Vaša rukometna momčad! Rukomet je najpopularniji sport ovdje i ponekad igramo protiv vas, a vi ste jako dobri, i sad ste nas pobijedili na Europskom prvenstvu u Poljskoj. Bila je to prva stvar koju mi je na pitanje što zna o našoj zemlji, ali bez guglanja - odgovorio Jón Gnarr, bivši gradonačelnik Reykjavíka. Ovaj otkačeni političar i komičar, kojega često nazivaju i “najpoznatijom osobom s Islanda koja nije Björk”, Reykjavíkom je vladao četiri godine, od 2010. do 2014., tijekom kojih je stekao brojne simpatizere diljem svijeta, a moje zanimanje za njega još je više poraslo nakon što sam pročitala njemački prijevod njegove nedavno objavljene autobiografije “Indianer und Pirat’”, koju su kritičari prozvali islandskom verzijom “Lovca u žitu”.
Svoj prvi novac Gnarr je zaradio kao prodavač u mesnici, a prije nego što je postao gradonačelnik radio je na traci u Volvu u Švedskoj te vozio taksi u Reykjavíku. Do Gnarra nije bilo teško doći, nema tajnike ili agente, sâm odgovara na mailove i to rekordnom brzinom, a u komunikaciji je vrlo neformalan, britak i što je posebno osvježavajuće za političara - duhovit.
Rođen je 1967. godine u Reykjavíku, kao najmlađi od četvero djece. Nazvali su ga Jón Gunnar - Jón po djedu, a Gunnar u čast tete Gunne. Njegovo rođenje, piše u knjizi, za njegovu je obitelj bio veliki udarac jer je - bio crvenokos, a takvi su u obitelji bili smatrani “Ciganima sjevera”.
“Bili smo prosječna islandska obitelj. Majka je radila u kuhinji gradske bolnice i voljela je igrati bridž. Otac je bio policajac koji u 40 godina službe nije izostao nijedan jedini dan s posla. Bio je uvjereni komunist, pretplaćen na sovjetske časopise, a kako mu mama nije dozvoljavala da u dnevnoj sobi vješa slike, podrum nam je bio pun portreta Brežnjeva, Hruščova i Staljina. Ja sam volio stripove o Indijancima i već tada sam odlučio da ću kad odrastem preseliti se u Arizonu i živjeti kao pravi Indijanac: imat ću konja, spavat ću u šatoru i promijeniti ime. Živjeli smo u Fossvoguru, predgrađu Reykjavíka.”
Lud za punkom
Kod svog susjeda Dórija mali Jón otkrio je prve punk ploče, Sex Pistols i Sham 69, a posebno mu se svidjelo što je pjevač Sex Pistolsa Johnny Rotten bio crvenokos, baš kao i on. Najviše mu se dopala pjesma “Anarchy in the UK” i iako baš nije bio siguran što to znači, odlučio je da će biti - anarhist. Školu nije volio, a od svih predmeta išao mu je jedino engleski jezik. Češće nego u školi boravio je u gradskoj knjižnici, a najradije je čitao Melody Maker u kojem je proučavao sve o punku. Također ga je zanimalo sve o anarhizmu, ali na islandski je bila prevedena samo Kropotkinova biografija koju, priznaje, nije baš sasvim razumio. Sa 14 godina roditelji su ga poslali u internat za problematične tinejdžere, gdje je ostao dvije godine i potom definitivno odustao od škole.
“Punk je mom životu dao smisao”, kaže Gnarr, koji je uskoro s prijateljima osnovao i punk bend Nefrennsli, što u prijevodu znači “nosevi koji cure”, no već prvi njihov nastup neslavno je završio jer je Jón imao užasnu tremu. Odlučio je istupiti iz benda i nikada kasnije nije ponovo pokušao baviti se muzikom, iako se i dalje često družio s pankerima, a iz tih vremena ostao mu je i nadimak - Jónsi Punk.
- Znam vrlo malo o muzici. Ne volim muziku i ne slušam je - kratko konstatira Gnarr, koji zato obožava televiziju i internet.
- Ne volim biti tamo gdje nema interneta, to je kao da ste pušač bez cigareta. Ne razumijem ljude koji kažu da je to dobra stvar. Ne, nema ničeg lijepog u tome da se ne možete spojiti na internet. Vrijeme bez Interneta nije kvalitetno provedeno vrijeme, to je kao da nemate struje. Jedina stvar koju mrzim više od toga da nema signala jest loša veza, to me izluđuje! - kazao je jednom.
Sredovječni marksist
Tijekom 80-ih, Gnarr i njegova buduća supruga Jóhanna “Jóga” Jóhannsdóttir sprijateljili su se s članovima benda Sugarcubes, tada još malo poznatom pjevačicom Björk Guðmundsdóttir i Einarom Örnom Benediktssonom. Björk i Jóhanna i danas su najbolje prijateljice, Jóhanna je njena osobna maserka i učiteljica joge, a Björk joj je posvetila pjesmu “Jóga” na svom albumu “Homogenic” iz 1997. godine. Sredinom 90-ih Gnarr zajedno sa Sigurjónom Kjartanssonom, kasnije poznatim islandskim scenaristom, nastupa kao radijski duo Tvíhöfði, a od 1997. glumi u komedijama i stand-up komedijama. Proslavio se ulogom Georga Bjarnfreðarsona, zločestog, sredovječnog marksista školovanog u Švedskoj, čije je djetinjstvo uništila majka, militantna feministkinja.
- Islandski humor prilično je sarkastičan. Jedine šale u našim sagama one su o ubijanju, što je vrlo daleko od kompleksnog - objašnjava Gnarr, koji je s vremenom postao najpopularniji islandski komičar. Otišao je i korak dalje te je s već spomenutim prijateljem Einarom osnovao satiričku političku stranku Best Party (Besti Flokkurinn), koja je parodirala islandsku politiku. Činili su to oponašajući standardne fraze i žargon islandskih političara. Manifest im je bila obrada pjesme Tine Turner “Simply The Best”, a svoju politiku nazvali su “anarho-nadrealizam”. Slogan im je bio “More punk less hell”, a ozbiljno su razmišljali i o uvozu Židova (“tako da na Island napokon dođe netko tko razumije nešto o ekonomiji”). Tvrdili su da su sve druge stranke tajno korumpirane, te su obećali da će oni biti otvoreno korumpirani. Gnarrova politička obećanja uključivala su besplatne ručnike na svim gradskim bazenima, kupnju polarnog medvjeda za Zoološki vrt te gradnju Disneylanda na aerodromu, a prije izbora mrtav-ozbiljan izjavio je i da ne namjerava koalirati ni s kim tko nije gledao svih pet sezona serije “Žica”. Njegovu kampanju pratio je i odličan dokumentarac “Gnarr”, u kojem je izjavio: “Među političarima vlada uvjerenje da je, budući da sam komičar, moj život šala. Otac sam petero djece. Pokopao sam oca i majku, a jedno dijete imalo je dugotrajnu bolest. Tada nisam bio komičar. Nisam komičar kada plaćam račune ili kada odgajam svoju djecu. Bio sam siromašan i nezaposlen. Tada isto nisam bio komičar”.
Na užas establishmenta, ali i na njegov vlastiti užas - pobijedio je na izborima u Reykjavíku 2010. godine. “Zašto se uvijek moram uvaljati u neprilike?” prisjetio se prve pomisli u noći izborne pobjede. Iako neočekivana, njegova pobjeda bila je protest građana protiv onih političara odgovornih za bankarski slom 2008. godine, koji je 323 tisuće stanovnika doveo do gigantskog duga, a morao je biti otplaćen kroz više poreze te rezanje mirovina i socijalnih usluga. Tri najveće banke propale su preko noći, ostavivši iza sebe dugove koji su bili deset puta veći od BDP-a zemlje, dionice su izgubile 90 posto vrijednosti, a zemlja je bila na rubu kolapsa. Island, koji nikada nije imao rat ni građanske nemire, prvi put u svojoj povijesti suočio se s masovnim demonstracijama, kamenjem, vatrom i suzavcima... Nije se urušila samo islandska ekonomija, nego i povjerenje građana u tradicionalne političke stranke.
Kada je Gnarr preuzeo ured, glavni islandski grad, u kojem trećina Islanđana živi, a još trećina svaki dan putuje na posao, bio je na rubu bankrota i lako mu se mogao dogoditi isti scenarij kao i Detroitu. Što mu je u tom razdoblju bilo najteže?
- Balansirati budžet grada i preživjeti četiri godine. Bilo je to najdulje razdoblje da sam zadržao jedan posao - kaže kroz smijeh Gnarr i dodaje kako mu je jedino žao što nije uspio ostvariti potpunu demilitarizaciju Reykjavíka i aerodroma.
Čovjek u ružičastom
Kao gradonačelnik pojavio se 2010. na gay paradi odjeven kao transvestit, pred kamerama se pojavljivao od glave do pete u jarkoružičastom, a s vremena na vrijeme na sastanke je dolazio u ženskoj odjeći, kao čin protesta protiv patrijarhata. Njegov kolega Einar bio je potpredsjednik stranke i Gnarrova desna ruka, a nakon pobjede na izborima postao je predsjednik Odbora za kulturu i turizam. Gnarrova prethodnica, Hanna Birna Kristjánsdóttir, novu je stranku nazvala “skupinom umjetnika” pa joj je Gnarr ukazao na to kako su upravo umjetnici stavili Island na kartu svijeta: islandske sage, Björk, Sigur Rós.
