'Europski sud za ljudska prava tvrdi da je istraga o ubojstvu mojih roditelja učinkovita. Ubojice još nisu privedeni pravdi,,,'

Minska polja zaustavila su vrijeme u Radićima, zaseoku u perušićkoj općini, kraju koji nikome ne bi bio poznat da odande ne potječe nekadašnja dječačka filmska zvijeda Slavko Štimac ili da tamo ne živi ratni zločinac Tihomir Orešković. U Radićima nema nikoga od 16. listopada 1991. godine u 10.15 sati kada su huljski pobijeni Mile Pocrnić (60), njegova žena Ana (65) i majka Marija (88). Nedavno je kraj oslobođen od mina, ali ne i od šipražja i stabala koja su nikla u nekadašnjim dvorištima i konobama.

Svi tamo znaju tko je pobio Pocrniće, kao i Hećimoviće, majku i trojicu njezinih sinova u obližnjim Vučićima, osim pravosudnih tijela Republike Hrvatske. Ana Štimac, kći pobijenih Pocrnića, u nesvakidašnjim je životnim okolnostima doznala tko joj je ubio najbliže, dostavila je tužiteljima popis od 15 imena, redom domaćih pobunjenih Srba te srbijanskih dobrovoljaca, ali naše Odvjetništvo nije im uspjelo ući u trag. Da tragedija za ovu obitelj bude gora, ovih dana primili su obavijest od Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu koji kaže da nisu povrijeđena njihova konvencijska prava jer je Republika Hrvatska provela učinkovitu istragu ubojstva njihovih srodnika tijekom agresije na RH, priznajući našem tužiteljstvu napore koje je poduzelo za progon počinitelja kaznenih djela ratnih zločina.

Teškoće i prepreke

Europski je sud izrazio razumijevanje za teškoće i prepreke koje su se ispriječile u istrazi i kaznenom progonu za ratne zločine u kojima su se suočila hrvatska državna tijela neposredno nakon rata i stjecanja neovisnosti.

“Posebnu teškoću predstavlja to što su neki počinitelji kaznenih djela, kao u ovom predmetu, bili pripadnici srpskih paravojnih postrojbi koji su napustili Hrvatsku i sada žive u Srbiji”, priznaju u svojem izvješću europski suci.

Ana Štimac i njezina sestra Marija Nježić žalile su se na neučinkovitu istragu, navodeći da nakon ubojstva nije obavljen očevid na mjestu događaja te da nadležna tijela nisu izdala uhidbene naloge protiv osoba koje je svjedok Dragan Pocrnić naveo kao egzekutore. Sud smatra nepotrebnim ispitati jesu li hrvatske vlasti bile dužne zatražiti od Srbije da preuzme kazneni progon za ubojstva srodnika podnositeljica, budući da su “podnositeljice same mogle podnijeti kaznenu prijavu srbijanskom Tužiteljstvu za ratne zločine koje ima nadležnost za postupanje u slučajevima teških kršenja međunarodnog humanitarnog prava bilo gdje na području bivše Jugoslavije”.

Pazi, mine!

Štimci žive u Bukovcu, prvi su susjedi i rođaci obitelji glumca Slavka.

No, prije nego što se dođe do njih, negdje kod kuće Tihomira Oreškovića skrene se desno. Hodamo kroz travu koja je pojela nekadašnji makadamski put, prolazimo kraj ovećih lokava, na istim takvima su Pocrnići napajali krave. Lijevo su ista stabla kao 1991., samo su im sada krošnje šire, a debla deblja. Slijedi šipražje kroz koje se nazire crvena ploča “Pazi, mine!” Pribijena je za jasen pod kojim je nekad sjedila baba Marija i pjevala ličke pjesme. Desetak metara dalje je šterna, tu stoje zahrđale tačke u kojima je Anin otac prevozio gnoj kada su ga dočekali četnici, a odmah lijevo temelji konobe koja se naslanja na staju u kojoj su bile tri krave, tele i dvije svinje. Na prvom, drvenom katu, koji je izgorio, živjeli su Pocrnići.

Ana Štimac je samo dan prije likvidacije njezinih najmilijih razgovarala s majkom koja joj je došla u posjet u Bukovicu.

Dva uloška

- Imala je dva uloška za baterijsku svjetiljku pa smo se dogovorili da ja dođem po jedan jer je meni pregorio. Na svojoj sam šterni prala robu kad sam čula dva rafala. Bila su to nesigurna vremena, mirisalo je sve na rat, a mi smo bili Hrvati između naše i njihove vojske. Došla su do mene dva naša vojnika i rekla mi da je dolje pobilo neke ljude. Oko 15 sati krenula sam vidjeti. Naišla sam na ogradi kod Tihe Oreškovića na pripete tri krave i psa Đekija. Prepoznala sam, kako ne bih. Krenula sam dalje i vidjela našu vojsku kod kuće. Vojnik koji je tamo bio, okrenuo se, a onda sam vidjela tijela, bili su izneseni kraj kuće, onako lijevo. Majka je u ruci imala mrkvu jer se baš bila vraćala s polja. U tačkama su bile zapiknute vile jer su oca presreli kada je u njima vozio gnoj. Bili su ubijeni vatrenim oružjem u glavu. Baka je bila sva izrezana po trbuhu na svojem krevetu u kući. Na našem pragu ubili su i Ivana Hećimovića zvanog Martin koji im je taman bio donio tri tisuće onog novca od burze. Bila sam u šoku i krenula natrag, tu sam se mimoišla sa ‘stodesetkom’ kojom su išli po njih. Rekli su mi da nastavim dalje, da idem kući jer nemam što vidjeti. Sve su ih bili pobili. Poslije se bilo zapucalo pa nikako nismo mogli zbrinuti tri krave i psa. Uspjeli smo nakon tri dana. Đeki je bio brat našeg psa Vukija, ali ga nikako nismo mogli zadržati u našem dvorištu jer bi se stalno vraćao u svoje. Tako je i stradao, jednom je prilikom nagazio na minu.

Rat je ušao i u ostala lička sela. Briga za djecu i vlastitu glavu zamijenila je tih godina Ani potragu za ubojicama roditelja i bake, ali se onda dogodilo nešto sasvim neočekivano. Ani se javio Dragan Pocrnić, njezin rođeni bratić, sin brata njezina ubijena oca, tvrdeći da zna sve ubojice njezinih najmilijih, odnosno njezinih rođaka.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg