GENIJALNI INŽINJER

GEORGE JURAJ PUHALOVICH ‘Oko LNG terminala treba sagraditi galaktiku poslovnih pothvata’

George Juraj Puhalovich u SAD-u je ostvario projekte vrijedne 25 milijardi dolara, a u svojoj viziji ‘Hrvatskog Apollo programa’ objašnjava zašto LNG terminal na Krku mora ostati u vlasništvu države, kako ga treba realizirati više velikih svjetskih kompanija te da je koncept Europske komisije pogrešan

Upravo u trenucima dok je katarska privredna delegacija obilazila lokaciju za prijemni terminal ukapljenog prirodnog plina (LNG) na Krku, u Županijskoj gospodarskoj komori u Rijeci američki poduzetnik hrvatskog podrijetla George Juraj Puhalovich riječkim je privrednicima iznosio svoju viziju “Hrvatskog Apollo programa” koji bi se mogao razviti na tom terminalu i oko njega.

Katarskim šeicima bilo bi puno korisnije da su došli na Puhalovichevo predavanje, nego što su išli na otok Krk, premda im se, vjerojatno, to što bi čuli od Puhalovicha i ne bi dopalo: cijela njegova vizija polazi od prvog i osnovnog uvjeta da Hrvati na tom energetskom postrojenju moraju zadržati većinsko vlasništvo ili nacionalni suverenitet, što su mogli naučiti na primjeru Ine. Drugo, da je za Hrvatsku potpuno promašeno da za LNG terminal traži investitora i vlasnika: ono što je Hrvatskoj potrebno jest realizacija projekta u kojem će sudjelovati barem nekoliko velikih svjetskih kompanija. I treće: potpuno je pogrešan i rasipnički koncept gradnje terminala, koji je zamislila i navodno usvojila Europska komisija.

Futuristički prijedlozi

To što je Puhalovich zamislio na Krku, ali i u cijeloj Primorsko-goranskoj županiji doista je fascinantno. Kad ne bismo znali da je puno sličnih projekata on već vodio i ostvario u SAD-u, pomislili bismo da je riječ o znanstvenoj fantaziji. No, najveći dio njegovih futurističkih prijedloga zapravo stoji čvrsto nogama na zemlji i predstavlja samo nadogradnju ili proširenje tehnologija i biznisa koji već u Hrvatskoj postoje i koji se mogu svesti na zajednički nazivnik plinofikacije. Ostalo su sjajne prilike za iskorištavanje hladnoće koju stvara pretvaranje tekućeg prirodnog plina u stlačeni (CNG) ili “obični” konzumni plin u plinovitom stanju. Ta je hladnoća zapravo otpadna i suvišna - ako se pusti u more, ona će nanijeti štetu životu u podmorju, ali ako se pametno iskoristi, kao što predlaže Puhalovich, onda može oko terminala stvoriti cijelu galaktiku poslovnih pothvata, industrija, radnih mjesta i energije koja na prvi pogled kao da dolazi ni iz čega: od najbanalnijih stvari kao što je čuvanje u hladnjačama do provjere podnosi li neki raketni motor vakuum i niske temperature koje vladaju na putu od Zemlje do Mjeseca. Puhalovichu doista treba odati priznanje, velike su to stvari za Hrvata i Riječanina koji je prve godine života u vrijeme Drugoga svjetskog rata proveo u izbjegličkom logoru u El Shattu.

Tko je uopće George Juraj Puhalovich i otkud mu smjelosti da na ubavom i umrtvljenom Kvarneru, koji nije u stanju održavati niti jedan običan lokalni aerodrom, predlaže novu “gospodarsku Oluju” koja će pokrenuti nevjerojatne stvari - od hlađenja hotela, preko održavanja motora i elektronike zrakoplova do revitalizacije brodogradnje? I zaposliti deset tisuća ljudi?

S Visa u Afriku

U Županijsku komoru HGK u Rijeci Puhalovich je došao iz nedaleke obiteljske kuće na Pećinama. Prije stotinu godina sagradio ju je njegov djed podrijetlom s Visa, veletrgovac vinima koji je na Sušaku prikupljao i skladištio vina s otoka Visa, Lastova i drugih, a “na Rijeci” vina s tada talijanskih otoka. Nono je bio i brodovlasnik, u njegovu je posjedu potkraj 20-ih bio najveći motorni jedrenjak na Jadranu Sveti Nikola, kupljen u Švedskoj.

