Partner s osobnom odgovornošću, sve je što osim imena i sitnih detalja o kontaktu na poleđini piše na posjetnici Georga Freiherra von Boeselagera. Nema loga kompanije, nema tiskarskih ekshibicija. Merck Finck & Co., privatna banka iz Njemačke, u svemu se drži pravila diskrecije. Njeni klijenti, u pravilu najbogatiji Nijemci i njemačke zaklade, osjećaju se potpuno zaštićeni. Između ostaloga zato što dvojica partnera - Boeselager i Michael Krume - za poslovanje banke odgovaraju vlastitom imovinom.
- Ključ je u povjerenju - kaže mi Boeselager s kojim sam razgovarao u četvrtak u jednom zagrebačkom bogato opremljenom uredu na Zrinjevcu, u tvrtki čiji je bio gost predavač prethodne večeri.
- Kada govorite o novcu, govorite o nečemu što je vrlo važno svakome, a često je to i osobnije nego mnogo drugih stvari.
Razgovaramo o njegovoj banci, europskom bankarskom, ali i socijalnom sustavu, o uzrocima krize, ali i o nečemu za bankara vrlo privatnom i neuobičajenom. Pričamo o njegovom ocu i stricu čije je ime naslijedio. O povijesti obitelji koja je u velikoj mjeri odredila njegove današnje poglede na život, a koja je, da je povijest krenula drugim tokom, svojedobno mogla odrediti i europske političke i životne tokove.
Razgovori s ocem
Filip Freiherr von Boeselager, Georgeov otac, bio je jedan od posljednjih preživjelih sudionika zavjere koja je 1944. trebala završiti atentatom na Adolfa Hitlera, tranzicijom vlasti u Njemačkoj i, na kraju, potpunim zaokretom u njemačkoj politici, prije svega u njemačkom odnosu prema drugim narodima - Židovima, Slavenima, Romima...
- Rođen sam 1951., dakle daleko nakon tih događaja, ali da, svi u obitelji znamo što se u to ratno doba događalo. Kada govorim o svom ocu, mislim da je njegovo djelovanje bilo dio naslijeđa njegova obrazovanja. Vi morate biti spremni riskirati svoj život u ime takvih ciljeva. Moj otac bio je jedno od desetero djece iz vrlo katoličke obitelji koja je živjela na selu. Obrazovali su ga isusovci, a njihov je odgoj uvijek donosio ono najbolje iz europske tradicije. Temelj tog nauka je: ne trebate se bojati nikoga i čovjek se mora osloniti na Boga. Najvažnije je bilo izgraditi svoju vlastitu savjest i svaki dan je propitivati - jesam li u pravu ili ne. Čovjek o tome ne može suditi ne postoji li striktan moralni kod. A to je u slučaju mojega oca i njegova brata, mojeg strica, bio kod katoličke crkve i vjere.
- Kada je rat započeo - prisjeća se George razgovora s ocem Filipom (umro je 2008. kao 91-godišnjak, tako da je tih razgovora bilo mnogo) - poštivali su se ratni zakoni. Neprijateljskog se oficira, ako bi bio uhvaćen, nije tretiralo loše. Tako je bilo u Africi, tako je bilo i tijekom ratovanja u Francuskoj. Moj je otac živio s francuskom obitelji i nisu mu ništa učinili. Dramatična je promjena stigla kada je rat stigao do Rusije i kada je tamošnji vojni vrh Wermachta saznao za masovna ubojstva civila, Roma, Slavena i Židova. Ali te zločine nije radila (mobilizirana) vojska, to su bile SS trupe. Moj otac u početku u to nije mogao vjerovati, kao ni njegov feldmaršal (Erwin von Witzleben). A zapravo Hitler uopće nije vjerovao njemačkoj vojsci, zato je formirao SS trupe. U regularnoj vojsci još je uvijek postojao i vrijedio stari, vrlo dobar kodeks ratovanja.
Moj otac je u Rusiji shvatio da je Hitler promijenio sve. Da se pretvorio u đavla i da je transformirao Njemačku u okrutnu i amoralnu đavolju državu. Zaključio je da on ne može živjeti po takvim pravilima. Zato se priključio otporu. Kako se u takvoj situaciji možete pripremiti za otpor? To možete raditi samo u slobodno vrijeme, uvijek u strahu da ćete biti otkriveni i ubijeni. I još nešto, takvu stvar čovjek ne može učiniti sam.
Morate pronaći ljude kojima možete vjerovati! S druge strane, ako ste u grupi, to uključuje strah od izdaje. Vjerujem da je tako bilo u svim zemljama u doba represije, nije tu njemačka vojska bila iznimka. Ljudi su se bojali vjerovati jedni drugima, nikad nisu mogli biti sigurni s koje strane vjetar puše. Ako pogrešno procijenite nekoga za koga mislite da bi se želio pridružiti otporu, riskirate svoj život. Zato je moj otac neprekidno živio u strahu. Do kraja je života sa sobom imao pilulu s otrovom.
Jeste li razmišljali kakav bi bio svijet da je pokušaj zavjere u kojoj je sudjelovao vaš otac uspio, da je Hitler nestao sa scene. Bi li svijet u tom slučaju danas bio drukčiji?
- Vrlo je teško danas odgovoriti na takvo pitanje, ocijeniti bi li Nijemci prihvatili takav razvoj događaja. Njihovi su umovi bili potpuno isprani putem medija i drugih oblika snažne propagande. Velik dio populacije bio je još uvijek uvjeren da će Hitler pobijediti u tom ratu. Bili su na neki način ludi. Zato ne znam bi li u tom trenutku prihvatili činjenicu da je Njemačka izgubila rat. Ali mogli smo (Boeselager ovdje govori u prvom licu) spasiti milijune žrtava koje se vjerojatno ne bi dogodile da je Hitler bio mrtav. A možda bi se svi okrenuli protiv ljudi koji su ubili Hitlera. Mi to danas doista ne možemo znati. Vjerujem da bi dosta toga ovisilo i o reakciji ‘lavova’ - Amerike, Francuske i Rusije.
Intervju u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista
