ZAGREB - Sunčan dan, vijugamo cestom kroz kamenjar Imotske krajine. Nekoliko ovaca s lijeve strane ceste čuva žena sa starinskom torbom i pastirskim štapom.
- Žužuli su iz Grubina. Samo pravo kroz Poljica, to je moje selo - pokazuje rukom prema raštrkanim kućama u podnožju.
- O, u Grubinama ima svega, imadu tamo Mercedese, bagere... Nove kuće niču svakih sedam dana. Moja Poljica su mala, nema ništa, svi su iselili. Nema nami ko pomoći, nemamo Miomira. Dobro bi nan doša jedan Miomir - smije se žena i predstavlja.
Slikanje bez novih zuba
- Danica Lozo, 63 godine, dva sina, dvi ćeri, 18 godina udovica - u dahu je izgovorila i nastavila: - Čujen da se piše puno o ovom Slavenu i bratu mu. Svi pričaju da je dobar, da je isplaćiva svoje radnike pošteno, a šta ti je on, ćerce moja, radija, ne znan ja. Eno dižu kat na kući, vidit ćete je odmah na glavnoj cesti u Grubinama. Velika kuća. Oću li se slikati? Aj dobro, ali bolje bi bilo za nedilju dana, pravin zube, iduću nedilju bit će oni u glavi. Ajde, sritan put.
Pokraj silnih parkiranih bagera i kamiona ušli smo u Grubine. Mirno je u selu, tišinu remeti pokoji automobil koji prođe glavnom cestom i zvuk betonskih miješalica pokraj kuće Slavena i Joze Žužula koja se gradi. Ili nadograđuje...
Zarađivali u inozemstvu
Grubine su već prozvali selom “sa 800 stanovnika i 118 Mercedesa”. Međutim, priče o bagerima i starim “genšerima”, taj proslavljeni “matanizam” pomalo ljuti njegove žitelje.
- Ljudi su bili gladni kruha i godinama su radili vani. Pere kupija bager, vidija Mate da Peri dobro ide pa kupija i on. I to se proširilo, hodali su naši ljudi po terenu, ali nam smeta da nas samo gledaju kroz tu prizmu - govore mještani.
- Kad sam u prvom srednje sjedila s društvom na glavnom trgu, baš kod spomenika Tinu Ujeviću, prošao je onuda Vlado Gotovac. Iako me dugo nije vidio, prepoznao me, poljubio u čelo i rekao ‘pozdravi svoje’. Bila sam preponosna, ponosnija sto puta više nego da mi je ćaća bagerom ili Mercedesom projurio kroz selo - ispričala je jedna mlada žena ponavljajući da je ljute predrasude o selu iz kojeg su potekli brojni poznati Žužuli: lobist, diplomat i bivši ministar vanjskih poslova Miomir Žužul, vlasnik izdavačke kuće Školska knjiga Ante Žužul, braća Slaven i Jozo Žužul, vlasnici tvrtke Skladgradnja, koja je sada u središtu zanimanja javnosti zbog navodnih nezakonitih poslova s državom. Braća Žužul mnogima su u selu dala posao pa ne čudi što su, inače razgovorljivi, za našeg posjeta gotovo svi mještani izrazito škrti na riječima.
- Da ste došli dvi ure prije nego što je uhapsilo Slavena, pričali bi s vama cili dan. Ovako... Slaven i Jozo su vridni ljudi, to je sve što ću reći. Radili su cili život, predano studirali, vozili kamione, ako je netko nešto od njih ukra, ne zamaramo se time - kaže jedan.
- Cila Imotska krajina grca u nezaposlenosti, od 36 tisuća ljudi, jedva tri i po tisuće radi... U ovo vrime kad svatko traži posao, ni riči protiv Slavena i Joze. Oni su za nas dobrotvori, ljude su zaposlili, plaće na vrime isplaćivali. Ljudi rade ka konji, nikad se nisu izležavali - nadovezuje se drugi.
‘To nisu naša posla’
Iako ne žele izlaziti s komentarima, većina mještana ipak ne krije ogorčenost zbog svega što se posljednjih dana događa vlasnicima Skladgradnje. Ne zanima ih je li istina ono za što ih se tereti.
- A zašto se ne otkriju ljudi koji te tjeraju na lopovluk? - nastavljaju ljutito. - I koje poduzeće može opstati u ovoj državi, ako radi pošteno?! Ako će već biti čistke, nek se napravi prava čistka, nek se odvrti do Kalmete i dalje, a ne da samo nastradaju žrtveni jarci - komentirali su kroza zube, u stilu “nisu naša posla”. Ulica se ubrzo ispraznila.