Stjecajem okolnosti, i Puhalovichev je otac završio na Visu. Nakon što je u Zagrebu diplomirao pravo, dobio je na Visu posao suca pripravnika. Na otoku se i oženio, a kada se 1943. mladome paru rodio sin, sve ih je zajedno rat otjerao u izbjeglištvo u Afriku, u poznati kamp El Shatt. Nakon rata Puhalovichi su se doselili u Rijeku gdje je George Juraj završio osnovnu školu, gimnaziju i Strojarski fakultet, i to prvi u svojoj generaciji, godinu dana ranije nego ostali. Za nagradu je dobio putovanje u Egipat i mali novčani iznos. Nakon odsluženja vojske pružila mu se prilika da ode u Ameriku na godinu dana. Ta se godina protegnula na četiri i pol desetljeća: 17. prosinca bit će punih 45 godina kako je George Puhalovich napustio domovinu i inženjersku karijeru započeo u SAD-u. No, često je dolazio u Hrvatsku i nudio projekte. Ali, bez nekog većeg uspjeha. Nije mu puno trebalo da shvati glavni problem...

“Ja dolazim ovamo otprilike svake druge godine i svaki put su na svim pozicijama drugi ljudi, a razgovori počinju od početka. Sve sam ovo govorio dr. Tuđmanu još 1990. kad je posjetio hrvatske iseljenike u Kaliforniji, potom Mesiću, pa pokojnom Račanu. I nikad ništa.”

U Americi se stvari odvijaju sasvim drukčije. U Kaliforniji je Puhalovich odmah dobio posao u AiResearchu koji je danas dio United Technologies, jedne od najvećih tvrtki, izlistane na Njujorškoj burzi (NYSE). No, tada još nije imao američko državljanstvo pa nije smio raditi u tajnovitim visokim tehnologijama. Ali, pozvao ga je da dođe raditi za njega proslavljeni Charles Bates Tax Thornton, osnivač i vlasnik Litton Industries, kada je dobio ugovor za gradnju serije razarača i nosača helikoptera. Thornton je za gradnju brodova od države dobio brodogradilište u Mississippiju pa je htio tamo poslati i Puhalovicha, ali on se nije želio preseliti. No, neki su njegovi proračuni bili zapaženi, pa je dobio ponudu od Norman Ingeneeringa da za njih koncipira centar za ispitivanje plinskih turbina koji je željela graditi američka vlada.

“Trebao im je netko tko će to osmisliti i ja sam sa 30 godina došao u Norman te odmah postao potpredsjednik tvrtke. Pozvali su me u Pentagon da im prezentiram svoju zamisao. Firma je imala svoj mlazni avion i ja sam njime obilazio klijente po Americi, i dobio sam taj projekt, pobijedio sam na natječaju vrijednom u današnjem novcu više od tri milijarde dolara. Poslije toga sve je išlo jedno za drugim, sve je postalo kao bajka...”

Laser i Zvjezdani ratovi

U 45 godina George Puhalovich u Americi i drugim zemljama realizirao je projekata u vrijednosti većoj od 25 milijardi dolara. Sve u visokim tehnologijama. U Normanu je sudjelovao u izradi najsnažnijeg i najvećeg lasera na svijetu nakon što je Amerika odlučila da više neće isprobavati atomske bombe, nego će lančane reakcije simulirati u laboratoriju. Laser je završio u projektu “Zvjezdanih ratova”, a Puhalovich na gradnji centra za specijalno ispitivanje letjelica pri niskim ili kriogenim temperaturama te radiološkom ispitivanju materijala za nuklearne pogone ratnih brodova i podmornica.

Iz svog tog iskustva s niskim temperaturama, ukapljenim kisikom i dušikom te specijalnim materijalima razvio je i ideju iskorištavanja otpadne hladnoće iz LNG terminala, koju predlaže za realizaciju Hrvatskoj. No, na njegovo predavanje nije došao ni riječki gradonačelnik, ni primorsko-goranski župan, da niti ne govorimo o ministru gospodarstva koji za LNG na Krku traži “investitora”, premda Puhalovich upozorava da za vlasništvo nad tvrtkom danas nitko pametan nije zainteresiran. Ali, za projekt jest.

“U Americi se niti ne dopušta da samo jedna tvrtka izvodi neki veliki projekt, kako ne bi došlo do problema, da firma bankrotira ili slično. Zato je i meni, kad sam dosegnuo određenu razinu, bilo sugerirano da osnujem vlastitu korporaciju. Za bilo koji projekt treba biti nekoliko tvrtki u konzorciju, to je obično i osnovni zahtjev da se dobije projekt”, kaže Puhalovich. No, to zahtijeva i koordinaciju kakve u Hrvatskoj očito nema.

“Ja sam 2001. u riječki 3. maj doveo najveću američku brodograđevnu delegaciju sa stručnjacima iz Northrop Grummana koji je preuzeo Litton. I odmah se počelo govoriti da oni investiraju u brodogradilište. Ali, oni nisu zainteresirani da budu vlasnici, njih interesiraju projekti! To Hrvatska ne može shvatiti. Hrvatska traži investitore, a zapravo partnere koji su u biznisu, koji imaju poslovni duh, koji znaju kako tržište funkcionira...” A na Krku bi, uz LNG terminal, prilika za biznis bilo napretek.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 12:36