FOTO Ecija Ivušić, Najpoznatija hrvatska ljubavnica samo za NEDJELJNI piše: Report o nevjeri u Hrvata

ZAGREB - Brak mi se izlizao kroz 10 godina -, kaže Ema, 45. Nestalo je strasti, pojašnjava. I, naravno, seksa. Brak se pretvorio u friendly ekonomsku zajednicu u kojoj sve, od seksa do brige za djecu, funkcionira prema dogovoru.

A zatim, iznenada: strast i uzbuđenje s muškarcem njezinih godina, na poslu. U svemu su si odgovarali. Odrasli su ljudi pa je bilo lako postići dogovor oko toga kako će funkcionirati. Bez posesivnosti i ljubomore. Od tada, sve do danas postoji ona sa svojom obitelji, on sa svojom obitelji i, oni dvoje preljubnika, priča mi Ema.

Hm... prepoznali ste se? Zainteresirali? Ili pak možda osudili aktere ove priče o preljubu, ljubavi ili nečem trećem?

Kad me urednik nazvao i predložio da, kao novopečena najpoznatija hrvatska ljubavnica, napišem nešto na temu nevjere, pristala sam, jer sam, pobogu, novinarka.

Nije nemoguća misija. O nevjerama svi sve znaju. Pa i ja. O tome se trača na kavi, preljubnici su, mojom srećom, predmet žudnje i fiksacija javnosti, priče su to koje vrište s naslovnica. Ima puno materijala i nema nikakve mistifikacije.

“Tako valjda to danas ide”, kaže mi prijateljica. “Postalo je pitanje statusa imati ljubavnicu, dvije, koliko imaš para ili koliko možeš ili stigneš.”

Sjetila sam se Valentinova i izjave nekog lika, puštene na radijskoj postaji. Na pitanje šta će ove godine pokloniti voljenoj osobi, reče on: “Pa naravno, glavna ljubavnica dobit će neki skuplji poklon. Ona nova, koja ponekad mijenja staru, dobit će isto nešto OK, a žena... Žena neće dobiti ništa posebno. Ona se već nadobivala poklona.”

Jadan čovjek, mislim si. Lako za poklone. Treba to sve uskladiti vremenski. Izdržati fizički.

Izjava Valentinovo lovera navela me na misao da ljudi vole pričati o izvanbračnim aktivnostima. Još ako tome pridodamo činjenicu da je preljubnika/ica prepun grad, budući da ni nakon poduljeg mozganja nisam uspjela nabrojiti više od tri para za koje mislim (a samo oni znaju) da su kroz čitavu vezu oboje bili vjerni.

Da nikada nisu podlegli PREVARI. Riječ PREVARA napisala sam velikim slovima jer sam je prije upravo tako vidjela - kao nešto veliko, nepremostivo i nedopustivo. Kao kad likovi u crtiću zamišljaju nešto, tako je ta riječ u mojem umu imala veliki uskličnik na kraju, a oko nje su bili nacrtane male munje koje upozoravaju na nešto opasno.

Već nakon svojih prvih iskustava i iskustava mojih prijatelja, shvatila sam da je prevara uobičajena i obična.

I tako kreće moja potraga za velikim preljubnicima, ljubavnicima i prevarenima... Već nakon par pokušaja da navedem ljude da mi otvore dušu, shvatila sam da sam uzela preveliki zalogaj. Zapeo je u grlu.

Nagovaram svoju frendicu, koja je godinama u nekoj vrsti ljubavnog, rekla bih trokuta, ali ipak mislim da je to neki zahtjevniji geometrijski lik: “A daj mi nešto! Nitko te neće skužit, ni mater vlastita. Promijenit ću ti inicijale, boju očiju, broj cipela, ma sve.”

Ni pokušaj podmićivanja novom haljinom iz Londona nije upalio. Daljnji odgovori su bili, “ma ti si luda, mani se ćorava posla”, a pala je i narodna, “batina ima dva kraja”. Sad mi je već postalo jasno da će ljudi pričati o apsolutno svemu, prvom ljubimcu, najdražoj marki ajvara, kvaliteti ovčje vune - osim o vlastitoj nevjeri.

Odlučila sam se kukavički predati. Nakon niza mini živčanih ispada, koje sam naravno uspjela velikodušno podijeliti sa svima oko sebe, kad je najbolja prijateljica odbila kavu samnom pod izgovorom da baš danas mora otić popisat svu babinu zemlju u gruntovnicu, sabrala sam se i krenula od tamo gdje je sve počelo.

Dobar marketinški potez jedne banke i neobično zanimanje koje je pobudila bračna nevjera u TV reklami, doveli su me do naslova - “Najpoznatija sam hrvatska ljubavnica”.

Nakon samo tjedan dana emitiranja postalo je očigledno da je moja jednosekundna uloga ljubavnice iz ormara ostala zamijećena. Svakodnevno sam susretala znance i neznance koji su se usiljeno smijuljili govoreći kako sam super u reklami, članovi šire obitelji jedva su išta spomenuli ili nisu uopće. Slogan “A s kim vi bankarite” čula sam stoput na dan u pravom i prenesenom značenju, a poruke raznoraznih čudaka preplavljivale su fejs inbox...

Demistifikacija ljubavnice

Počela sam razmišljati o ljubavnici. Kakva je to žena kojoj potlačeni muškarac bježi u naručje, spašavajući glavu od zle žene zanovijetala koja od njega traži nemoguće zadatke poput sakupljanja vlastitih dronjaka s poda dnevne sobe?

Sjetila sam se Lare, cure koju sam površno poznavala kao poznanicu mog frenda. Studirala je arhitekturu, uvijek je bila nasmijana, družila se većinom s dečkima i vani je pila pivo. Nikada nije imala definiranu frizuru, a kamoli savršenu. Našminkanu je nikada nisam vidjela, a kamoli s crvenim ružem. Stilski domet bile su joj traperice i majice, od štikli ni traga. Nakon pet godina, prijatelj preko kojeg sam je znala kao poznanicu, sada mi je objasnio da je Lara jednu čitavu godinu, u njegovom životu imala jednu drugu ulogu... Ups, ispričavam se, malo više njih. Nekad je bila sobarica, nekad cheerleadersica, zatim gusarica, doktorica, stjuardesa, a otkad su se vampiri vratili u modu, i vampirica. Sve te ulogice pratile su i pripadajuće odorice koje je nabavljala preko interneta. On je tu čitavu godinu i još dvije godine nakon toga imao curu, koja je imala samo jednu ulogu - same sebe.

Prvi korak akcije Demistificiraj ljubavnicu poduzela sam nazvavši svog dobrog prijatelja s pedigreom mužjaka osvajača. “Ljubavnica ima ‘ono nešto’”, kaže. “Afiniteti, što se tiče izgleda, razlikuju se od osobe do osobe. Nemaju sve ni jednak karakter, ali postoji neka zajednička crta koju sve ljubavnice imaju. Pa znaš i sama da su neke žene cijeli život nečije ljubavnice. Kao da moraju, to ih vuče.”

Živcirao me. Mislim si, kakve gluposti priča, šta bi ih vuklo, kila gluposti u lijevoj ruci i mržnja sebe u desnoj? S druge strane, objasnio mi je prijatelj, postoje ljubavnice koje sebe jako vole. Dobro znaju šta rade. Materijalna korist im je primaran cilj. Za njih biti ljubavnica nije životni stil već profesija.

Lucija je ljepotica iz malog mista na Korčuli koju poznajem, a koja je imala obje karakteristike ljubavnica koje je naveo moj prijatelj. Ona je, za razliku od nekih koji su krenuli trbuhom za kruhom, preko bare krenula nogom za skupom štiklom. Cijeli je život, pričalo se, bila nečija ljubavnica, ali je to znala i naplatiti. Pokopala je, kažu, par ljubavnika-bankomata.

