Greenspan: Čemu takva buka? Savršen sustav za mjerenje financijskih rizika ionako nikada nećemo imati

Ovo je tržište poput čigre koja se divlje vrti i to će jako loše završiti.” Tu je rečenicu poslao u prosincu 2006. svojim kolegama u povjerljivoj poruci jedan od šefova najveće američke rejtinške agencije Standard & Poor’s i za nju bi agencija lako sljedećih mjeseci mogla američkoj državi platiti kaznu od nevjerojatnih pet milijardi dolara.

Poruka se odnosila na ulaganje u jedan od vrijednosnih papira formiranih na temelju hipotekarnih kredita, za koje je agencija izrađivala procjenu rizičnosti, odnosno rejting, a koji je samo dvije godine poslije postao posve bezvrijedan i nikome se više nije mogao prodati. U javnost je poruka odjednom dospjela u ponedjeljak, 4. veljače, kao dio tužbe koju je protiv S&P-a podnio američki savezni tužitelj. Nije bila jedina te vrste...

“Subprime je iskipio. Ruši cijelu kuću sa sobom”, napisao je kolegi jedan S&P-ov analitičar u ožujku 2007. parafrazirajući naslov pjesme Talking Headsa “Burning Down the House”. “Subprime” se odnosi na stambene hipotekarne kredite dane dužnicima bez dovoljnih prihoda ili imovine za urednu otplatu duga ili jednostavno dužnicima kod kojih nije ni provjereno jesu li uopće zaposleni, primaju li ikakvu plaću i nije li njihova nekretnina već toliko opterećena da se na nju nije smio odobriti kredit.

‘Mediji nas mrze’

“Novi je posao sjajan. Kao da nije dovoljno što se sav MBS svijet raspada, investitori i mediji nas mrze pa smo se svi razbježali da bismo spasili obraz... Više se nemam na što požaliti.” Tom porukom odgovorio je jedan bivši S&P-ov analitičar prijatelju na njegovo pitanje kako mu je na novom radnom mjestu. MBS se također odnosi na obveznice koje su u svojoj osnovi imale hipotekarne kredite.

Sve te i slične poruke danas američkom federalnom tužitelju Ericu Holderu i šesnaestorici tužitelja američkih saveznih država služe kao dokaz da je Standard & Poor’s znao da su rejtinzi koje objavljuje nerealni i napuhani, da ih je izrađivao s namjerom da prevari investitore u vrijednosne papire kojima je određivao bonitet kako bi očuvao svoje tržišne udjele i profite. Posljedice su po SAD i cijeli svijet bile katastrofalne: nerealni rejtinzi prouzročili su 2008./09. svjetsku financijsku paniku i globalnu gospodarsku krizu.

Prema tužiteljevim podnescima sudu, u agenciji su postojali direktori i analitičari koji su upozoravali da S&P ne postupa dovoljno savjesno i temeljito, da se profesionalni standardi tvrtke spuštaju nedopustivo nisko. Ali, ušutkani su. Sada američka vlada od agencije traži pet milijardi dolara kao naknadu štete koju su pretrpjeli investitori poput državnih mirovinskih fondova te banaka i kreditnih unija s državnim jamstvom za depozite.

Izloženost gubicima

To je ujedno prvi slučaj u povijesti da američka savezna vlada izvodi pred sud neku od vodećih rejtinških agencija, premda nije prvi put da se one javno optužuju da su krivac za jednu od najvećih financijskih kriza. Te su agencije kod prodaje vrijednosnih papira oduvijek imale ulogu kvaziregulatora financijskog tržišta. Budući da kupci vrijednosnih papira sami ne mogu imati dovoljno osoblja i znanja da analiziraju i procjenjuju baš svaku vrijednosnicu koju kupuju, onda se oni oslanjaju na procjene rizika koje izrađuju specijalizirane agencije. U Sjedinjenim Državama, a time i u svijetu, najveći dio tržišta za tu vrstu usluga drže Standard & Poor’s, Moody’s i Fitch.

I u slučaju vrijednosnih papira izvedenih i strukturiranih na temelju stambenih kredita njihova je zadaća bila da provjere te kredite i uvjere se da kupci vrijednosnica dobivaju dovoljno kvalitetan financijski “proizvod”. Za to su ih, uostalom, i angažirale i plaćale velike investicijske banke.

Ali, kada je riječ o najsloženijim vrijednosnicama, sačinjenima od drugih “papira”, još pritom emitiranih u različitim “tranšama” s različitim razinama subordinacije ili izloženosti gubicima, informacije o poslovima s kojima je taj lanac počinjao, a to su sami hipotekarni krediti, gubile su se lako kao u igri pokvarenog telefona. Tim više što su mnoge obveznice emitirane kao “privatni plasmani”, pa su bile i izvan pogleda i dosega regulatornih tijela nadležnih za javno tržište kapitala. Dodatni problem predstavljao je golemi “volumen” tog financijskog pothvata...

Neposredno prije izbijanja financijske panike, 2006. godine, tvrtke koje su u Americi posredovale u odobravanju hipotekarnih stambenih kredita generirale su novih zajmova u visini od 3200 milijardi dolara, od čega je oko 21 posto bilo “subprime” ili substandardnih, u ukupnoj vrijednosti od oko 665 milijardi dolara. Većini obveznica u koje su ti krediti “prepakirani” Standard & Poor’s, Moody’s i Fitch dodijelili su tzv. investicijski rejting (BBB i viši), pa nije čudno da su se agencije našle pod reflektorima čim su te obveznice na proljeće 2007. počele redom padati u ogluhu.

Vlasnik Standard & Poor’sa, tvrtka McGraw-Hill Companies, već u kolovozu 2007. dala je otkaz šefici svoje rejtinške agencije Kathleen Corbet. Od vlasti najbrže je reagiralo Povjerenstvo za banke američkog Senata i pozvalo na javno saslušanje čelnike sve tri najveće rejtinške agencije. Prvo pitanje senatora glasilo je: “Zar ste svi vi zaspali za volanom tijekom?!”

Izvršna potpredsjednica S&P-a, Vickie Tillman, pokušala je u pisanom podnesku objasniti senatorima kako je njezina agencija uopće dolazila do rejtinga propalih vrijednosnica. Ispričala je da agencija koristi nekoliko različitih kompjutorskih programa i modela koji uzimaju u obzir čak 70 različitih karakteristika stambenih kredita.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista