MASOVNA HISTERIJA

Hipohondri u vrijeme ove svinjske gripe

 Biljana Gaurina/Cropix

ZAGREB - Dok liječnici na TV-u objašnjavaju koliko je zapravo rijetka neka egzotična bakterija koja se u Meksiku prenosi prljavom vodom, ja već počinjem osjećati simptome. Dok znojno primam Dečka za ruku, govorim mu da ga volim i da ću ga zauvijek voljeti i u suzama mu nabrajam sve što mu ostavljam nakon smrti. Priznajem mu da sam mu lagala kad sam rekla da mi je vjerojatno netko napravio rupu na vratima od auta dok sam bila u Beogradu (savjet: kad je auto u pitanju, uvijek preuzmite ulogu nezaštićene žene među ljudožderima). Otkrivam mu i sve cipele koje sam potajno kupila, iako mi se prijetio dužničkim ropstvom MasterCardu, te da sam ih sakrila duboko u ormaru. (Znam da zvuči sumanuto, ali kako ih obuti, a da ih on ne primijeti?! Nikako, morala bih čekati do sljedećeg rođendana - u travnju - da mogu izmisliti da mi ih je kupila bakica. O, blažena moja baka Ružica, ona mi već godinama, a da to ni ne zna, kupuje briljantne poklone. Dečko, hvala Bogu, nikako da se zapita kako je moguće da je 82-godišnja Sarajka baš tako upućena u svjetske trendove i mlade američke kreatore kineskog podrijetla). Ukratko, priznajem SVE SVOJE GRIJEHE; uvjerena da umirem, naglo postajem zagriženi katolik. Padam na koljena u religioznom bunilu i molim Boga da me još samo ovaj put oslobodi multiple skleroze, pa ću zaista sljedeću nedjelju otrčati na misu.

I dok psihoanaliza i dalje inzistira da je za sve kriva moja mama, ja se polako pitam koliko krivnje ima u medijskom djelovanju oko nas, koje, nažalost, nije zaraženo ubojitim virusima, već kroničnim senzacionalizmom i potpunom hladnokrvnošću oko širenja neznanja i panike.

Mama je, istina, bila vrlo nesklona empatiji. Bolestima se nije pristupalo kao danas - s brižnom njegom i gotovo posvećenom pažnjom, bolesti su bile usputna smetnja na putu do cilja. Naravski, to je bila produktivnost i ispunjenje svih zahtjeva koje su pred nas stavili što Partija, što roditelji. Doduše, tu je i naše muško šovinističko društvo koje nas je učilo: žena koja se odmara je razvratnica, žena koja voli lijepo izgledati kurva, a žena opsjednuta svojim zdravljem sasvim sigurno Amerikanka. Tek kad sam počela živjeti s najboljom frendicom, razmaženom pak od svoje samohrane majke, naučila sam da se temperatura mjeri sedam minuta (meine Mutti je imala strpljenja tek za pet), a čaj nije samo zašećerena topla voda.

Oh, kako sam sve nadoknadila otkrivši prostor u kojemu se smije biti bolestan! Živa u toplomjeru postala mi je najbolji prijatelj, rengen jedini uvijek iskren partner, krvni nalazi idealan početak mjeseca. Skriva li se iza toga duboka nesigurnost ili posvemašnja razmaženost i narcizam? Nemam pojma, ali znam da me je iskreno - stalno strah. Podsvjesno valjda uvjerena da sam krhka kao načeti porculan, vidim se kao osobu koja hoda gradom izložena svim mogućim opasnostima - od bolesti, naravno, po-sebno onima smrtonosnima.

Postoji teorija da hipohondri naprosto imaju previše slobodnog vremena, ali kod mene vrijedi baš suprotno. Kad Dečko i ja uspijemo spojiti tri slobodna dana, odmah sam vrlo cvrkutava i vesela, putujemo ili idemo rakijati i posve mirno mogu ignorirati i slomljenu ruku. No, kad me udari životni ritam i stres?

