Milan Šarović, svojedobni nogometni vratar zrenjaninskog Proletera, pa Zagreba, zagrebačkog Dinama, te Grasshopersa, dao je nedavno intervju zagrebačkome Večernjem listu, u kojemu tvrdi da je objavljivanje njegovih fotografija na kojima je posve obnažen u tadašnjemu zagrebačkom tjedniku Poletu bila “namještaljka s političkom pozadinom”, a u opremi se, među recima, dâ razabrati da je Šaroviću smješteno zato što je Srbin koji iz Zagreba nosi najljepše uspomene. Tvrdi: “Jedina neugodnost koja mi se u Zagrebu dogodila bile su te fotografije.”
Objašnjava: “Znate, dok nisam došao u Zagreb, nisam znao što znači Srbin i Hrvat. Izjašnjavao sam se kao Jugoslaven. Zato i danas mislim da je to imalo političku pozadinu, da me netko htio spustiti na zemlju. Odjek cijeloga skandala uspio je tek ublažiti prvi čovjek NK Zagreba Slavko Šajber, čijim je utjecajem zaustavljen dio naklade Poleta.”
Verzija događaja
Evo i njegove verzije događaja, prema Večernjem listu: “Najprije, ja uopće nisam znao da me fotografiraju, jer nisam vidio kameru. Nisam ekshibicionist, ne bi mi palo na pamet tako se pokazivati. U svlačionicu su ušla dva-tri mlada dečka, jedan je nosio fotoaparat ispod kaputa i potajno me fotografirao. Fotografije su objavljene u novinama, pa sam tužio taj list i dobio spor. Zastupao me Silvije Degen”, prisjeća se Šarović.
Mora se Šaroviću priznati da je dosljedan, da iznosi istu verziju koju je iznio i pred zagrebačkim Okružnim sudom 1980.
Da budemo precizniji: gospodin Šarović, svojedobno ugledan vratar a sada vlasnik ugledne i uspješne vratarske nogometne škole u Zürichu, laže dosljedno, kako je lagao i tada. Ne muči ga činjenica da je ta njegova laž, o potajnom snimanju, raskrinkana pred sudom, pa i pravomoćnom presudom Vrhovnog suda SR Hrvatske.
O tome nešto pamtim, jer sam pred Okružnim sudom zastupao optuženu stranku, CDD, radnu organizaciju u čijem je sklopu bio i Polet.
CDD je osnovan kao Centar društvenih djelatnosti omladine. Omladinska organizacija pozvala je 1974 tada mlade politologe Daga Strpića i Dragana Lalovića da preuzmu tvrtku, da je reorganiziraju. Strpić je, među inima, pozvao u tvrtku i mene, samo nekoliko mjeseci pošto sam se vratio u srodnu tvrtku (iz nje sam bio istjeran u političkim progonima 1972, nakon 26 mjeseci dobio sam radni spor, vraćen sam u tvrtku, a nakon još jednog spora i na radno mjesto, ali poslije tog mobinga poprilično sam izgubio volju za tom radnom sredinom, gdje je konce vukla zagrebačka partijska organizacija; zahvaljujući njoj bio sam na neslužbenoj “crnoj listi” i dugo nisam smio pisati u političkim novinama pod vlastitim imenom, dok mi to nije omogućio i za to se izborio Joža Vlahović u Danasu). CDD smo reorganizirali u tri odsjeka: znanstveni, obrazovni, te nakladni. Vodio sam taj sektor u kojemu su bili mjesečnik Pitanja, uskoro i tjednik Polet, te knjiška Naklada CDD u kojoj sam bio urednik. Nakon odlaska Daga Strpića bio sam kraće vrijeme v. d. direktora, dok se tog posla nije latio i mene spasio te gnjavaže Jozo Čondić. Ipak, iz vremena dok sam bio direktor ostao je na meni zadatak pravnog zastupanja, jer se Čondić time nije bavio, a u tvrtci su valjda bili zadovoljni kako sam spasio od uništenja dvobroj Pitanja u kojemu su naši istraživači ( Slaven Letica, Hido Bišćević i drugi) ušli u osinjak Dine na Krku, prorekavši vraga koji se u njoj nekoliko godina kasnije ukazao.
Za tvrtku sam kao odvjetnika angažirao Stjepana Hercega, tada jamačno najboljeg civilista u Hrvatskoj, koji mi je izvukao radni spor unatoč pritisku Partije. Dobili smo ukupno 17 sporova, nijedan nismo izgubili. Posljednji protiv Vladimira Dedijera.
Organizacija rada u CDD-u bila je subsidijarna. Nitko nije nadzirao redakcije, one su imale glavne urednike. Dapače, još sam i pazio da utorkom ne pogledam Polet, tako da na ljutite telefonske pozive mogu reći: “Joj, nisam ga još ni vidio! A zbiljam?”
Prema tome, sa Šarovićem belvederskim sam se suočio tek kad je osvanuo na naslovnoj stranici Poleta. Mislim da sam glavnog urednika Poleta, Zorana Franičevića, pitao zar nisu imali neku bolju za naslovnjak (u ta doba naslovnica nije bila naslovna stranica, nego obrazac na koji je upisivan naslov i oprema teksta). S druge strane Slavenka Drakulić je, zapravo, bila zadovoljna što je i muško tijelo dobilo isti tretman - kao konzumerska ikona, pretpostavljam (iako tada još komadi nisu pitali jedan drugoga “Si ga već potrošila? I kakav je?”. Tek kad je list zapravo rasprodan stiglo je iz Okružnog suda rješenje o zapljeni, zbog pornografije. Eto kako je zapravo bio viđen Šarović. Znači li to da se sudu zgadio? E ne. Zgrožen je bio jedan moćniji: Slavko Šajber.
‘Lep kao greh’
U ta je doba Šajber, šarmantan fakin, duhovito agresivan, bio srednji napadač Partije u Gradu (tad se Zagreb još nije zvao metropola, iako je jedini od svih već imao i metropolita i mitropolita, ali se tada oni nisu “nosili”). Njegova “baza” bila je Slavija Lloyd, zavod za osiguranje i reosiguranje (u njega su se osiguravajući zavodi reosiguravali, što mu je davalo čvrstu financijsku moć), a svoju potrebu za populističkom vidljivošću tažio je pozicijom predsjednika Nogometnog kluba Zagreba, osuđen dakle i u Ligi da ne ide dalje od druge pozicije, baš kao i u politici. To ga je silno frustriralo.
Milan Šarović bio je tada poznat kao Šminker, “lep kao greh”, pa su ga Poletovi reporteri Željko Pajalić (pisac) i Mio Vesović (snimac) lako navukli na fotosession, a Šminker ih je sâm lijepo pozvao na bazen, gdje mogu raditi u miru. Tu je Vesović ispucao brdo fotografija. Šarović je bio prezadovoljan da će osvanuti kao zvijezda, tim više što mu je Vesović govorio o antici, torzu, klasičnoj ljepoti tijela itd. (kako sam kasnije doznao).
Nije on ni reagirao kad su novine izašle, sve dok ga bijesni Šajber nije pozvao na raport (tada to još nije bio prijavak). Pripovijedali su poslije da je “letjelo perje”. Obnevidio od bijesa, uvjeren da je on izvrgnut ruglu (kao da je Šarović njega pokazao općinstvu), Šajber je zatražio sudsku intervenciju, ne shvaćajući da tek time čini štetu i skandal. Ali kad moć udari iz donje u gornju…
Ukratko, tvrtka se našla pred kaznenim postupkom. A osobno Frane, Pajo i Ves, tj. Zoran Franičević kao glavni i odgovorni urednik, Željko Pajalić, te Mio Vesović. Znajući kako stvari idu na Okružnom sudu čim nešto ima veze sa seksom (spram njih je Kaptol bio liberalni klub, to sam se uvjerio još u grotesknome sudskom postupku protiv Pop expressa, kada sam napisao valjda najsarkastičniju sudsku izvijest u pola stoljeća novinarskog lomatanja) shvatio sam da smo pečeni. Stoga sam, u dogovoru sa Hercegom, angažirao ne njega, nego Ladislava Gruičića, odvjetnika koji je do nekoliko mjeseci prije toga bio sudac istoga Okružnog suda, dakle insajder. “To ćemo dobiti”, rekao je Gruičić odmah. “Ne, nećemo, izgubit ćemo na Okružnome, jer ondje Šajber ima utjecaja, ali na Vama je da prikupite što više detalja, da ih što više navedete na led, da stvar padne na Vrhovnom sudu”, glasila je moja procjena odnosa snaga.
Izbajana tvrdnja
Na Okružnom sudu je Šarović izbajao istu tvrdnju s kojom se i sada osramotio u Večernjaku. Ostavimo to što Vesović u životu nije nosio kaput. Iz oštrine sjena na snimcima i iz njihova različitog položaja, bilo je svakome očito da nije sniman pri nekom fiksnom izvoru svjetla, nego uz pomoć bljeskalice. I tako tridesetak puta za redom, u bazenu i poslije na stolu za masažu. “Moglo bi se pretpostaviti da je drug Šarović, kao poznati vratar, obdaren refleksima u dovoljnoj mjeri da barem poslije petnaestog bljeska shvati da ga snimaju, pa eventualno stavi ruke pred stidak”, rekao sam pred sudom, uzalud, jer je i sucu Čizmeku moralo biti jasno da je čovjek samodopadno pozirao, ali bila je jasna i sučeva poza pred Šajberom.
Uostalom, središnja tema bila je inkriminacija za pornografiju. U tu svrhu sud je saslušao kao vještaka nekoga s Katedre za povijest umjetnosti (ne mogu se sjetiti tko je bio, i meni su godine), koji je argumentirano dokazao da to nije bila pornografija, nego pohvala kanonu muške ljepote. U sljedećem broju Polet je objavio snimak kipa atleta pored maksimirskog stadiona, onoga kojemu su u socijalizmu svaki Uskrs farbali jaja u boje nacionalne zastave.
CIJELU PRIČU PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....