NAKON TRAGEDIJE U SISKU

Eutanazija u Hrvatskoj: 24 godine u komi i strašnim mukama. Ima li pravo na smrt?

54 posto građana i 52 posto liječnika u Hrvatskoj podržavaju eutanaziju. Ipak, o tom se teškom pitanju u nas malo i rijetko razgovara. Strašna sisačka priča ponovno je otvorila raspravu

Marija je tog dana završila u bolnici s napadom žuči. Liječnici su utvrdili da joj je potrebna hitna operacija. Pripremili su je, odveli u operacijsku salu, uspavali je. Bio je jedan sat popodne kad je kirurg počeo sa zahvatom i zarezao skalpelom. Krv nije potekla. Nešto nije bilo u redu.

Marija više nije napustila bolnicu. Njezin je mozak zbog greške pri anesteziji ostao bez kisika dugih šest minuta. Nikada više nije došla svijesti, njezin se mozak nije oporavio, ostatak je života vegetirala. U bolnici je ostala do smrti - sljedeće 24 godine!

- Još mi u ušima odzvanjaju njezini krikovi... - priča dr. Anica Jušić, umirovljena neurologinja čija je ordinacija u bolnici Rebro bila u neposrednoj blizini Marijine sobe.

- Cijeli je odjel odzvanjao. Vrata njezine sobe bila su zatvorena, vrata moje sobe također su bila zatvorena. Ali ti urlici, gotovo neljudski, i dalje su dopirali. Nisam mogla zaboraviti da tu, niz hodnik, par mestara od mene, leži žena u prestrašnom stanju, koja naočigled pati, a da je mi održavamo na životu koji to nije. I tako godinama - priča neurologinja.

Život u patnji

Marija je bila potpuno nepokretna, u ekstremnim kontrakturama, odnosno potpuno nepokretljivih i savijenih zglobova. Noge su joj bile ukočene i ispružene, a laktovi i šake maksimalno savijeni.

- Nikakvi medikamenti nisu mogli pomoći. Ona je bila u stalnim spazmima, do te mjere da je jednom prilikom sama sebi pritiskom amputirala mali prst na ruci - prisjeća se dr. Jušić.

Jedini kontakt s okolinom uspostavljala je dodirom, na koji je postala ekstremno osjetljiva.

- Kad biste samo puhnuli prema njoj ili zamahnuli pokraj nje papirom, ona bi se trznula, reagirala bi. Jedino što je pak mogla micati bila je glava, koju je mogla okretati lijevo i desno. I čeljust. Zato je stalno škrgutala zubima i žvakala u prazno. Hranila se na sondu, koju su joj sestre uvodile kroz nos tri puta dnevno. Danas bi je jednostavno prestali hraniti, pustili je da ode, ali tada… - priča danas 87-godišnja dr. Jušić.

Naime, Marija je na Rebro stigla davne 1960. godine. Bilo je to neko drugo vrijeme, neka druga medicina i neki sasvim drugi socijalni trenutak. Marija na Rebru nije imala ni svoju sobu, jer jednokrevetnih soba naprosto nije bilo. Stavili su je u najmanju od svih, onu trokrevetnu.

- Zamislite staviti drugog bolesnika uz nju. Ljudi su bili prestravljeni, od njezinih krikova, od očigledne patnje. A bila je jaka i vrlo otporna - priča dr. Jušić.

Nije mogla otići. Nije mogla umrijeti.

- Svi smo o tome razmišljali, vodili svoje unutarnje dijaloge i svađe, znali smo da to nije ispravno. Da to nije život. Ali morate imati na umu o kojem se vremenu radi, o tome se nije javno govorilo, nisu se vodile nikakve društvene rasprave. U četiri zida, sa što manje očiju, ponekad smo izgovarali ono što smo svi mi dobro znali. Da je treba pustiti. Svatko od nas bio je za pasivnu eutanaziju, ali nitko se to nije usudio reći - kaže dr. Jušić.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 12:21