FOTO: ZAVIRILI SMO U ZGRADUZATVORENU ZA JAVNOST Skrivenaljepota Hrvatske narodne banke

Hrvatska narodna banka na trgu burze. Ispod njene armiranobetonske kupole s cvjetnim uzorcima smještene u sredini zgrade nekoć su se događala prava burzovna nadmetanja. Mešetari odjeveni u crna ili siva odijela na brojnim su telefonskim govornicama u glavnoj burzovnoj dvorani istovremeno javljali vrijednost dionica natječući se s konkurentima. Sve se događalo u impozantnom prostoru, u palači Burze sagrađenoj 1927. godine. No, burzovnjake je uskoro zadesila zla kob - velika kriza, Drugi svjetski rat, da bi potom u tada novom sistemu 1947. godine burza bila ukinuta.

Danas je ovdje Hrvatska nacionalna banka. I sve što ona sada znači. Svima je dobro poznato njeno glavno pročelje s četiri visoka jonska stupa. Kao i veliko bijelo pročelje od bračkog kamena. Međutim, u podjednako monumentalnoj unutrašnjosti zgrade mogu uživati tek zaposlenici HNB-a. Zgrada je zatvorena za javnost, ponajviše iz sigurnosnih razloga.

Palača Burze jedno je od najvećih djela velikana arhitekture Viktora Kovačića. No, kada je i pod kojim okolnostima sagrađena? Na to pitanje nalazimo odgovor u ekskluzivnoj monografiji Viktora Kovačića koju je napisao povjesničar umjetnosti Krešimir Galović i koja ovih dana izlazi u izdanju EPH.

Poslijeratno vrijeme za Kovačića je bilo vrlo dinamično. Kovačić je napokon stekao društveni status i egzistencijalnu sigurnost, za što se dugi niz godina borio. No, nakon rata dolazi i do promjene vrste investitora.

Izdašne investicije

- Glavni su mu naručitelji bogati bankari i drvni magnati, zahvaljujući čijim će izdašnim investicijama u tom razdoblju ostvariti nekoliko velikih ostvarenja, poput palače Burze - kaže Krešimir Galović.

Nakon crkve Sv. Blaža najveći izazov u Kovačićevoj karijeri bila je izrada projekta za palaču Burze. Zagrebačka burza za robu i vrednote poslala je Kovačiću 1920. godine, navodi Krešimir Galović u monografiji, dopis kojim ga izvještava da je odlučila “sagraditi svoju vlastitu palaču na zemljištu koje joj je doznačeno na sajmištu” te da će palača biti izvana “reprezentativnog oblika, bez nepotrebnih ukrasa, tako da će svojim ozbiljnim i solidnim izgledom pristajati u onaj okoliš koji će se tečajem vremena izgraditi u jednu trgovačku i prometnu četvrt”. Tim povodom Vijeće zagrebačke burze raspisalo je ograničeni natječaj na koji je pozvano šest uglednih autora, a među njima i Kovačić. U programu je stajalo da nova burzovna zgrada treba iznutra odgovarati svim praktičnim potrebama moderne burze.

Natječajna porota se dvojila u izboru između između Kovačićeve i Fischerove osnove. Presudili su u Kovačićevu korist jer ih se dojmilo što je napravio i urbanistički postav zgrade koju projektira u paru s identičnom palačom s druge strane trga, na način da formiraju monumentalna trijumfalna vrata novoga Zagreba.

Kamen temeljac

Kamen temeljac Burze postavljen je 1. kolovoza 1923. godine. Gradnja je brzo napredovala. Nakon iskustva s gradnjom crkve Sv. Blaža, Kovačić se drugi put susreo s velikom gradnjom pa je poučen ranijim negativnim iskustvima oko sebe okupio više kvalitetnih suradnika. Ipak, želio je imati gradnju pod nadzorom do najmanjeg detalja. Kako svjedoči njegov surdnik, arhitekt Hugo Ehrlich: “Veliki dio vremena i energije uložio je Kovačić u čisto tehnička pitanja, tako kod umjetnog zračenja i loženja palače Burze nije ni najneznatniji cijevni vod u projektu određen bez njegova ličnog sudjelovanja. I ovdje ga, kao pedesetogodišnjaka, vodi ona ista težnja koja ga od najmlađih dana do posljednjeg daha drži u skrajnjoj napetosti”.

Kovačić se nije odmarao čak ni u onim rijetkim trenucima kad je mogao uživati u slobodnom vremenu. Usred najvećih poslova na Burzi, tijekom jeseni 1923. godine, predsjednik Zagrebačke burze dr. Stanko Šverljuga angažirao ga je na adaptaciji svoje vile na Rokovu perivoju 7.

- Stanko Šverljuga bio je utjecajan u bankarskom svijetu u ovom dijelu Europe - kaže Krešimir Galović.

Otkriva nam i jedan detalj koji nije uvrstio u inače detaljno napisanu monografiju:

- Šverljuga se bavio usput lihvarenjem, a Kovačić mu je pomagao u procjenjivaju nekretnina - otkriva Galović.

Kovačićev životni i profesionalni put bio je često na rubu. U jednom se čak trenutku učinilo da se Kovačićev život stabilizira. Naime, krajem godine iznenada se oženio sa sedamnaest godina mlađom učiteljicom Terezijom Arhanić. Vjenčanje je održano u crkvi u Remetama. Kako opisuje jedan njegov poznanik: “Jednog dana uzeo je fijaker, odvezao se s budućom ženom u Remete, pozvao zvonara i jednog seljaka za kumove, crkveno se vjenčao i odmah se vratio u Zagreb”.

Tjekom ožujka 1924. godine intenzivirali su se radovi na gradnji Burze.

- Kako su zidovi rasli sve više u vis, javljao se sve veći interes za postavljanje reklamnih panoa na skele oko zgrade. Izgled reklama, slova, oblikovao je osobno Kovačić - priča Krešimir Galović.

Glavni su građevinski radovi dovršeni do početka listopada. Planirana je i svečana “gliha” u povodu završetka građevinskih radova i stavljanja zgrade pod krov. No, Kovačić je poziv za “glihu” primio dok je ležao teško bolestan u sanatoriju dr. Roka Jokovića u Klaićevoj ulici. Njegov organizam više nije mogao izdržati stalan pritisak i predanost poslu do krajnjih granica. Čak i dok je ležao u sanatoriju nastojao je gradnju držati pod kontrolom. “Ležeći u sanatoriju nije se nikad brinuo u čemu je njegova bolest, niti je pitao za hranu i interesirao se samo da li je na gradnji Burze sve učinjeno kako treba. Dan prije smrti, pred samu agoniju dao je sebi dozvati upravitelja gradnje Burze i izdavao mu upute i naloge za gradnju”, navodi Krešimir Galović u monografiji.

Viktor Kovačić izdahnuo je tijekom prijepodneva 21. listopada 1924. godine. Umro je od nephritisa, komplikacija izazvanih upalom bubrega. Isto jutro kad je umro radnici na Burzi dovršavali su betoniranje kupole Burze. Nakon Kovačićeve smrti na skelama se Burze vijorila crna zastava.

Zgrada Burze, četverokatna uglovna palača svečano je otvorena 18. lipnja 1927. godine.

Prema velikoj dvorani

Ulazimo u prizemlje zgrade, s podom napravljenim u tehnici mozaika. Mramorno stubište uzdiže se prema velikoj burzovnoj dvorani. Bočno se nalazi i dvorana robne burze. Nekoć je ovdje bila i soba za liječnika i za novinare. Glavna burzovna dvorana u kojoj se odvijao burzovni život imala je 52 telefonske govornice iz kojih se moglo istovremeno telefonirati, a da bi to bilo moguće zgrada je imala svoju vlastiti telefonsku centralu, što je bilo tehnološki vrlo moderno. Danas se ovdje održavaju velike konferencije i skupovi HNB-a. Nekadašnje govornice postale su police za knjižnicu. Iznad svega je golema kupola.

- Specifičnost kupole je što je dvostruka, s vanjskom i unutranjom opnom te je dobar termoizolator - kaže Krešo Galović.

U prostoru trećeg kata bili su nekoć veliki stanovi za glavni dio osoblja, a na tavanu stanovi za podvornike. U krilu u Martićevoj ulici Kovačić je smjestio urede za tajnike, vijećnike i razna povjerenstva, a u Ulici Račkoga računalski zavod. Čelnici Burze željeli su i restoran i kavanu u prizemlju otvorenu za građane, ali ih je upravo Kovačić od toga odgovorio. U sadašnjem vremenu većina važnih elemenata glavnih dvorana su sačuvani. No, dodani su i neki suvremeni elementi u interijer, tipični uredsko-zaštitarski. U dvorani robne burze sačuvane su drvene oplate, tapete, štukature te se danas koristi za sastanke. U toj je dvorani, jednako kao i u sjajnom stubištu s drvenim gelenderom koje se nalazi prema Ulici Račkoga osjetan utjecaj Kovačićeva suradnika Ehrlicha.

U novije vrijeme ispred zgrade Burze sagrađena je fontana.