BIVŠI MINISTAR BRANITELJA

FRED MATIĆ O NAJTEŽIH 15 MJESECI 'Ma kakav logor! Logor je zezancija. Ali ovdje su me povrijedili ljudi koji su mi bili bliski, moji suborci...'

'Uskoro namjeravam nabaviti i psa. Da konačno imam pravog prijatelja'
 Srđan Vrančić/EPH

Dvorana za sastanke na petom katu Savske 66 bila je prepuna ljudi. Na trenutke se jedva disalo. Ne samo zbog nedostatka zraka i previše ljudi, među kojima su bili biskup štovatelj ratnog zločinca, kao i optuženik za ratne zločine, već atmosfere koja je, umjesto da bude formalna na kakve smo navikli prilikom primopredaje vlasti, bila sve samo ne takva.

Na čelu stola kojem se jedva moglo prići, sjedili su novi i stari ministar. Predrag Matić bio je blijed, a glas mu je drhtao dok je svoja tri zbogom upućivao svima onima koji su ga podržavali u protekle četiri godine, a posebno onima koji su mu posljednjih 15 mjeseci mandata od života učinili pakao. I ne samo njemu nego cijeloj njegovoj obitelji.

Nisu ga poštedjeli niti taj, zadnji dan.

- Izdajico, crvena komunjaro, hvala Bogu da te više nikad nećemo vidjeti, bježiš pred biskupom jer se valjda ideš klanjati Milanoviću... - dobacivala je “publika” koju je doveo novi ministar. Sve je izgledalo kao da se onaj šator koji od 20. listopada 2014. nelegalno stoji pred ulazom, sada preselio unutar zgrade. Iste uvrede, vrijeđanja, ponižavanja, najružnije riječi koje je bilo mučno slušati.

Za Matića je sve bilo kao da se ponovno vratio u 1991.

- Kako sam se osjećao kada sam vidio kako će izgledati primopredaja? Kao da ulazim u logor Stajićevo - iskreno nam je priznao tri dana kasnije. Čovjek koji nije samo bivši ministar, već prije svega vukovarski branitelj, ratnik s Trpinjske ceste, uništavatelj osam neprijateljskih tenkova i jednog oklopljenog transportera, logoraš, nositelj čak osam državnih odličja, uključujući i ono Kneza Domagoja za junaštvo u ratu... Unatoč tome, bio je na tapeti “onih koji mrze” i zbog svojeg ratnog puta.

Posljednji dan

- Bez obzira na to što je on u SDP-u, a ja u HDZ-u, prijatelji smo iz rata i logora. I Fred je istinski heroj. Znam da bi, da treba, ponovno bio prvi na Trpinjskoj cesti, kao što je bio i 1991. - odlučno odbacuje sve sumnje u ratni put bivšeg ministra Zoran Šangut, vukovarski branitelj i logoraš, danas ravnatelj Memorijalnog centra Domovinskog rata u Vukovaru.

Niti u snu, kada je preuzimao dužnost u Milanovićevoj Vladi, Fred nije očekivao što će mu prirediti dio branitelja, populacije kojoj i sam pripada. Unatoč svemu i svoj posljednji dan u Savskoj 66 odradio je uzdignute glave. Mirno je odslušao sve uvrede na svoj račun, nije se dao isprovocirati, premda se jasno vidjelo koliko mu je teško suzdržavati se. Pa kome bi bilo lako gledati da oni, koji su do jučer hodočastili u njegov ured kako bi ga molili za pomoć, sada s vrata istog tog ureda trgaju pločicu s njegovim imenom i gaze ju nogama.

Ali Fred je i tog dana, sa svojim najbližim suradnikom Bojanom Glavaševićem, izašao na glavni ulaz. Na stražnji je u posljednjih 15 mjeseci ušao samo jednom. Kad su šatoraši prepriječili njegovom automobilu put do parkirališta.

- Da Bog da se nikad ne vratio! - povikala je plavokosa žena za njim kad je posljednji put napuštao zgradu u kojoj je, kako sam priznaje, proveo najtežih 15 mjeseci u svojem životu.

‘Sječa glava’

Dobro ju je znao. Bila je to Rozalija Bartolić, predsjednica udruge udovica zagrebačke županije, na čiju je molbu samo dvadesetak dana ranije zaposlio sina nestalog branitelja. I zato ga je njezina poruka posebno zaboljela.

- Nisi Rozalija bila tako grlata kad si me molila da zaposlim onog dečka - uzvratio joj je. Nije mu rekla ni riječ. Nažalost, među onima koji su ga došli “dostojno” ispratiti bili su i mnogi kojima je i osobno pomogao.

Za Freda Matića nakon listopada 2014. ponovno dolaze mirniji dani. Tvrdi da bi unatoč svemu što mu se događalo i danas postupao jednako. Ne bi dao ostavku niti bi ju tražio od svojih najbližih suradnika Bojana Glavaševića i Vesne Nađ, čiji su zahtjevi za “sječom glava” došli u paketu s njegovom. I dalje stoji uz izjave svojeg najbližeg suradnika, sina simbola Vukovara Siniše Glavaševića.

- Pa i ja sam prije puno godina u “Latinici” rekao da na strani agresorske vojske nema samoubojstva - kaže ponovno. Zato i danas ostaje pri svojem stavu od prvog dana - povod dizanja šatora nisu bile Glavaševićeve izjave, već odgovor na privođenje Milana Bandića, čemu se kasnije priključio i HDZ kada je shvatio da bi bunt u Savskoj mogao pomoći u kampanji za predsjedničke izbore.

- Pa onaj dan kad je bio sukob prosvjednika s policijom na Markovu trgu zbog čega sam bio neopisivo tužan, u kafiću u Dežmanovom prolazu viđeni su tajnik HDZ-a Milijan Brkić i Josip Klemm, jedan od kolovođa - otkriva Fred.

HDZ-ovac Zvonko Milas, i sam branitelj, koji Matića poznaje otkada su radili zajedno u Glavnom stožeru, a bio je neizravno uključen u sve što se događalo oko šatora, ne dijeli njegovo mišljenje.

- Matić je na početku mandata imao prešutnu podršku da radi svoj posao. Podržavale su ga udruge, osnovao je široki savjet u kojem su bili branitelji. Međutim, on i njegov pomoćnik nisu pazili na svoje izjave, iako su znali koliko je populacija koju zastupaju osjetljiva. Ništa se od svega ne bi dogodilo da je Matić zatražio od Glavaševića da se ispriča - uvjeren je Milas, koji odlučno dobacuje povezanost svoje stranke s podizanjem šatora.

Prosvjed je počeo nakon sastanka tadašnjeg ministra s Đurom Glogoškim iz Udruge 100-postotnih invalida. Tema je bila rješavanje problema invalida HVO-a koji bi, zbog izmjena Zakona kojima su se trebale spriječiti milijunske tužbe ostalih pripadnika HVO-a protiv države, mogli ostati bez nekih prava. Iako im je Matić obećao kako će sve riješiti novim izmjenama, ali da treba strpljenja, Glogoški nije želio čekati. Izašao je sa sastanka i rekao da ga je ministar vrijeđao.

- Došlo mi je da skočim kroz prozor jer bi to značilo da sam ga vrijeđao na osobnoj razini, što nikada ne bih učinio - otkriva. Ubrzo je stiglo olakšanje jer ga je tajnica koja je vodila zapisnik obavijestila kako nije stigla zapisivati pa je sastanak snimala, što inače nikada ne radi.

- Srce moje, to! - laknulo mu je i odmah je otišao do Glogoškog vjerujući da će sve riješiti.

- Rekao sam mu kako ćemo pustiti snimku i da ću na prvu rečenicu gdje ga vrijeđam skočiti kroz prozor - prepričava bivši ministar. Nije mogao ni pomisliti da će sve pretvoriti u prosvjed koji će ga pratiti do kraja mandata i trajati 462 dana. Šator je postao gotovo opće mjesto za političare suprotne opcije, skupljali su se tamo i ratni zločinci kako bi ga rušili, iznosile su se plinske boce, blokirao ulaz, optuživali su ga da je kriv za smrt Nevenke Topalušić...

Glavašević mu je nudio ostavku, ali nije ju prihvatio.

- I to više puta, ali je svaki puta odlučno odbio - kaže i Bojan koji je u Ministarstvo došao upravo na Matićev poziv, i to za šefa kabineta, iako se od ranije nisu poznavali. Nakon što je uhićen pomoćnik za stambeno Dinko Mikulić preuzeo je i njegov resor. Matić, naime, u Ministarstvo nije doveo nikoga od novih dužnosnika, već su ostali raditi svi ljudi koje je tamo zatekao. No, Glavašević mu je postao i ostao najbliži. I bio je neposredni svjedok svega što je trpio.

- U ove četiri godine postao je puno napetiji nego na početku mandata - kaže.

Fizički napad

Fred i sam priznaje da mu je 15 mjeseci šatora bilo najtežih 15 mjeseci u životu.

- Ma kakav logor! Logor je zezancija. U logoru je sve jasno. Tamo sam u glavi složio tko me drži, zašto me drži i koji im je cilj. Ali ovdje su me povrijedili ljudi koji su mi bili bliski, moji suborci - ne skriva tugu. Glavašević kaže da je Matić sve što se događalo dosta teško podnosio.

- Najgore mu je bilo kada su na mene fizički nasrnuli ispred šatora. To ga je doslovce izbacilo iz cipela. Ono što ga je činilo nesretnim jest spoznaja da su neki ljudi zbog politike prešli granicu, odnosno napravili neke stvari nakon kojih nema povratka - kaže. Najviše mu je žao, baš kao i Matiću, što zbog šatora nisu uspjeli realizirati sve projekte koje su planirali.

- Žao mi je što nismo uspjeli donijeti Zakon o civilnim žrtvama rata, što će prodavaonicu braniteljskih zadruga otvoriti netko drugi, kao i veteranski centar u Lipiku - nabraja Fred.

‘Što nam ovo treba’

Ponosan je na sve što su u četiri godine odradili, prije svega na objavu registra branitelja, ali i Zakon o žrtvama seksualnog nasilja kao i mnoge zakonske izmjene koje su išle samo na poboljšanje statusa branitelja.

- Čak sam propisao da pravo na putne troškove imaju i branitelji iz Zagreba, odnosno da se trošak karte ne nadoknađuje samo onima koji dolaze, recimo, iz Stona, već i onima koji iz Španskog idu na Rebro. I oni će dobiti tih dvadeset kuna za povratnu kartu - navodi, a Bojan dodaje i kako zahvaljujući tome što je Ministarstvo izašlo izvan granica na raspolaganju stoji 20 milijuna eura za projekte u resoru.

Milas mu zamjera objavu Registra jer smatra da ona nije donijela ništa dobro.

- Osim što smo imali prezentaciju poput prezentacije blockbustera u Muzeju suvremene umjetnosti - dodaje. Pogreška je, smatra, bili o razdvajanje mirovina jer se time ništa nije dobilo, osim što je kod jednog dijela branitelja koji nemaju staža, stvoren strah da bi mogli ostati bez mirovine jer im se sve isplaćuje iz proračuna.

- Nisam sreo niti jednog branitelja koji je protiv objave Registra ili barem meni nije rekao. Nitko se nije ubio, nitko zbog toga nije dobio optužnicu niti je uhićen na granici, kao što su neki najavljivali - uzvraća Matić.

Posebno ga boli što su u šatoru bili upravo oni kojima su sva prava riješena.

- Za ovih 15 mjeseci prosvjeda dolje nije bio niti jedan nezaposleni branitelj, niti jedan bez mirovine i riješenog stambenog pitanja - nabraja.

Unatoč pritiscima kojima je stalno bio izložen, na ostavku nikada nije pomišljao. Doduše, kaže Glavašević, često ju je spominjao.

- Svako malo je znao reći: dosta mi je svega, dat ću ostavku. Ali onda bi se smirio i gurao dalje - kaže.

- Mene su moji roditelji tako odgojili da me peče savjest za svaku nepravdu. I da sam osjetio kod sebe trunku toga da sam u nečemu pogriješio, dao bih ostavku istog trenutka. Ali da sam ju dao bez razloga, sigurno bih se ubio - otkriva neke od najintimnijih detalja.

No, nije bilo lako preživjeti tih teških 462 dana.

- Najteže je sve padalo mojoj obitelji. Supruga je puno puta znala reći: pa što nam sve ovo treba. Teško je bilo i roditeljima. Moja je majka slijepa, i često je plakala, srećom u Vukovaru nisu imali nikakvih neugodnosti - tvrdi.

Šangut koji je uz njega bio cijelo vrijeme kaže da su im se obitelji još više zbližile zbog svega, a pravi prijateljski odnos izgradio je i s Bojanovom obitelji.

- Često mu posjećujem roditelje. I moram priznati da su bili jako zabrinuti za njega. Bojali su se za njegov život. Bio je to jako veliki stres za sve - otkriva Šangut.

Uvrede iz šatora

Sam Fred priznaje kako je bilo nekoliko situacija u kojima je izgubio živce. Jedna od njih bila je kada mu je jedan od prosvjednika dobacio: da Bog da ti majka crno nosila.

- Ja sam dečko iz Borova naselja, dečko s ulice i preko nekih stvari ne mogu prijeći. Okrenuo sam se i uzvratio mu psovkom. I odmah se ispričao svojem osiguranju: oprostite dečki, ali zaista više nisam mogao trpjeti - prepričava.

Od običnih građana na ulici nikada nije doživio nikakve neugodnosti, jedine uvrede dobivao je iz šatora, kao i prijetnje. A one najgore stizale su telefonom ili mailom. Zbog SMS-a otprije nekoliko mjeseci da “neće dočekati ponedjeljak” dobio je i pojačanu policijsku zaštitu. Počinitelj je uhvaćen i sada su na sudu u Zadru, iako bi bivši ministar sve najradije riješio mirnim putem, želi samo ispriku.

- Sjećam se kada mi se jedan od prosvjednika unio u lice i predstavio se kao onaj koji će mi doći glave. Kasnije sam se sjetio da sam mu pomogao spasiti suprugu od otkaza kad sam bio savjetnik kod predsjednika Josipovića. Osobno sam intervenirao - ispričao nam je.

Kao što je ogorčen na prosvjednike, još je više na one koji su mu davali podršku, ali preko telefona, no nisu ju se usudili izreći javno.

- Jedan branitelj iz šatora koji je došao organizirano autobusom iz Šibenika, poslao mi je poruku: sjedim u šatoru, ali me sram izaći da me nitko ne vidi. Fred oprosti, ali morao sam doći jer ne znam s kim ću sutra kavu piti - otkriva.

Razočaran je u neke prijatelje koji su mu okrenuli leđa, u svoje Vukovarce koji mu nisu dali otvorenu podršku, ali i na neke kolege iz Vlade, iako je Milanović uvijek bezrezervno stajao uz njega.

- Najviše me razočarao Kotromanović. Dao mi je podršku, ali je balansirao jer se nije htio niti njima zamjeriti. Da su njemu radili isto, ja bih prvi istupio i rekao: sve što radite njemu kao da radite meni - ne skriva ogorčenost.

Sve to konačno je iza njega. Policijske zaštite odrekao se na vlastiti zahtjev, a ured sa šatorom pod prozorom zamijenio je onim u Saboru. Uskoro namjerava nabaviti i psa.

- Da konačno imam pravog prijatelja i da mi se netko razveseli kada dođem kući. Htio bih nekog malog avlijanera - šali se.

Pattonova izjava

Novom ministru, tko god on bio, u svojem je uredu ostavio poznatu izjavu generala Georgea S. Pattona koja je prije svega namijenjena onima koji se hvale kako od države ne žele ništa, a zatim za vraćanje dostojanstva braniteljima traže milijarde kuna.

“Ako si prolijevao krv za ovu zemlju, da bi to kasnije do smrti naplaćivao, reci koliko ta ljubav košta, da je platimo i kupi prnje odavde. Idi tamo gdje se domovina može kupiti za pare” - stajalo je na zidu sve četiri godine njegovog mandata.

Šator na godišnjem

U jedno je siguran - u tom uredu više nikada ne želi sjediti jer nikada ne bi prihvatio istu poziciju. Kao što nikada kao član oporbene stranke ne bi podržavao sličan prosvjed protiv HDZ-ove vlasti.

- Mene je moj otac naučio demokraciji, odnosno možeš govoriti što god, ali me ne možeš fizički napadati - poručuje.

Nikada nije pomišljao o tome da na silu ukloni šator.

- Bilo je branitelja koji su me zvali jer su htjeli napraviti kontraprosvjed, no nisam na to pristao. Nisam želio niti da policija odnosi 100-postotne invalide u kolicima. To je slika koju najprije ja, a siguran sam, ni nitko drugi, ne bi želio gledati - tvrdi.

No, Fred ipak ne može bez šatora.

- Ne volim sunce i imam ono sjenilo za plažu koje se sklapa. Sin me je lani slikao pa su me zezali da ja bez šatora ne mogu niti na godišnjem.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 18:57