašnjenje zašto je od procjenjenog pojeftinjenja za 370 milijuna kuna, cijena uvećana za gotovo pola milijarde kuna. Predstavnik sindikata Mijat Stanić, koji je bio na sjednici Nadzornog odbora HAC-a na kojoj se raspravljalo o aneksu, tvrdi kako je član NO-a Nikola Blagajić rekao tadašnjem predsjedniku NO-a Zdravku Livakoviću da ga oporbenjaci pitaju zašto je dionica skuplja. Blagajić mu je rekao “reci im da smo dobili izbore i neka čekaju 4 godine“.









Pod istragom i ureda EU protiv korupcije

ZAGREB - Slučaj izgradnje IIb faze autoceste Rijeka - Zagreb zasad je u istražnim povojima Europskog ureda za borbu protiv prijevara (OLAF), no izuzetno je zanimljiv za sklapanje mozaika funkcioniranja tvrtki koje u Hrvatskoj grade autoceste.

Platili 300 milijuna eura

Europarlamentarci su prijavu podnjeli OLAF-u jer su Europska banska za obnovu i razvoj i Europska investicijska banka izgradnju financirale sa više od 300 milijuna eura.

Slučaj ih je zaintrigirao nakon što je otkriveno da je konzorcij Vijadukt, Hidroelektra i Konstruktor na natječaju dobio izgradnju svih pet dionica i zatim kao podizvođače angažirao sve one tvrtke koje su izgubile na natječaju i upravo za one dionice za koje su se natjecali.

Tako se pojavila sumnja da su se izvođači dogovorili tko će dati najbolju ponudu, a potom će „gubitnike“angažirati kao koperante. Među podizvođače se ugurala i Skladgradnja koja se uoće nije javila na natječaj. Nju je angažirala Hidroelektra. Povjerila joj je potpunu izgradnju najvećeg tunela na dionici, iako Skladgradnja uopće nema referenci za taj posao i do tada nikad nije gradila tunele.

Osim toga nakon provedenog natječaja od strane tvrtke Autocesta Rijek - Zagreb, cijena izgradnje je skočila sa 210 na 248 milijuna eura, a opreme sa 40 na 70 milijuna eura. Prema neslužbenim informacijama tim se slučajem bavi i Odvjetništvo.





Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
27. studeni 2024 01:27