Da smo kojim slučajem u Grubine došli u neko drugo vrijeme, ovaj ljubazni svijet, koji je bio i svjedokom dragocjenih anegdota s velikanima poput Ivana Raosa, Tina Ujevića, Jure Kaštelana, Vlade Gotovca... danima bi iznosio zgode i nezgode; ovako nas je jedino primio Ante Žužul Marinović, 63-godišnji umirovljeni knjižar, pjesnik, član Društva hrvatskih književnika, ponosni vlasnik biblioteke sa 4500 primjeraka i vrijedne etnografske kolekcije, nepopravljivi zaljubljenik u stihove Ujevića, Matoša, Jesenjina ...
- Neko je kupova bagere, a ja knjige, gospe mi. Cili život ih skupljam, ova moja biblioteka od 30-ak kvadrata pamti zanimljive događaje. Odma ću reći da ne želim ništa komentirati vezano za ovu aferu. Moja ljubav je knjiga, o tome me pitajte. O tuđim poslima neću govorit, a stihove i legende o selu kazivat ću vam do jutra ako triba - srdačno je zagrmio Žužul pjesnik.
Leto veća legenda i od unuka
Zidove njegove književne oaze krase portreti Ujevića, Kranjčevića, Matoša, Krleže, s polica nas gledaju stare petrolejke, vino...
- Ovo je selo dalo znamenitih ljudi. Miomira Žužula znaju svi, doktor dječje psihologije, vrlo obrazovan, uspješan čovjek, izvanredan znanstvenik. Ali njegov dida Leto, to je faca. Bio je poglavar sela, inteligentan čovjek s nevjerojatnom maštom i darom za pripovijedanje. To ti je Žužul, važniji od svih Žužula. Svojim je pričama zabavlja cilo selo, ka mali sam sidija i sluša ga, ka začaran. Ovako je Leto kaziva: ‘dođen ja na dvor carice Marije Terezije, isprid palače stoji njezin stražar; ‘di ćeš ti’, pita on mene, kažen ‘iden do Mare, je li doma’, uđen u palaču, a Marija Tereza nagnila se i pere robu na maštilu. Lupin je onako zgodnu po guzici, a ona meni ‘Đava te odnija, Leto, uvik ti si isti’ - ispričao je pjesnik Žužul Marinović dok se okupljeno društvance glasno smijalo.
- Spominjem se i ove Letine: ‘Mi u vojsci kralja Verdinanda, kaplar jednima naredio da jaje stave na glavu, a drugima pušku da vježbamo gađanje. Ne znan gađat, ubit ću čovika, mislin se, opalin, vidin ovome se žumanjce cidi po nosu. Odahnija, kad vikne kaplar da se zaminimo.’ Čovik je bija nešto nevjerojatno, živuća enciklopedija lucidnosti i humora - priča Žužul pjesnik.
Pjesme Žužula Marinovića danas čitaju djeca u čitankama za drugi i peti razred, u njegovu je knjižnicu, dok je još tu bila gostionica, zalazio Tin Ujević, kasnije kad je Ante napravio biblioteku dolazili su tu Vlado Gotovac, Ivan Raos, Jure Kaštelan, Miomir Žužul, Ivo Sanader, Jozo Laušić, Dinko Štambak, Tedi Spalato ...
Stari albumi kriju crno-bijele fotografije, potvrdu iz NDH-zije u kojoj stoji da je ondašnje “Društvo književnika Tinu Ujeviću kupilo kaput vrijedan pet tisuća kuna”, Gotovčeva pisma, šarene uspomene...
‘Kralj smetlišta’
Budući da je u selu neslužbeno na snazi zakon šutnje, sami smo prošetali izumrlim zaseokom Žužuli, unutar samog sela Grubine. Život u zaseoku ugasio se prije nekih 30-ak godina, nekada prekrasni, danas zapušteni kameni dvori izazivaju tugu i strahopoštovanje. Popodnevno sunce miluje zidove i skaline, u zraku se ćuti blagi vonj mokre zemlje i balege, tu i tamo oglasi se pijetao.
Prolazimo pokraj stare Kisića kuće, petero je obitelji u njoj živjelo, jedan od poznatih potomaka iz te kuće je Ante Žužul Đuro, nogometaš RNK Split, Zlatna kopačka Dalmacije prošle godine. Podno nje je djedovina Luke Žužula, mladog povjesničara i pjesnika, a do nje djedovina Slavena i Joze Žužula. Puteljci su zarasli u korov i smokvu, dolazimo do slavne Letića kuće u kojoj je živio poglavar sela Leto, djed Miomira Žužula, i u kojoj se rodio njegov otac Ivan. Iza nje je razrušena kuća pokojnog Josipa Žužula Admirala.
Napušteni zaselak navodno će postati ekoselo, “malo sutra”, komentiraju nešto kasnije neki Žužuli, “i da neko oće kupit, nitko neće prodat svoje”. Prolazimo pokraj kuće Ante Žužula Mačka, vlasnika izdavačke kuće Školska knjiga.
- A i on je uspješan, nije baš vezan za selo, u ovoj mu kući živi brat. Mačak je vozio teretno auto (kamion, op. a.), ima je građevinsku firmu, u Zagrebu je dobiva poslove da uredi odlagališta smeća pa su ga u Zagrebu zvali ‘kralj smetlišta’. Onda se da u izdavaštvo. Voli se naš Mačak pohvaliti da je bio u Hrvatskom proljeću... a šta ti ga ja znam. Priča se da mu je otac naša neko zlatno blago, selo priča, Matu ne briga, znaš kako kažu - rekao nam je jedan mještanin, pa se istog trenutka sjetio seoskog zakona šutnje i izgubio se niz ulicu.
Svi pričaju o bagerima, a ne pričaju o našim lipim običajima, reći će vam mještani Grubina. Dvije su glavne fešte u selu: čestitari o Božiću i Janjijada u tjednu prije Velike gospe, dan kada se cijelo selo okupi na igralištu, druže se, smiju, pjevaju, janjci se vrte, a momci zaigraju mali nogomet, “gornja protiv donje strane ceste”. Koja je tajna uspjeha Žužulovih, kako ti da je gotovo svaka kuća dala nekog poznatog čovjeka? Možda zato što su prije 20-ak godina neki buntovnici na jednom zidu napisali “selo sreće”, kažu nam Žužuli. Ili zato što su nešto kasnije drugi napisali “selo mudrijaša”.
Nije htio ili znao stati
A ovako je to sročio pjesnik Ante Žužul Marinović:
- Čim je on, Imoćanin, Žužul dobio krila - a mora ih je dobit jer na ovom gladnom kamenu nije moga ostati - krila je razvio, jezero preletio, a kad ga je preletio, više se nije zaustavio. Znaš kako kaže naš veliki Tin: ‘Za let si dušo stvorena, za zemlju nije, za pokoj nije, cvijet što nema korijena’. Mala, to ti je odgovor, bogati. Ajde reci, šta će uredan čovik, u neurednom društvu. On smeta!
- A kako vi, umjetnik, erudit, živite sa 1700 kuna penzije?
- A kako?! Glupan, eto kako!
Noć je prekrila selo. Dok smo se uspinjali cestom, pun se Mjesec razlio imotskim poljem. Umirujuću tišinu remetio je tek jingle s lokalnog radija, u ritmu stare Hajdukove himne, ali s novopečenim tekstom dežurnih satiričara: “booo-ja, u tunelu je mooo-ja”.
Još 80-ih ‘prorokovali’ Ivi Sanaderu politički uspon
- Vidi Sanadera što je bio mlad - pokazuje Ante Žužul Marinović staru fotografiju.
- Bilo je to 80-ih, čitali smo kod mene poeziju: Jure Ujević, imotski pjesnik; Momčilo Popadić, pokojni pjesnik i novinar; Dinko Štambak i Ivo Sanader, koji je onda nosija tanke brčiće i kravatu. Gleda Štambak Ivu, gleda, i okrene se prima meni: ‘A ovi gospodinčić s kravaticom, spreman ti je on, moj Ante, za politiku, a ne za poeziju’ - prisjeća se Ante Žužul Marinović i govori o najpoznatijim svojim prezimenjacima:
- Žužula ima 200-tinjak u Imotskoj krajini, i još toliko po svijetu. Dva su Žužula u enciklopediji: jedan ti je Miomir, drugi je Josip Žužul, nekadašnji Titov admiral. Odradio je naš pokojni admiral jedan ili dva mandata u hrvatskom Saboru 70-ih - priča Žužul Marinović.
- Na svaki je sprovod doša u selo, stari ljudi su komentirali ‘komunjara, ma isto je dopustija da mu materu pokopaju u crkvi’. Devedesete su mu kuću digli u zrak, sve je propalo unutra, njegovi ordeni, pisma i zanimljiva dokumentacija. Otiša je jadan u Split, dolazio vikendima i u Splitu umra za dvi godine - tumači pjesnik.
Mještani su ipak ogorčeni što se Imotsku krajinu povezuje samo s ustaštvom.
- Zaseok Žužuli dao je jednog ustašu i čak četiri partizana, ali kad se jednom izgradi kriva slika, ne moš tu ništa - gunđaju stanovnici.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....