Imam simptome srčanog udara, prolaze mi trnci kroz lijevu ruku, hunjavica nikako da prestane, ne mogu udahnuti do kraja, bole me pluća (možda je IPAK srce?), trese me groznica, vrti mi se u glavi, imam osjećaj da neću izdržati do kraja dana. Bolnice i doktori postaju moji najgori neprijatelji, čak iako me nakratko mogu odvratiti od zamišljanja vlastitog pogreba. Zbog njihova ozbiljnog pristupa mojim problemima, ponekad pomislim da moram viknuti: “Ali vi ne možete ozbiljno sumnjati na Chronovu bolest! Ja sam to sve umislila!” Dok čekam nalaze, prolazim kroz pravi pakao, iako mazohistički, jer se u protivnom ne bih vraćala tako često i orno, kao da mi jedino gospodin u bijeloj kuti može reći koliko dugo i koliko jako smijem biti sretna na ovom svijetu.

I zaista, blago vjernicima! Dok se mi ateisti moramo grčevito držati za jedini život u kojem ćemo ikada postojati kao misaono biće koje može jesti paštetu, piti vino, ljubiti se sa zgodnim dečkima i sunčati na slatkim malim terasama, oni se, barem se meni tako čini, uopće ne bi trebali zabrinjavati. Tamo negdje njih čeka pravi raj koji su si izmolili, pa čemu onda strka oko nekakve svinjske gripe?

Lijepo molim Ministarstvo zdravstva da se posveti nama bezbožnicima, koji smo svakako nagrabusili, jer u našoj, okrutnoj verziji priče završavamo kao hrana za crve ili u najboljem slučaju pepeo, a u njihovoj, još okrutnijoj, u vječnom ognju koji nas proždire ili ledu koji nas ubija, ovisno, naravno, o tome, na kojoj se strani Zemljine polutke Biblija interpretirala.

Dok pišem ovo, možda oproštajno pismo (dosta žurno, jer me čekaju u dijagnostičkom centru u Nemetovoj), u Hrvatskoj su četiri vrlo nesretne osobe preminule od tzv. svinjske gripe. Gdje god da se okreneš, samo panika. Jučer sam u frizerskom salonu ozbiljno razmišljala o čepićima za uši; dragi dečko koji mi je prao kosu i njegova kolegica, koja je rezala foliju za pramenove, glasno su raspravljali o svim činjenicama koje su čuli na radiju/pročitali u novinama, a ja se nisam mogla ni pomaknuti. Htjela sam skočiti do plafona i sa šamponom na glavi zavrištati: ZAČEPITE, JA SAM LIJEČENI HIPOHONDAR! KAKO NE RAZUMIJETE DA SMO UPRAVO MI NAJUGROŽENIJA SKUPINA! No, avaj, pristojnost me spriječila da iznesem svoju teoriju o zlostavljanju bolesnika s hipohondrijskim poremećajem, pa sam nastavila ležati u nepomičnom položaju, čekajući da dragi dečko, koji mi je, usput, kašljao u lice, završi s dvostrukim šamponiranjem i regeneratorom i slušala o grlobolji, mučninama, proljevu i probadanju u kostima. Ne moram vam ni reći kako nisam uživala u priuštenoj frizuri, već sam vidjela kako mi fen ubrzano donosi iskašljani H1N1 ravno u lice.

Moć vizualizacije čini čuda. Dragi dečko me u jednom trenutku upitao imam li astmu, jer sam disala vrlo reducirano (čitaj: gotovo sam se ugušila od panike), a iz salona sam izletila kao snijeg iz bandićevskog topa pred sljemensku utrku i ravno naletjela na tri gospođe sa zaštitnim maskama. Držale su se za ruke poput onih kaj na krovu američkih nebodera čekaju svemirce da dođu po njih i ganutljivo skupljale hrabrost da kroče zagrebačkim ulicama. Sve moje znanje koje sam hoćeš-nećeš pobrala statirajući kao Hiponodrijakuš po hrvatskim jedinicama za Hitnu pomoć, raspršilo se u tom trenutku. Uvijek sam mislila da su maske nešto što štiti bolesnike, i to najčešće u zatvorenim prostorima, a kad ono - ljudi ih nose na plac?! Rukama drhtavim od tahikardije, otključala sam auto, u dilemi koja i vas, priznajmo javno, sigurno muči ovih dana.

Kupiti masku i izgledati kao budala ili NE kupiti masku i umrijeti kao svinja? Moj zdravi razum bunio se protiv scene u kojoj ulazim u najbližu ljekarnu i kupujem MEDICINSKU MASKU. A onda opet pitanje, nije li to samo sram preostao iz komunizma, kad nisam smjela reći da imam virozu jer je priličan broj ljudi iz moje okoline prošao radne akcije i/ili Goli otok pa je kostobolja, u najmanju ruku, neumjesna? Što činiti? Za vrijeme tih filozofskih misli nesvjesno obrisah nos i shvatih: omojdragiBože, pa ja sam slinava! Ja. Sam. Prehlađena. Brzim pregledom moje omiljene stranice plivazdravlje.hr shvatih da je začepljenost dišnih puteva jedan od simptoma misspiggyje, te klonuh na prozorsko staklo auta.

Od svih bolesti, baš ona na koju nisam računala! Ali to je uvijek tako, zar ne? Dečka koji je stalno vikao vuk, na kraju je pojeo vuk, koliko se sjećam. A možda je jadno dijete prije toga samo imalo prekognicističke vizije na koje nitko nije obratio pozornost. U borbi za goli život, jedva sam se odvezla do kuće, a svaka osoba koju sam srela na putu bila mi je smrtni neprijatelj. Poštar? Zašto, ZABOGA, ima potrebu razgovarati sa mnom?! Pa on susreće tisuće ljudi dnevno, njega treba izolirati! Susjed želi čašicu razgovora?! Ne, danas ću se praviti autistična!

Došavši kući, odmah sam nazvala svoju doktoricu, koja me pristala primiti (u redu, možda sam malčice inzistirala, no hvala Bogu na privatnicima). Hamlet u meni nije odustajao: ići u čekaonicu i izlagati se daljnjoj zarazi ili ostati doma i umrijeti do popodne od nebrige za vlastito zdravlje?! Započela sam krugove po dnevnoj sobi koje je Plavka zbunjeno pratila poput teniskog meča.

Moja panika trajala je sve dok Dečko nije došao doma. Bila sam u najboljem donjem rublju, a ispred mene naslagane hrpetine cipela, vestica, haljina, dizajnerskog posuđa i skupe kozmetike. Plakala sam. Dečko mi je prišao dosta razdragan.

- Ljubavi - započeo je mazno - divan je taj saten koji si odjenula...

- Prste k sebi! - viknula sam nervozno, shvaćajući njegove namjere tek kad je pružio NEOPRANE ruke prema meni. - To je za doktore na Zaraznoj!

- Oh, sad se mito rješava u naturi? - cinično je nastavio - A ja sam bio uvjeren da mi ostvaruješ dječje snove... U redu, jedino mi nije jasna svrha ove vatrostalne posude... Ali šiljak za led... Mmm...

Rekoh plačno: - To su stvari koje sam... ti odlučila priznati. Jer sam vrlo očito teško bolesna.

- Ali to znamo već dugo, ljubavi. Čemu sada panika?

- Svinjska gripa... je... svugdje...oko...nas... - jedva odgovorih, šokirana njegovim neumjesnim šalama na račun moje neuračunljivosti u ovako teškom trenutku.

- Maco... misliš li ti za sebe da si jako posebna? - upita me odjednom.

- Pa... kako se uzme...

- Ono, jedna u milijun?

- Pa... i ne baš - priznah iskreno.

- Onda zašto bi baš ti umrla od svinjske gripe, zlato moje?

Pauza.

Zaista, zašto? Četvero od četiri milijuna su zaista maleni skor za neku boleštinu, ali... zar ne piše u novinama da nam prijeti opasnost? Zar nas ne upozoravaju da peremo ruke? Zar ne naručujemo panično navodno neispitano cjepivo za H1N1? Zar nisu rasprodane maske?

Odjednom shvatih da je i u farmaciji kriza, i da od nekud treba izvući pare. Bijesna zbog prevare, otkazujem taksi za bolnicu. Neće mene navući na svinjsku gripu neodgovorna histerija, počinjem mumljati, dok krajičkom oka gledam Dečka kako s nevjericom iz hrpe stvari vadi balerinke za sljedeću sezonu. Moje umišljene bolesti moraju biti posebnije! Jedan u milijun? Pih! Ja ciljam na ono 0.0001...

PS. Ipak sam otišla doktoru. Važno je brinuti se za svoje zdravlje. Pogotovo psihičko. Tko će drugi ako ne vi? Površni mediji, izazivači histerije sigurno neće, vjerujte mi.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. studeni 2024 13:34