FENOMEN PARAOPOZICIJE Priprema terena za veliki povratak Tuđmanove stranke na vlast

Prvo je Stožer za obranu Vukovara od ćirilice, kojim predsjeda Tomislav Josić, najavio nasilne prosvjede protiv dvojezičnih natpisa, kao i veliki, središnji protestni miting u Zagrebu. Na toj je Josićevoj novinskoj konferenciji bio nazočan i Josip Klemm, u ime ratnih veterana Specijalne policije. Onda su se, otprilike istodobno, počeli skupljati potpisi za takozvani referendumski ustanak: radilo se o pokušaju da se prikupi dovoljan broj potpisa za raspisivanje referenduma o četiri različita pitanja, od kojih samo jedno ima realno političko značenje. To se pitanje bavilo članstvom Republike Hrvatske u Europskoj Uniji.

Referendumski ustanak isprva je pokušavao nalikovati na američke Occupy pokrete. Međutim, vrlo se brzo pokazalo kako iza 150 tisuća skupljenih potpisa stoje uglavnom krajnje desno orijentirani euroskeptici, koji su uvjereni da svijetom vladaju bilderburgeri i da bi Hrvatska morala ostati anakrono suverena, pa makar završila u srpskolikoj međunarodnoj izolaciji.

Famozni sastanak

Onda je došlo do famoznog sastanka penzioniranih generala Hrvatske vojske, o krizi u zemlji. Hrvatska jest na periferiji zapadnog demokratskog kruga, ali bi svejedno naši umirovljeni generali napokon morali razumjeti da vojska u demokraciji nema pravo na političko mišljenje, kako ne bi ugrozila demokraciju. To je, naprosto, neupitni aksiom.

U Jugoslaviji je sve bilo drukčije, pa su tako generali imali pravo na samostalnu partijsku organizaciju, u rangu s republičkim partijskim organizacijama, dok su neki umirovljeni visoki oficiri, poput admirala Branka Mamule, bili artikulirali ideološko-geopolitičku platformu za rat protiv Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Ovdje ne želimo reći da su svi generali nazočni na famoznom sastanku - na kojem se, hvala Bogu (i zdravom razumu), nisu željeli pojaviti Anton Tus, Ante Gotovina i Petar Stipetić - imali bilo kakve loše namjere prema legitimnim vlastima, nego samo želimo naglasiti da se generali ne smiju okupljati kao neformalna politička grupacija, posve neovisno o tome tko je, trenutno, u Hrvatskoj na vlasti.

Ovim događajima, koji su se svi zbili u prvih nekoliko tjedana i mjeseci 2013. godine, valja dodati i već konstantne tvrdnje većeg dijela crkvene hijerarhije da se u ovoj zemlji, zapravo, događa veleizdaja moralnih i nacionalnih vrijednosti.

I tako se zatvara opozicijski krug kojemu je cilj delegitimizirati vlast, a u kojemu, začudno, nema Hrvatske demokratske zajednice: Karamarkovi napadi na Vladu intonacijom su donekle oslabjeli, što je i normalno jer se HDZ posljednjih tjedana pokušava baviti gospodarstvom, pa tek povremeno inzistira na frazama o “crvenoj opasnosti” ili na društvenim podjelama iz Drugoga svjetskog rata. Hrvatska se sada suočila sa zanimljivim javnim i političkim fenomenom.

Odgovornost glavnog ideološkog udara na vlast preuzele su, umjesto vodeće oporbene stranke, pojedine društvene organizacije koje uvjeravaju javnost kako je, eto, došlo krajnje vrijeme da se riješimo Zorana Milanovića , pa i Ive Josipovića.

Hrvatskom oporbenom scenom, barem kada je riječ o prvoj liniji napada, zapravo dominira paraopozicija, koja u strateškoj rezervi računa na više ili manje gorljivu potporu Katoličke crkve i njenih laičkih organizacija.

Bivši obavještajci

Nema, naravno, nikakvih čvrstih dokaza da se paraoporbenim djelatnostima upravlja iz vodstva Hrvatske demokratske zajednice. Postoje, ipak, stanovite indicije, koje bi i politički neutralne promatrače mogle odvesti u takvom smjeru.

Primjerice, u vodstvu HDZ-a sada dominiraju bivši policajci i obavještajci. Josip Klemm, koji je, dakle, boravio u Vukovaru u trenutku kada se Stožer za obranu Vukovara odrekao mirnih te najavio primjenu nasilnih metoda borbe, u Specijalnoj se policiji morao družiti s Milijanom Brkićem, najbližim suradnikom Tomislava Karamarka. Dio, pak, umirovljenih generala aktivirao se ili se pokušava aktivirati u Hrvatskoj demokratskoj zajednici. Neki od njih otvoreni su zagovornici povratka Ivića Pašalića u tu stranku, što Tomislav Karamarko, zasad, uspješno odbija.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista