Gdje se živi bolje, u Zagrebu ili manjim gradovima u njegovoj blizini?

Godine 1984. godine u Zagrebu je manje od polovice kućanstava (48,6 posto) posjedovalo telefon, koji je tada bio privilegij visokoobrazovanih stanovnika. Na bolji socijalni status ukazivao je i televizor u boji. Između dva popisa stanovništva Zagreba (1981. i 2011.) broj stanovnika grada povećao se za 20-ak tisuća, ali se zato broj automobila povećao za oko 130 tisuća. Danas, u doba mobitela, pitanje o posjedovanju fiksnog telefona postalo je potpuno irelevantno jer to o statusu njegova vlasnika ne govori ama baš ništa, pa je tako i u velikom istraživanju o kvaliteti životu koju je prošle godine proveo Institut za društvena istraživanja rubrika fiksni telefon - ostala prazna.

- Šezdesete godine ključne su godine modernog, zapadnog, civiliziranog svijeta, doba kada visoki standard više nije bio ograničen samo na manjinu, nego se mogao primijeniti na najveći broj stanovnika - smatra Anđelina Svirčić Gotovac, voditeljica spomenutog istraživanja, koja je zajedno s Jelenom Zlatar i Branimirom Krištofićem rezultate objavila u knjizi ‘’Kvaliteta života u novostambenim naseljima i lokacijama u zagrebačkoj mreži naselja’’. Zamišljeno kao nastavak dugogodišnjih istraživanja o kvaliteti života koje je IDIZ provodio još od 1970-ih godina, ovo istraživanje provedeno je u proljeće 2014. i obuhvatilo je nova stambena naselja i lokacije u Gradu Zagrebu (Vrbani III, Vrapče (Ris), Lanište-Jaruščica, POS Novi Jelkovec, Sveta Klara, Selska-Baštijanova, Kajzerica, POS Špansko...) i trima gradovima u Zagrebačkoj županiji - Zaprešiću, Samoboru i Velikoj Gorici.

Mladi parovi

- Mreža naselja nastaje krajem 20. stoljeća, pa tako i sociološka literatura prati pojam umrežavanja i širenja u okolni prostor. To više nije samo suburbanizacija, gdje smo mi krenuli živjeti u obiteljskim kućicama u okolici grada, već baš urbani sustav gdje imate nekoliko malih gradova koji jesu urbana naselja po sebi jer imaju sve funkcije koje ima urbani grad, ali su funkcionalno povezani s matičnim gradom - objašnjava A. Svirčić Gotovac.

Istraživanje je provedeno na uzorku od 308 ispitanika, odnosno kućanstava, no valja odmah spomenuti da uzorak nije bio reprezentativni, nego ciljanog ili namjernog tipa, a kvote su određene samo prema spolu pa je u uzorku podjednak broj žena i muškaraca.

Nova rubna naselja nastajala su stihijski i neplanirano, u neskladu s procesima urbanističkog i prostornog planiranja, a istraživanje pokazuje da kvaliteta stanovanja nije doživjela poboljšanja uspoređujući dobivene rezultate s onima iz 2004. godine, već stagnaciju, a po nekim pokazateljima i pogoršanje.

U prvom desetljeću tranzicije Zagrebačka županija imala je mnogo veći rast populacije nego Grad Zagreb (9,3 posto naspram 0,16 posto) zbog suburbanizacije i formiranja satelitskih naselja, ali i zbog većeg broja izbjeglica i prognanika koji su se u ratnim i poratnim godinama doselili iz drugih dijelova zemlje. 61,7 posto ispitanika u ovom istraživanju je u dobnoj skupini od 26 do 45 godina, što zapravo i ne iznenađuje jer upravo mladi parovi najčešće kupuju stanove u novim naseljima. Gotovo polovica ispitanika (47,7 posto) ima fakultetsko obrazovanje, a prednjači Velika Gorica s čak 70,3 posto, što je, tumače autorice, još jedna posljedica suburbanizacije: mladi, visokoobrazovani ljudi biraju živjeti u manjim mjestima nedaleko od Zagreba. U najvećem broju slučajeva kućanstva uključuju nuklearnu obitelj (ukupno u svim gradovima 76,6 posto), proširena obitelj nešto je češća u Samoboru (10,7 posto), dok je 19,6 posto kućanstava u Zagrebu samačko, a ta brojka visoka je i u drugim gradovima.

Bez urbanizma

Većina stanova je u privatnom vlasništvu, dok je u Zagrebu, razumljivo, najveći broj ispitanika (15,2 posto) koji žive u unajmljenim stanovima. U Zagrebu je i najviše stanova u kategoriji od 41 do 60 četvornih metara zato što su cijene stanova najviše u Zagrebu i ljudi kupuju manje stanove. Većina ispitanika u Zagrebu ima trosobne stanove, no njihova kvadratura ostala je ista kao prije desetak godina, tj. nedostatak prostora u novim zgradama kompenziran je povećanim brojem malih soba. Ova ‘’prednost’’ statistički je zapravo nedostatak, zato što ne poboljšava kvalitetu života, već samo pokazuje kako su investitori i arhitekti vješto odgovorili na zahtjeve tržišta kako bi ostvarili veći profit. Zanimljiv je i podatak da je 16,9 posto zgrada iz prvog razdoblja tranzicije (od 1990. do 2000.), dok ih je 83,1 posto građeno nakon 2000. godine. Najviše ih je, kažu moje sugovornice, građeno u razdoblju prije krize, pa tako navode i podatak da je od 2001. do 2008. u Zagrebu izgrađeno 40 tisuća novih stanova, od kojih je 20 tisuća danas prazno (podatak dobiven u Uredu za strategijsko planiranje), a to stanje koje prati i druge tranzicijske zemlje nazivaju - urbanizmom bez urbanizma.

- U posljednja dva desetljeća, a pogotovo tih nekoliko godina neposredno uoči financijske krize, došlo je do velikog investitorskog booma. Privatnici bez ikakva iskustva koji čak nisu ni bili građevinske struke gradili su urbane vile, dvojne objekte, zgrade s nekoliko katova, preprodavali, tržili... a zamislite što su onda tek radile velike građevinske firme? Zahvaljujući ujedno i simbiozi koju su imali s gradom, koji im je jeftino davao atraktivne lokacije u gradu Zagrebu, a da nije podjednako i ravnopravno mislio i na tzv. socijalno stanovanje. Hrvatska nema ni pet posto socijalnih stanova u ukupnom stambenom fondu, a Austrija ima više od 40 posto. I tako su nastali preizgrađeni rubni dijelovi grada, a nisu se izgradili županija, periferija i taj suburbani dio - kaže A. Svirčić Gotovac.

U drugom dijelu istraživanja, osim razine kućanstva, prikazuje se i razina susjedstva, odnosno opremljenosti neposredne životne okoline, a ključni pojmovi kojima se opisuju problemi u stambenom zbrinjavanju stanovništva jesu priuštivost (affordability) i dostupnost stana (accessibility). U Zaprešiću i Zagrebu ispitanici su najnezadovoljniji prometnim gužvama (65,2 odnosno 55,7 posto), u Samoboru lošim cestama (21,4 posto), a u Velikoj Gorici dužinom putovanja (11,1 posto).

Gradsko tkivo

Zanimljiva je i tablica koja pokazuje razloge preseljenja na određenu lokaciju: polovica ispitanika (49,4 posto) kao glavni je razlog preseljenja navela bolje uvjete života, pri čemu je ta brojka najviša u Samoboru (67,9 posto). Najviše je ljudi nakon stupanja u brak otišlo živjeti u Zaprešić (17,4 posto), dok je najviša brojka onih koji su se doselili zbog posla u Velikoj Gorici (11,1 posto). Luskuznih kućanstava - čiji su kriteriji podno grijanje, sigurnosni sustav, knjižnica s više od 100 knjiga i jacuzzi - nema uopće u Zaprešiću i Samoboru, u Zagrebu ih je 4,3 posto, dok ih je u Velikoj Gorici čak 18,5 posto. Jedno od objašnjenja mogao bi biti veliki građevinski boom u Gorici koji je u odnosu na druge gradove počeo relativno kasno (nakon 2000.) .

Tzv. primarni indeks institucija u susjedstvu najniži je u Samoboru (32,1 posto), što znači da samo oko trećina stanovnika smatra kako u svom neposrednom susjedstvu imaju temeljne usluge kao što su zdravstveni centri ili vrtići. Razlog je taj što je Samobor, iako prilično poželjan grad na tržištu nekretnina, jedino mjesto u kojem su nova naselja građena izvan grada i time izolirana, no taj je indeks nešto veći tamo gdje su nove zgrade utkane u postojeće gradsko tkivo. U jednoj od takvih zgrada, na prvom katu izuzetno očuvane novogradnje, u neposrednoj blizini samoborskog Doma zdravlja, živi i 43-godišnji Igor Rizmanovski. Iz Samobora je, a u stanu od 50 četvornih metara živi dvije godine. Radi u gradskoj upravi, na posao odlazi biciklom i za to mu, kaže, trebaju tri minute. U blizini njegove zgrade nalaze se i vrtić i knjižnica, a nešto malo dalje i osnovna škola.

Foto: Bruno Konjević/CROPIX

- Samobor je za moj pojam i za sve ljude koje poznajem raj za život. Sve je nadohvat ruke, grad je čist, a ceste uređene. Ima i mnogo biciklističkih staza, a jedini nedostatak je manjak noćnog života i kulturne ponude, međutim za 15 minuta sam u Zagrebu - smatra Rizmanovski.

Zaključak prva dva dijela istraživanja jest taj da gradovi sateliti puno bolje mogu zadovoljiti potrebe svojih stanovnika od rubnih zagrebačkih naselja, osim ruba Samobora, u kojem su izdvojena nova naselja pa je nastala ta velika razlika, što ipak, kao što vidimo i na primjeru našega sugovornika, ne znači da je grad loš.

Divlja gradnja

Treći dio istraživanja bavi se estetskim i ekološkim elementima susjedstva, te građanskom participacijom, odnosno sudjelovanjem u planiranju i donošenju odluka u susjedstvu. Pod estetskom komponentom susjedstva podrazumijeva se koliko su blizu zgrade jedna drugoj, propadanje zgrada, grafiti na fasadama, udaljenost prometnica od zgrada, a najzadovoljniji ovom komponentom stanari su u zaprešićkom naselju Kanadske kuće. Građanska participacija u svim je dijelovima ocijenjena slabom, odnosno gotovo nepostojećom, većina ispitanika prvo se obraća predstavniku stanara, no više od 60 posto ispitanika nikad se osobno ne angažira u stvarima koje se tiču zgrade ili susjedstva, a taj je postotak pogotovo visok u Velikoj Gorici (82,6 posto).

Najbolji primjer takve participacije jest primjer Kajzerice, građena je među prvima, oko 2000. godine, predviđen je stambeni fond, ali nije se ulagalo u susjedstvo i okolinu.

- Kada imate takav divlji ili kapitalistički način gradnje, onda infrastruktura nikada ne dođe na red. Populacija novostambenih naselja uglavnom je mlada i stvorila se jedna kritična masa nezadovoljnih stanara, koja je onda krenula obijati vrata grada, jer to više nije 5 ili 10 nego nekoliko tisuća stanovnika novih naselja. Istovremeno, pritisnuta su stara naselja - stare škole i vrtići pucaju jer ih novopridošli stanovnici guše, pa smo tek nakon deset godina na Kajzerici dobili novi vrtić i školu. Problem je napokon riješen, no to nije urbanizam, to je gašenje požara - dodaje A. Svirčić Gotovac.

Istraživanje je pokazalo i da su od svih naselja POS naselja stanovnicima najpoželjnija za stanovanje - jeftinija su, imaju dobru infrastrukturu i popratne sadržaje, a Novi Jelkovec, posebno obrađen u ovom istraživanju, najbolje je i tehnički najopremljenije POS-ovo naselje. Obitelj Grijak u Jelkovec se preselila s Borongaja 2009. godine, a primaran razlog bili su bolji životni uvjeti.

Brza gradnja

- U to vrijeme ovo je bila najpovoljnija cijena stanova u Zagrebu. Djeca su nam bila mala, interesirali su nas vrtić i škola, dobili smo informaciju da će naselje autobusom biti povezano s gradom i da je osmišljeno kao mali grad koji će imati sadržaje - objašnjava Cvijeta Grijak, koja sa suprugom i dvoje djece u dobi od od 9 i 15 godina živi u stanu od 90 kvadrata s tri male spavaće sobe.

Na fotografiji: obitelj Grijak, Cvijeta, Miroslav i kći Veronika

Foto: Bruno Konjević/CROPIX

- Privilegij je da imate tako koncipirano naselje da djeca ne moraju prelaziti preko velikih prometnica. Naselje je dovoljno sigurno, a segregaciju ja osobno nisam doživjela - kaže Cvijeta Grijak. Suprug Miroslav je u mirovini, a ona radi u Ilici i do posla joj treba 45 minuta. Iz Jelkovca prema gradu prometuju tri autobusne linije, a 25 minuta hoda udaljena je željeznička stanica u Sesvetama. Supružnici Grijak zadovoljni su i suradnjom s predstavnikom stanara, no smeta im što stanovnici naselja često ostavljaju krupni otpad i što su kućice za smeće neuredne. Njihov najveći problem odnosi se na lošu izvedbu stana u kojem na nekoliko mjesta na stropu i zidovima primjećujemo svježe mrlje od vode.

- Očito je da nešto ne štima ako u zgradi koja je stara pet-šest godina već curi i ispada da smo puno novca investirali u objekt koji nije tehnički ispravan - kaže Miroslav Grijak.

- Socijalno stanovanje doživljavalo se kao nešto što smo naslijedili iz socijalizma i kao nešto što više ne trebamo, čak je imalo i negativan kontekst i negativan imidž. Sada se pokazalo da je socijalno stanovanje ono koje osigurava dobar i pristojan život većini stanovnika, a ne samo marginalnim skupinama. Vi očekujete da imate heterogeno preslikano društvo u vlastitom naselju i sada je samo pitanje jeste li uspjeli u tome i je li došlo do socijalne kohezije, a ako imate preveliku homogenost samo jednog socijalnog sloja, postoji opasnost da se naselje getoizira i segregira. Gradska politika ipak je uspješno riješila da se ta getoiziranost smanji, i to upravo kroz model javnog najma - zaključuje A. Svirčić Gotovac.