Pa nije Goran tako ni lud... Zaintrigirao me. Odlučila sam pitati. Trebam muško mišljenje, njegovo viđenje mene kao ljubavnice. Mogu li ja to?

Ja tu crtu, po njemu, nemam. Grčevito sam se borila za spas ljubavnice u sebi - nabrajala sam kako sam plava, zgodna, svakodnevno nabacim štiklu, pa nisam čudakinja koja hoda s papigom na ramenu, ne strše mi dlake ispod pazuha?!

Po njemu, ja to ipak nisam, budući da sam neurotična, grizem nokte, stalno nešto prigovaram, a frajera, kad uleti, prostrijelim ledenim pogledom. Vani većinom ili sjedim ili plešem samo s curama. Nijedan frajer takvu žensku ne može zamisliti da ga veže svilenim vrpcama i hrani jagodama, pokorava se njegovim željama i šuti o tome godinama.

Nakon ove elaboracije prisjetila sam se događaja od prije par godina. Bili smo navečer u Hemingwayu i u jednom trenutku bivši dečko moje frendice, inače poznati nogometaš (a oni znaju) odlučio je igrati igru “poznam te po pogledu”. Bio je prilično dosadan dok nije došao do posljednje djevojke. Rekao je da joj viri seks iz očiju. I da. Ta djevojka je već godinama nečija ljubavnica. Oni to nanjuše.

Zaista sam postala bijesna na ljubavnice kakvim sam ih doživljavala. Žene bez mozga, samopoštovanja, koje ne vole sebe, ne zahtijevaju ništa emotivno već samo materijalno. A one glupe ni to. One su napravile od dobrog dijela frajera ono što su danas. Oni su izgubljeni dječaci.

S druge strane postoji i ona druga vrsta ljubavnice koja će od svog starog debelog proćelavog dečka znati profitirati. Začarat će i prevariti starog vraga, a zatim uživati u ostatku života s onim pravim, koji je još uz to mlad i zgodan. Di ćeš bolje?!

Dakle, postoje dva slučaja. U jednom je ljubavnica za muškarca svetica, u drugom kurva. Kad bolje razmislim, ni ne razlikuje se puno od obične žene. Demistifikacija neizvršena.

Muškarci više varaju?

On je bio moja prva prava ljubav. Živio je u Splitu, ja u Zagrebu. I dok sam ja bila uvjerena da je to to i planirala daljnje susrete, kalkulirala datume kad da idem kod njega, on je, pogađate, imao druge planove. Dakle, frajer je imao drugu žensku i to, da ironija bude veća, žensku iz Zagreba. Kako mu se samo dalo. Ne moram ni reći da uopće nije bilo bitno tko je tu ljubavnica, a tko cura. Vjerojatno ni on sam nije znao. Tako da me moje prvo iskustvo s muškarcem prevarantom obilježilo na način da smatram da su oni većinom uvijek krivi. I zato što varaju i zato što natjeraju žene da varaju.

Ali u vrijeme potpune kataklizme međuljudskih odnosa i običaja, i mogućnosti žena da prežive same, bez partnera, došlo je do brojnih razvoda.

Mogućnosti varanja i laganja su bezbrojne. Mobiteli, internet, stalna putovanja omogućavaju da se ljubavnički odnosi održavaju godinama. Žene nisu više financijski ovisne o partnerima, ako su nezadovoljne u vezi, otići će.

Zašto onda svaljivati svu krivnju na muškarce? Jesu li žene možda samo lukavije pa šute? Tipična žena će skrivati i umanjivati svoje seksualne uspjehe, dok će ih muškarci otkrivati i preuveličavati.

Sjetila sam se izjave jednog poznanika.