- Ne bismo trebali pričati o umjetnicima kao o građanima drugog reda - ozbiljan je Gnarr, koji je nekim svojim potezima za vrijeme mandata ozbiljno naljutio svoje protivnike. Protestirao je protiv članstva u NATO-u te prekršio protokol i odbio večerati s čelnicima NATO-a, izazvavši bijes islandskog parlamenta, a zaoštrio je i veze s Moskvom kada je otvoreno kritizirao njihove antihomoseksualne zakone.
- Više sam libertarijanski nastrojen nego tzv. desničari i veći sam švedofil nego većina socijaldemokrata - tvrdi Gnarr, koji se nakon što je napustio ured snažno zalagao za promjenu zakona po kojima Islanđani moraju imati tradicionalna islandska imena.
- Rođen sam kao Jón Gunnar Kristinsson. Kada sam bio tinejdžer, počeo sam pisati poeziju pod imenom Jón Gnarr. Novo ime za mene je bilo poput novog života - nisam više bio tužan, neurotičan, ružan, čudak, glupi autsajder Jón Gunnar Kristinsson, već kreativan, hrabar, inteligentan i tajanstven nadrealistički pjesnik Jón Gnarr. O tom razdoblju pišem u svojoj novoj knjizi’, trećem nastavku trilogije o mom životu, koja će biti objavljena iduće godine na islandskom, engleskom i njemačkom. Tada sam se svugdje počeo predstavljati kao Jón Gnarr. Otišao sam u nacionalni registar i pokušao promijeniti ime, ali nisam uspio jer su prezimena službeno zabranjena na Islandu. No, našao sam rupu u zakonu: mogu imati inicijale umjesto drugog imena i tako sam postao Jón G. Kristinsson, a nakon godina borbe, islandski odbor za imena dozvolio mi je prezime Gnarr. Nakon što sam postao gradonačelnik, moji politički protivnici nastojali su to upotrijebiti protiv mene kako bi me diskreditirali. Istovremeno, ministrica unutarnjih poslova prezivala se Nordal. Kako je ona mogla, a ja ne? Pa da, ona je bila u konzervativnoj stranci! Kao što vidite, to je bilo vrlo osobno i vrlo politizirano - priča Gnarr.
Otac je postao vrlo rano, sa 20 godina, i ima petero djece. S njim i suprugom živi još samo najmlađi, desetogodišnji sin, a Gnarr je nedavno postao i djed. Njegova kći Margrét Edda poznati je fitness model i islandska reprezentativka u taekwondou i ima više fanova na Facebooku i sljedbenika na Instagramu nego njezin otac. A očeve gene definitivno je naslijedio sin Frosti, koji je bubnjar u bendu Fufanu, a može se pohvaliti nastupom prije Damona Albarna u londonskoj Royal Albert Hall.
Pisac scenarija
Prošle godine Gnarr je proveo četiri mjeseca u Houstonu, u Texasu, gdje je bio stipendist Sveučilišta Rice kao pisac u rezidenciji. Danas radi u medijima, direktor je sadržaja u kompaniji 365Media, koja je vlasnik osam televizijskih i pet radio stanica, jednih dnevnih novina i jednog portala. Vrlo je aktivan i na društvenim mrežama, sâm uređuje uređuje svoje Facebook i Twitter profile na kojima često objavljuje duhovite statuse, kao i fotografije kućnog ljubimca, psa Tobbija. Iako ga je islandski narod želio vidjeti kao sljedećeg predsjednika, odlučio je da se neće kandidirati:
- Siguran sam da bi to bilo zanimljivo, no imam druge planove. Radim u medijima, napisao sam scenarij za TV seriju “Gradonačelnik” u kojoj ću, naravno, ja glumiti gradonačelnika. No najvažniji razlog zašto se neću kandidirati je što želim provoditi vrijeme sa svojom obitelji. Uz to, patim od neurološke bolesti koja se pogoršava s godinama i s količinom stresa i moram misliti i na sebe - odgovara Gnarr, kojega sam za kraj pitala i misli li da je moguće da stranka poput njegove u budućnosti osvane u nekoj od europskih zemalja, ili čak možda u Bruxellesu?
- Apsolutno je moguće! Mislim da će stranke poput Best Party nicati diljem svijeta narednih godina. A ja upravo pišem priručnik o tome kako osnovati takvu, najbolju stranku. Zvat će se - Manibesto.