Rekao je da je jedina razlika između varanja kod muškaraca i žena, ta što će kad muškarac prevari svoju djevojku ili ženu to znati apsolutno svi, a kad žena prevari znat će samo njezina najbolja prijateljica.

Nevjera kao početak, kraj ili ništa od toga

Moja potraga je završila. Postoje i ti hrabri nevjernici koji su otvorili duše. Oni sebe zapravo i ne smatraju preljubnicima, svatko ima svoju priču, nevjera i preljub ostavili su traga u njihovim životima.

Ivor (35), slikar i pjesnik, volio je Maru otkad zna za sebe, još iz škole. Nikad ga nije primjećivala. Ona se pretvorila u rasnu ljepoticu, zanosnu ženu koja je lako našla muža i brzo se kao vrlo mlada udala. Oženio se i on, naravno za drugu. Susreli su se nakon dugog niza godina jedne vrele ljetne noći na večeri u čast generacije. Ljetna noć, vino ili tko zna što već, učinili su svoje. Bez osjećaja krivnje našli su se u preljubničkom zagrljaju.

Nikad se poslije nisu nalazili, premda su se ljeti znali viđati ležerno razgovarajući na raznim eventima u njihovom malom mistu. Malomišćani nikad o njima ništa nisu zucnuli, ako su i znali. “Obišao sam cijeli svijet, a jedina prava žena za mene, žena mog života sjedila je do mene u prvom razredu osnovne škole. Žena koju sam oženio kroz život me vodi, ali misao na nju (Maru, onu pravu) me održala”, poetski zaključuje iskreni Ivor.

Marko (55) se oženio vrlo mlad za ženu odanu braku i obitelji. Sve je gradio sa stilom i znalački. Karijeru i obitelj. Postao je poznat i cijenjen u javnom životu. I kao obiteljski čovjek, naravno. Govorkalo se doduše, na poslu, da je ženskar, ali nitko ga nikad nije uspio uhvatiti in flagranti. Sve do jednom.

U poznim godinama upoznao je “nju”, ženu svog života. Imponirala mu je u svemu, a najviše ga je dotaknulo njezino otvoreno zanimanje za njega. Ali, avaj. Žena ga je razotkrila njuhom psa tragača. Optužila i izvrijeđala. U pet ujutro nakon cjelonoćnog ispitivanja, slomljen fizički i psihički priznao joj je preljub. To priznanje bilo je dovoljno da ga žena osudi na doživotnu bračnu robiju. Nije bio hrabar ni prekinuti, ni započeti. Žena mu nikad nije oprostila i nikad ga nije prestala kažnjavati. “Živim život bez života, postao sam živi mrtvac”, kaže Marko.

Tvrtko (50) se oženio nakon završenog studija. Iz ljubavi? Pa nečeg sličnog. Djeca su brzo došla i “začinila” dodatno brak. Žena ga nikad nije doživljavala premda je bio uvaženi akademski profesor. Šarao je i varao kad god je stigao i kad god mu se ukazala prilika. Bilo je i skrivanja u ormar, kao u mojoj reklami o preljubu.

Na kraju potrage...

Nakon svega što sam se naslušala više ne znam što misliti, ali nekako sam ipak mišljenja da su pošteniji oni koji ne stupaju u brak već žive boemskim životom mjenjajući partnere, nešto kao Samantha iz “Seksa i grada”, nego lažni licemjeri koji moraju imati obitelj, dvoje djece i psa, dok to zapravo ne žele i ne mogu.

Ali tko tu zapravo dobiva, a tko gubi? Mišljenja sam da gube svi, i oni koji varaju i oni koji su prevareni jer toliko potrošene energije u skrivanju i otkrivanju nevjere za par trenutaka strasti. Nije vrijedno.

Ili možda je? Uostalom, prosudite sami. Uživajte, varajte, lažite i mažite! Budite lukavi. Što ne znamo, ne boli.